23 °

max 36 ° / min 19 °

Subota

02.07.

36° / 19°

Nedjelja

03.07.

35° / 22°

Ponedjeljak

04.07.

35° / 22°

Utorak

05.07.

35° / 21°

Srijeda

06.07.

33° / 20°

Četvrtak

07.07.

32° / 20°

Petak

08.07.

31° / 19°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Ukrajina - kuda sve to ide?

Stav

Comments 3

Ukrajina - kuda sve to ide?

Autor: Antena M

  • Viber

Za Antenu M piše: dr Dragiša Burzan

Vasilij Arhipov je čovjek koji je spasio svijet u kubanskoj krizi. Dilema je: fikcija ili istina?

Na prvi pogled dileme nema. U pitanju je fikcija. To što su zapadni mediji senzacionalistički raširili priču svijetom, pri tome je iskazima neposrednih aktera čineći uvjerljivom, ne dokazuje da se radi o istini.

Skepticizam osnažuje činjenica da pokojnom Arhipovu nijesu podigli spomenik u Moskvi, ali ni u Majamiju.

U mornarici ti prvo kažu  da su mornari hrabri, a među njima posebno podmorničari – ljudi čeličnih nerava i hladne glave.  Pa, ako se mene pita, biće prije da je kod Kube svijet spasio mornar nego oni koji su zamijesili  krizu, na prvom mjestu. Uz to, priča je logična i, iznad svega, poučna – pokazuje kako momci na vrhu donose sudbonosne odluke. 

U oktobru 62-ge Sovjeti su instalirali rakete sa nuklearnim bojevim glavama na Kubi. Američka flota je promptno uspostavila blokadu Kube u namjeri da obustavi dalju dostavu sovjetskog oružja. Kako su supersile tvrdoglavo nastavile sa razmjenom prijetnji nuklearnim udarom, svijet se našao na ivici nuklearnog rata. Štaviše, da bi demonstrirali odlučnost, obije strane su preduzele krajnje riskantne korake. Tako su Sovjeti oborili američki špijunski avion iznad Kube, a i odaslali flotu od četiri dizel podmornice naoružane nuklearnim torpedima u Sargasovo more. Kenedi je naredio da se potope sva plovila koja pokušaju probiti blokadu.

U Kenedijevom štabu su jastrebovi “drukali” intervenciju na Kubu, sve “psujući kao pijane kamiondžije”, po svjedočenju John Stoessinger-a, savjetnika u Bijeloj Kući. Sigurno da ni u Kremlju atmosfera nije bila ništa konstruktivnija, naročito ako su se tamo hrabrili votkom, a bi bilo čudno da nijesu. Svijet je potonuo u depresiju, a kako bi se tek “otkinuo” da je kojim slučajem bilo TV prenosa iz kriznih štabova.

Komandanti sovjetskih podmornica otpravljeni su sa pisanom naredbom da upotrebe nuklearna torpeda u slučaju američkog napada na njih. Podmorničari su u krajnje nehumanim uslovima, sa američkom flotom za vratom, uspješno manevrisali dvije sedmice, sve dok nijesu otkriveni.

Tada su američki razarači počeli sa bacanjem dubinskih bombi ne bi li ih istjerali na površinu. Na ivici snaga, pod bombama, bez mogućnosti da kontaktira Moskvu, u uvjerenju da se iznad površine već vodi rat, a budući nešto žešći momak, komandant jedne od podmornica pozvao je političkog komesara da upare ključ od nuklearnog oružja i naredio da se ono postavi za ispaljivanje, što je bez odlaganja učinjeno.

Za ispaljivanje mu je bilo potrebno odobrenje od komandanta flote, Vasilija Arhipova, koji se nalazio na toj podmornici. Ovaj je odlučno odbio da to odobri i ostao tvrd u stavu i nakon prijetnji i optužbi za veleizdaju. Arhipov je naredio izranjanje i Back to USSSR. Moskva ih je dočekala kao izdajnike.

Naravno, da je Arhipov “postupio po naređenju”, milijarda ljudi, po američkim simulacijama nuklearnog rata, ne bi dočekala zalazak sunca. Zato, barem grad Majami, kada već Moskva suzama ne vijeruje, treba konačno da podigne Vasiliju Arhipovu  spomenik u centru grada, kao izraz zahvalnosti čovjeku koji ga nikada nije posjetio, ali koji je svoj život stavio na kocku da ga se ne bi zbrisalo.

Ruska agresija na Ukrajinu neizbježno aktuelizira pitanje nuklearnog rata. Tim više što Rusi otvoreno prijete. A prijete u histeriji i strahu od propale “specijalne operacije” kojom su namjeravali zauzeti Ukrajinu. Čak i pripremaju sopstvenu javnost za nuklearni rat ne bi li prijetnje dobile na težini.

Putin, odsječen zidom klimoglava, zatvoren u svom zlatnom kavezu,  oslanja se na intuiciju i nesputani ego koji nijesu upitni na bilo kojem nivou odlučivanja. On sam formuliše pitanja i daje odgovore.

A njegova pitanja znamo. Kolika bi to tragedija bila da se njegova vladavina završi sa nečim manjim od onog što mu je Katarina velika ostavila? Kako to da ponosna crnomorska flota bude podstanar u ruskim lukama koje je Hruščov poklonio sada stranoj zemlji, zajedno sa tamošnjim većinskim ruskim stanovništvom?  Zašto je njegov mentor Jeljcin,  uz podršku predsjednika Ukrajine i Bjelorusije, srušio moćni SSSR? Da li samo radi uklanjanja Gorbačova? Koliko prestižu Rusije šteti priča o tome da je Amerika pobjednik Hladnog rata, a ne partner u upravljanju svijetom? 

To su stvari preko kojih Imperija ne može preći. A klimoglavi to horski potvrđuju. Ne treba biti mudar kao genijalni Deng Sjaoping pa razumjeti da je pitanje opšteg razvoja države i prosperitet građana iznad interesa buduće istorije. A mudrost nije samo u odluci, već u svakom danu.

Odgovore na gornja pitanja smo već vidjeli u Ukrajini: urbicid, masovni zločini nad civilima, preko osam miliona izbjeglih, ekonomski udar na svijet,… Kako je to Putin mogao učiniti bratskoj zemlji? Što bi tek učinio drugima? U koliku je opasnost doveo svijet i sopstvenu zemlju i kako će se ona nositi sa žigom sramote koju je on na nju utisnuo? 

Klimoglave ne zaustavljaju ni sopstvene žrtve. Oni ratuju u “najboljoj tradiciji” ruskog vojevanja. Dovoljno je samo sjetiti se odluka “velikih” ruskih generala: Žukova, Konjeva, Vatutina, Eremenka, … i bestraganja stotina hiljada ruskih vojnika u “rževskom mlincu za meso”, u pet propalih ofanziva na okuci Dnjepra, na visoravni Zilov kod Berlina,… Sve te žrtve su bile nepotrebne i rezultat kukavičluka i nekompetentnosti ruskih generala koji su bespogovorno sprovodili Staljinova naređenja. A imali su iskustvo jednog Rokosovskog koji je slomio njemačku grupu centar, glavninu njemačkih snaga na istočnom frontu, i izbio na Baltik uz minimalne žrtve, a kojeg su vojnici posebno poštovali zbog njegove brige o njihovim životima.

Pozitivna okolnost u svemu je da klimoglavi ne znaju da ratuju, o čemu  svjedoči i strategija napada na Ukrajinu: kliješta oklopnih jedinica koja se zatvaraju oko Kijeva i u kojima ostaje opkoljena glavnina ukrajinskih snaga - blitzkrieg. Samo, takva operacija nema smisla ako je ne prati barem milion mobilne pješadije, zbog čijeg su odsustva tenkovske kolone postale izložene modernom protivokplopnom oružju koje je zapad dostavio braniocima. Svaki desetar iz tih oklopnih jedinica bi to mogao kazati ruskim planerima rata. 

A da apsurd bude veći, ideja blitzkrig-a je zametnuta u Rusiji. Tuhačevski je vježbao oklopne jedinice i njihovo sadejstvo sa pješadijom i avijacijom, a njemački tenkisti i piloti su bili pažljivi posmatrači  tokom svoje tajne obuke u SSSR-u (te jedinice su bile zabranjene Njemačkoj Versajskim ugovorom). Doduše, Tuhačevski je izgubio prepirku sa Buđonijem, koji je insistirao na konjici, što ga je koštalo glave, a Rusi su zaboravili svoj izum, te su ga naknadno učili od Vermahta na veoma težak način, blago rečeno.

Potcijenjivanje borbenog duha Ukrajinaca, njihove pripreme za odbranu i nerazumljivo očekivanje da će Crvena armada biti dočekana cvijećem, su tek pravi politički diletantizam i samoobmana bez paralele. Anšlus Austrije je bio nešto sasvim drugo.

Ukrajinci ne mogu, ne bi trebalo i neće prestati sa odbranom svojih legitimnih prava. Oni očekuju da će za par mjeseci ili godinu, a sigurno na duži rok, njihova ratom prekaljena vojska, sa modernim zapadnim naoružanjem kome Rusi teško mogu parirati, pokrenuti ofanzivu i dovesti demoralisanu rusku vojsku u težak položaj. Naizgled, samo ih ruske nuklearne snage mogu u tome zaustaviti. A otvorene prijetnje su već tu i klimoglavi očekuju da će svijet ustuknuti pred njima.

Zapad ozbiljno računa sa ruskim „taktičkim“ nuklearnim udarom. To je nužno i logično. Samo, ne postoji tako nešto kao taktička nuklearna bomba. Uvjerenje klimoglava da se nuklearni rat može lokalizovati je prazna priča.

Sa prvom bombom pale bi i sve doktrine nuklearnog rata. To je novi teren za čitav svijet. Da li bi NATO ustuknuo i dozvolio Putinu da nuklearnom prijetnjom „reguliše“ stvari u Evropi i drugdje? Klimoglavi vijeruju da bi to bio slučaj.

Ali, klimoglavi uvjek griješe. Oni uvjek sijaju sveznanjem i autoritetom, dok iza poze nema sive supstance. 

Putinove bezumne prijetnje  ne smiju da parališu svijet. 

Ispaliti prvu nuklearnu bombu u ljutnji nije lako. Nije nevjerovatno da neki Arhipovi drže prst na obaraču, ali na to se ne može osloniti. S druge strane, u dubokoj ruskoj državi već razmišljaju o posljedicama, a Putinom su mnogi razočarani – od tajkuna do svakog iole razumnog. Pa  i u oružanim snagama. Putinov prljavi rat u kojem sa regularnom armijom nastupaju Vagnerovci i Kadirovci, te nevojničko ponašanje – okrutnost prema civilima, ubistva, silovanja, pljačka i sl. – otvaraju oči kamandantima na svim nivoima. Konačno, pored sve mržnje i histerije, malobrojni u Rusiji bi mogli odobriti ofanzivnu upotrebu bombe. Ako ne zbog čega dugog, a ono svoje kože radi. To bi bio Putinov kraj.

Rat u Ukrajini će se nastaviti. NATO neće preći krasnoe granice, a Rusi će na ratište dovući nove trupe. Agonija će se odužiti.  Ovo jeste najvjerovatniji scenario. 

Sam Zelenski već govori o diplomatiji. Iz Kijeva već stižu izjave da nema teritorijalnih ustupaka. To je indikacija da neke zapadne zemlje guraju Ukrajinu u pregovore.  Ali, teško da će pregovori donijeti dugoročno rješenje.

Komentari (3)

POŠALJI KOMENTAR

Simo

@Stevan Dž da amerika je napala rusiju preko ukrajine dosla do skoro moskve Zao mi je ruskig pa i srbskog naroda sa ovakvim liderima nema naprijed

Pavle

Treba ziviti u Rusiji, pa saznati ko je ona.

Stevan Dž

ovo je američka taktika iscrpljivanja Evropa je na prvom mjestu Rusije. ući će u direktni sukob kada to procjene.... jedino da Vučić ne krene da brani Rusiju tu je n NARO poražen 100%...