Nekoliko misli o religiji, naciji i duhovnom iskustvu

Za Antenu M piše: Jakov Daković 

Kada je prvi put bio u jerusalimskom hramu, Isus je, ako je vjerovati jevanđelistima, napravio jedini nasilan čin u svom životu. Izbacio je, naime, odatle trgovce i pobacao im tezge i kaveze sa žrtvenim životinjama. "Od hrama Oca mojega načiniste dom trgovački", zabilježeno je da je rekao. Za mladića iz Nazareta, koji je, ne znamo kako, stekao duboku, ličnu, nepojmljivu vjeru, susret sa organizovanom religijom mora da je izgledao kao košmar.

Imajte na umu, stara judejska religija bila je prepuna ne baš prijatnih obreda i žrtvovanja (zavirite samo u Knjigu Levitsku) i na mjestu hrama, gdje bi trebao da vlada neprikosnoveni mir, bilo je vazda meteža, zveketa novca i rojeva muva, baš kao na kakvoj pijaci. Ne bih se čudio ni da se Belzebub lično tuda pomalo skituckao. Nešto mislim, kad bi mogao da vidi recimo Ostrog, sav onaj užasni kičeraj, komercijalizaciju vjere dovedenu do besmisla, šta mislite da bi Isus učinio? Prepuštam to mašti čitalaca.

Crnogorci su u svojoj vjeri oduvijek bili jednostavni.

Neopterećen teološkim umovanjima, ali sa zdravom prirodnom pameću, Crnogorac je vjerovao u Boga kome se uvijek mogao obratiti zbog kakve potrebe ili nevolje, bez skrušenosti i zazora, taman kao i gospodaru na Cetinju Posredništvo popova skoro da mu nije trebalo. Ergo, pričest pred kakvu bitku, Božić, Uskrs i krsna slava, možda još koji veći praznik, i to je bilo sve. Ova novokomponovana, svetosavska vjera, koja je plod združenog zločinačkog poduhvata vrha SPC i Bogoljuba Šijakovića (čemu sam lično svjedočio) je nešto što u crnogorskom društvu, sve do ranih devedesetih godina XX vijeka, nije imalo apsolutno nikakvog uporišta.

Ali, upornim radom na terenu, koristeći vješto nesposobnost puka da misli, ubijedili su dobar dio crnogorskih građana da su nešto što nijesu, štaviše, da je odanost srpstvu najbitnija stvar u pravoslavlju a sve ostalo je sporedno. Podsjetiću, filetizam je na carigradskom saboru iz septembra 1872-e osuđen kao "jeres koja nacionalnu ideju stavlja iznad jedinstva vjere". E sad, ako ja dobro tumačim stvari, ispada da su svi episkopi Crkve Srbije osim možda vladike Grigorija u jeresi. A šta ćemo sa "komitskim ekstremistima" koji kače zastave po sakralnim objektima, pitaće neko (a znamo i ko) Zar i to nije filetistička jeres? E vidite - nije.

Osnovno načelo da samostalna država ima pravo na autokefalnu pomjesnu crkvu je bazični princip, elementarno pravo jednog slobodnog naroda. To pravo Srbi imaju a nama ga ne daju. Dok se to pitanje ne riješi (a ja očekujem dobre vijesti iz Vaseljenske patrijaršije) sva je prilika da ćemo se više baviti etničkom dimenzijom našeg spora. Kad se to riješi, onda možemo razgovarati i o ekskluzivno liturgičkim pitanjima.

Oskar Vajld je jednom rekao da je "religija moderna zamjena za vjeru." Zapravo, to su dvije sfere koje se donekle prožimaju ali nikad potpuno.

O tome su ipak najviše znali mistici. "Svaka je prava mistika natkonfesionalna, koliko god to bilo neprijatno zagovornicima usko konfesionalnih stanovišta" (Berđajev) Kad Pseudo - Dionisije kaže da je Bog υπερουσιας, nadbitak, to nije daleko od iskaza Majstora Ekharta da je "Bog Ništa", ili od budističke ideje praznine. Po Hermanu Heseu, mistik je čovjek koji u svom duhovnom životu nije uspio da se oslobodi slika, dakle nije se vinuo u carstvo čiste apstrakcije.

Mistik često ima nevjerovatne uvide, ali obično je nesrećan kao ličnost, dodaje Hese, i sam rastrzan između umjetnika i mislioca u sebi. Ja lično, kao misaoni introvert ali i jak intuitivac ne vidim ništa loše u tome da se razmišlja vizuelno a ne isključivo u pojmovima. Čitava Indija, prebogata metafizikom, razmišlja u slikama, i zbog toga je Hegel smatrao da filozofija ipak počinje sa Talesom a ne sa Upanišadama jer, kako veli Hegel, iako Vede i Upanišade nesumnjivo imaju filozofsku vrijednost, one nemaju "formu čiste misli", nego su isprepletene sa hinduističkom mitologijom, religijom i magijom.

Hegel pritom prenebregava da je i grčka filozofija tijesno povezana sa religioznim pathosom Grka, a zaboravlja i na budističku misao koja je, držim, onoliko apstraktna koliko je to uopšte moguće.

Moji sunarodnici ne zanimaju se nažalost mnogo za mistiku, već su još uvijek opterećeni koliko teškim toliko i apsurdnim pitanjem: "Čije su naše crkve? "

Jednom sam, komentarišući crnogorski crkveni spor, rekao da ne bi bilo loše da na jedno 30 godina uvezeno monahe iz Grčke dok ljudi ne nauče da razlikuju religiju i etnicitet. Pa možda čak i da se dio službe obavlja na grčkom kako narod ne bi ništa razumio, jer ionako ne razumije. Aleksandar Šmeman je tri zasebne knjige posvetio tumačenu jutarnje i večernje službe kao i arhijerejske liturgije, dok prosječan CG pravoslavac učestvuje na liturgiji nemajući blage predstave o tome šta se tu zapravo dešava.

Nego, nije sramota ne znati nego ne htjeti naučiti. Sjećam se kad sam kao tinejdžer dobio u ruke knjigu "Kabalistička magija". Mom oduševljenju nije bilo kraja. Ali, kad sam pokušao da izvedem Ritual Pentagrama moram priznati da sam se osjećao kao kompletna budala. Slutio sam da tu mnogo toga nedostaje. Mnogo godina kasnije, saznaću da se u knjigama te vrste daju samo suve kosti rituala, koji se mora nadograditi određenim vizualizacijama, razumijevanjem simbolike i, važnije od svega, ličnim pečatom. Sada znam kako stvari funkcionišu. Mogu ponešto i da izvedem. Ali mi nije više toliko stalo, kako to obično u životu i biva. Naveo sam ovaj primjer da bih istakao koliko je važno biti svjestan svog neznanja i željeti da učiš. Jer, ako si zadovoljan sobom i smatraš se pametnim, zašto bi želio da učiš bilo šta? "Nek popovi za nas misle, mi sposobni za to nismo", da parafraziram genijalnu stvar Električnog Orgazma i ujedno predložim ideju našim neistomišljenicima za novo geslo ako, ne dao bog, dođe do "potrebe obnove litija".

Po prirodi sam eklektik, osoba koja crpi sa mnogih izvora što nerijetko zbunjuje moje oponente. Imam prijatelje koji su hrišćani, neopagani, ateisti, agnostici, okultisti ... Wicca, Thelema, gnoza, sufizam, patristika, čak i luciferijanstvo - u svim tim raznorodnim doktrinama ima nešto dobro, može štošta da se nauči.

Ponešto sam naučio i od Ričarda Dokinsa, iako zaista ne volim novoateizam. On je nesumnjivo izvrstan biolog ,"Sebični Gen" to pokazuje a neke teze iz "God Delusion" bih rado i sam potpisao, ali mu fali filozofskog obrazovanja (njegova kritika ontološkog argumenta je, blago rečeno, kriminalna). Uglavnom, vatren sam u stvarima do kojih mi je stalo, no ipak se smatram tolerantnim.

Jedno ipak ne mogu da shvatim. Da je zdravi prirodni razum koji pomenuh i koji nas je krasio kao narod toliko pomračen da su nam se pobrkali vjera, etnička pripadnost, i organizovana religija i tako egzistiraju u haosu konfuznih pojmova, umjesto da sve bude kartezijanski jasno - clare et distincte. Jer - kad jedna strana kaže: "hramovi su naši" a druga "nisu vaši nego naši", ne treba mnogo pameti da bi se zaključilo koliko je to eksplozivna situacija. I kakvo je samo ingeniozno rješenje ponudio odlazeći premijer i visokopozicionirani član škaljarskog klana poklanjajući jednim potpisom hramove drugoj državi. Pomiriteljski, nema što. Strah me i da pomislim do čega to može dovesti.

P.S.

Želio sam da ovaj tekst, koji je pisan prije tragičnog događaja na Cetinju i prije napada na velikog Salmana Ruždija završim ipak u vedrijem duhu, ali trenutak nipošto nije takav. Zato ću ovdje staviti tačku, uz opasku da nam kao društvu više od svega treba znanja, morala i hrabrosti da se propituje, da se sumnja i da se ne vjeruje (lažnim) autoritetima.