Miloš Perović: Djeca kukuruza

Ne znam da li se još neko sjeća treš horor filma Djeca kukuruza iz 1984. godine snimljenog prema kratkoj priči Stivena Kinga? Mi koji smo krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka imali tu nesreću da kao pasionirani članovi video klubova pogledamo gomilu smeća holivudske B, C i D produkcije, dobro se sjećamo ovog morbidnog filmskog djela. Naime, sva djeca u imaginarnom selu u američkoj pripizdini organizovana su u religijski kult s namjerom da osiguraju uspješnu žetvu kukuruza tako što će pobiti sve odrasle stanovnike.

Njih je na genocidnu nakanu navelo djelovanje višeg bića zvanog “Onaj koji hodi iza redova”. Ono je preko svog izaslanika na zemlji djecu namamilo da se brutalno obračunaju sa svojim odraslim rođacima i sugrađanima. Uzroke ove pojave scenarista locira bližoj prošlosti pripizdine. Bila je to duboko zaostala i zapostavljena naseobina u kojoj je propadalo sve osim lokalne crkve. Ostavljeno bez svih životnih perspektiva, stanovništvo se vezalo za vjersku zajednicu. Djeci su davali biblijska imena umjesto savremenih. Čitava duhovna djelatnost lokalnog stanovništva bila je centrirana oko molitve za uspješnu žetvu koja bi im obezbijedila puku egzistenciju. Nakon što takva rabota nije davala rezultate, omladina se radikalizovala i odlučila da stvar uzme u svoje ruke, vođena naumom zlog višeg entiteta. Gledajući ovaj kinematografski treš kao vršnjak njegovih glavnih aktera početkom posljednje decenije 20. vijeka, nijesam ni slutio da će morbidna Kingova fikcija ubrzo postati surova realnost zemlje i grada u kom živim.

Izašavši iz ulaza jutros bio sam u prilici da vidim kako djeluju naša djeca kukuruza. Pažnju su mi privukli svježe iscrtani nacistički simboli na ulazu susjedne zgrade, smještene tačno između rahmetli video klubova “Stuba” i “Azra”. Kao neko ko je veći dio života posvetio borbi protiv fašizma u duboko fašizovanom društvu, razvio sam povećanu moć zapažanja keltskih krstova, kolovrata, afrikanera i ostalih simbola kojima se kite pristalice ove ideologije. Kada sam vidio koji je ulaz u pitanju, odmah sam pomislio da su ga malomnici “ukrasili” kako bi poslali poruku Dinku Gruhonjiću.

Rukopis počinioca poznat mi je od ranije. U moru fašističkih grafita koji su u posljednje vrijeme preplavili Liman prepoznaju se samo dva rukopisa, što znači da su dva balavca kvart pretvorila u fašistički Diznilend. Međutim, sudeći po odsustvu reakcije lokalnog stanovništva, reklo bi se da to nikom ne smeta. Približivši se da fotografišem tu govnariju vidio sam da su djeca kukuruza poručila “pizdo ustaška ovo nije tvoj grad ni zemlja”. Da ne bude zabune kome su i zašto upućene ove poruke, ispisano je i “Ratko Mladić srpski heroj”. Više nije bilo dvojbe da je meta mladih fašista Dinko. Nedavno je objavio članak na portalu Voice u kom je dokumentovao desetine grafita u slavu ratnog zločinca Ratka Mladića koji su prethodnih mjeseci ispisani po našem, i drugim novosadskim kvartovima.

Dinko Gruhonjić je godinama na meti lokalnih desničara, nacionalista i fašista. Ne mogu da mu oproste dosljednu kritiku ideologije koja je dovela do ruba egzistencije najveći dio pripadnika nacije u koju se zaklinju. Posebno ne mogu da mu oproste što je jedan od najdosljednijih i najboljih novinara u bližoj (a i daljoj) istoriji Novog Sada. Svojim se intelektualnim poštenjem izdigao iz malograđanske novosadske močvare koja nikada nikom nije oprostila istupanje iz prosječnosti koju je postavila za vlastitu mjeru stvari. Prijećeno je Dinku nebrojeno puta zbog toga. Mnogi je srpski div-junak iz fotelje upućivao mentalne otrove Gruhonjiću posredstvom optičkih kablova internet mreže.

Međutim, do danas se nije dešavalo da lokalna desničarska ološ ostavi svoj otrov na ulazu zgrade u kojoj živi, poručujući mu da znaju gdje živi. Nije se to dešavalo čak ni onda kada je banda neonacista predvođena Goranom Davidovićem Firerom upala na antifašističku tribinu na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu gdje su prijetili učesnicima tribine, posebno profesoru Milenku Peroviću. Da je bilo samo do uprave Filozofskog fakulteta i većeg dijela nastavnika ove ugledne institucije, ovaj slučaj bi brzo bio zaboravljen. Srećom, tribini je prisustvovao i Dinko – tada i sada i novinar agencije Beta – koji je blagovremeno obavijestio javnost o ovom događaju. Da nije bilo njega, šira javnost vjerovatno nikada ne bi saznala za novosadsko neonacističko podzemlje i Nacionalni stroj.

Posebno zbog toga je navukao na sebe bijes i mržnju lokalne fašističke bagre i njihovih mentora iz državnih struktura. U godinama koje su uslijedile, tabloidi bliski nacionalističkim vlastima u Srbiji Dinka su zvali Sabahudin. Baš onako kako ga je prvi nazvao Davidović Firer u svojoj tzv. knjizi. S obzirom na navedeno, nameće se pitanje zašto je baš sada obilježena Dinkova kuća, baš onako kako su fašisti obilježavali kuće pripadnika nepoželjne nacije u praskozorje ratnih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije? Zašto se baš sada balava fašistička djeca kukuruza osjetila dovoljno moćnom i bahatom da ovako prijeti uglednom novinaru i univerzitetskom profesoru?

Ovo pitanje može da postavi samo neko potpuno nesvjestan u kakvom gradu i kakvom društvu živi. Od kada se Srbija “nacionalno osvijestila” i oslobodila “komunističkog mraka”, pa krenula u pohod za “ujedinjenje srpskih zemalja” – izgubila je gotovo milion stanovnika. Prema popisu iz 1991. godine u Srbiji (bez Kosova i Metohije) je živjelo 7.822.795 ljudi. Kako se navodi u izvještaju Svjetske banke (koja jedina saopštava precizne demografske podatke o srpskom društvu) iz ove godine, u Srbiji je 2019. godine živjelo 6.944.975 stanovnika. Prosječno je godišnji negativni prirodni priraštaj u periodu od 2005. do 2018. godine iznosio 35.433 ljudi. To znači da u državi Srbiji godišnje umre gotovo 40.000 ljudi više nego što ih se rodi. Republički zavod za statistiku navodi da je u prvih deset mjeseci 2019. godine rođeno 53.083, dok je umrlih bilo 93.000. Migracionim saldom (razlikom između onih koji su se iselili i onih koji su se uselili u zemlju) je Srbija u prethodnoj deceniji gubila između 20.000 i 30.000 ljudi godišnje. To znači da zbirom negativnog prirodnog priraštaja i migracionog salda Srbija godišnje izgubi između 55.000 i 70.000 stanovnika. Prema predviđanjima Svjetske banke, Srbija će 2050. godine imati 5,79 miliona stanovnika. Ne postoji precizniji količnik učinka velikosrpskog nacionalizma u prethodne tri decenije, čak i ukoliko po strani ostavimo dramatičan pad životnog standarda u istom periodu. Ne postoji ni slikovitiji opis ljubavi nacionalista za vlastitu naciju. No, ne uzbuđuje to naše nacionalne pregaoce dok god se klepa društvena i državna svojina i živi u iluziji vlastite veličine.

Dok Srbija pod vlašću nacionalista demografski umire, rastu jedino Beograd i Novi Sad kao mjesta u kojima je koncentrisan gotovo cjelokupan kapital siromašne balkanske državice sa pretenzijom regionalnog hegemona. Novi Sad se gotovo udvostručio od početka ratova na eks jugoslovenskom prostoru. On je danas igračka u rukama nacionalističkih kleptokrata u strukturama gradske vlasti, “nacionalno svjesnih” inteligenata, organizovanog kriminala, investitorskog urbanizma i kulturnih menadžera koji su gradski sektor kulture pretvorili u festivalsko vašarište za pranje kapitala. Vršeći sistematski urbicid ova je kriminalna klika od Novog Sada učinila nepodnošljivo mjesto za život.

Nagurala je ona stambenu zgradu svugdje gdje je mogla, ne hajući za kvalitet života svojih sugrađana, baš kao što ni nekadašnja nomenklatura nije marila za njihove živote šaljući ih u ratove za svete srpske zemlje. Dilujući nacionalistički opijum ova je nomenklatura privatizovala nekad moćnu privredu Srbije koju su joj ostavili zločinački komunisti, čineći od sebe novu kapitalističku klasu, a od ostatka građana materijalne i duhovne siromahe koji neprestano dolaze po novu turu nacionalističkog opijuma. Ljudi koji su rođeni na početku rata u bivšoj Jugoslaviji danas imaju 30 godina. Od kad su rođeni ne poznaju ništa drugo sem materijalne bijede i eksploatacije uvijene u oblandu nacionalizma i sulude priče o veličini vlastite nacije. Bez ikakve životne perspektive, opravdano bjesni, uzroke bijede u kojoj žive oni nalaze van zajednice u kojoj žive, a ne u njoj samoj. Kako usljed kontinuiranog propadanja više nema sredstava za dobar rat sa susjedima, može da prođe i istrebljenje svih onih u vlastitoj zajednici koji se ne slažu sa vladajućim fašističkim narativom, a imaju hrabrosti da to javno iskazuju. Zato su nacionalizam, rasizam i fašizam najpoželjnije sredstvo vladajuće klase za kontrolu masa u periodima ekonomske krize. A ekonomska je kriza, kao što je poznato, permanentno stanje stvari u državi Srbiji.

Baš kao što je u onoj američkoj pripizdini s početka priče zatucanost lokalne zajednice uspjela da proizvede još zatucaniju omladinu, tako i nacionalistička pripizdina u kojoj živimo proizvodi djecu koja su radikalnija, konzervativnija i bahatija od svojih roditelja. U postojećem nacionalističkom društvenom konsenzusu od kog ne odstupa gotovo nijedan politički, medijski i duhovni subjekat u državi Srbiji, postalo je naivno nadati se pozitivnoj promjeni. Međutim, ovo nije više borba za promjenu društva. Ovo postaje borba za goli fizički opstanak. Zato se pred sve antifašiste u ovoj zemlji postavljaju samo dvije opcije – otići odavde zauvijek ili se braniti od fašističkog ološa svim raspoloživim sredstvima. Šta god da odlučite – nijeste pogriješili. Ukoliko ste odlučili da ostanete, posljednja je ura da se organizujemo.

Autor je sociolog iz Novog Sada