Desatanizacija

Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko

U okvirima čestih vojnih neuspjeha i ogromnih poteškoća u mobilizaciji, što je još jednom uočljivo prikazalo zaostalost i korumpiranost ruske birokratije, agresivni Kremlj proglasio je novi slogan svoje krvave agresije na Ukrajinu. Moskva sada proklamuje „desotonizaciju“, a čečenski proputinski lider Kadirov „dešejtanizaciju“ Kijeva!

Paralelno sa neljudskim raketiranjem gradova u Ukrajini, civilnih objekata, osnovne infrastrukture, prije svega termoelektrana, Moskva je počela i informacijsko granatiranje globalne javnosti svojim primitivnim klišeima sa ciljem diskreditacije hrabre borbe ukrajinskog naroda protiv ruske agresije.

U svojoj novoj propagandnoj verziji, Moskva objašnjava kako se samo Sotona može boriti protiv ruskih snaga, koje su, inače, došle da porobe susjedni narod i pokradu sva dobra ukrajinske države. U ovoj suludoj verziji ispiranja mozga, sve se vrti oko savremenih „svetaca“, predsjednika RF Vladimira Putina i ministra odbrane Sergeja Šojgua. Ratnih zločinaca broj jedan i broj dva, koji moraju završiti na Međunarodnom sudu za zločine rata u Ukrajini.

Za današnju Rusiju njih dvojica su heroji koji se bore za pravednu stvar, kako to servira moskovska propagandistička mašinerija. Eto, ruska vojska predvođena svojima liderima bori se u Ukrajini sa Sotonom. Uglavnom tako što ubija nedužne civile i razara njihove domove. 

Kao da moskovske televizije imaju sve manje argumenta kojima bi objasnili zašto treba uništavati narod koji jednostavno želi živjeti svojim životom. Kao u staroj anegdoti kad jedan ludak pozvao psihijatriju, da bi ubrzo došli sanitarci i pokupili njegovu suprugu. Na pitanje zašto su to morali uradili, ludak je odgovorio: zato što je kuća puna đavola, a supruga ništa ne primjećuje.

Moskva je upravo ismijana zbog izmišljotina o prljavoj bombi, koju je, navodno, izradio Kijev. Pri tome, svakodnevno na ruskoj televiziji emituju prijetnje kremaljskih političara upotrebom realnog nuklearnog oružja protiv ukrajinske strane. Svi ruski mediji emituju notorne laži kojima opravdavaju širenje straha od uništenja ljudske civilizacije, ako svijet ne posluša Putina i ne bude tolerisao zahtjeve oficijelne Moskve. Propagira rat i ubistva cijelih naroda koje ne žele biti podarmljeni ruskom okupacijom.

Posebno mjesto u propagandističkoj mašineriji Kremlja, pored televizije, zauzima Ruska pravoslavna crkva. Poznato je da je Moskva drsko i bahato posvetila svog patrijarha 1589. To je, pod prinudom Moskovskog kneza i domaćih popova, morao uraditi ekumenski Konstantinopoljski patrijarh Jeremija II Tranos. On je bio pozvan u Veliku Moskovsku kneževinu u vjersku prijateljsku posjetu. Obdarili su ga velikima darovima ali i zatražili da zauzvrat posveti patrijarha Moskovskog. Jeremija to odlučno odbio, pa je zatočen u kućni pritvor. Poslije pola godine u pritvoru, Konstantinopoljski patrijarh se predao i na silu je morao posvetiti Moskovskog patrijarha. Poslije toga je patrijarh Jeremija II Tranos bio pušten da se vrati kući u Konstantinopolj. Stoga, ako ste primijetili česte napetosti između hrišćanskog Konstantinopolja, kao svjetskog centra pravoslavlja i Moskve, nemojte se čuditi,  samo se sjetite događaja iz 1589.

Moskovska pravoslavna crkva uvijek bila na potpunoj usluzi carskoj Rusiji. Ipak, ruski car Petar Prvi Veliki odlučio je da ukine samostalnost Ruske pravoslavne crkve i podvlasti je svojim činovnicima. Još od početka 18. vijeka bilo je zabranjeno birati Moskovskog patrijarha. Tek poslije revolucije 1917. bio je, napokon, opet izabran Moskovski patrijarh Tihon. Poslije njegove smrti 1925. komunistički diktator Staljin opet je zabranio izbor patrijarha.

Boljševici su krenuli da realizuju politiku čvrstog državnog ateizma. Ali, kad  je Staljin počeo gubiti rat od Hitlera, odlučio je da na svoju stranu pribere Rusku pravoslavnu crkvu, dozvolivši 1943. izbor patrijarha i službeno crkveno djelovanje. Doduše, sve uz budno oko službe državne bezbjednosti, koja je dozvoljavala javne crkvene službe samo popovima koji su sarađivali sa KGB. To je bila službena politika Kremlja do trenutka rascjepa SSSR 1991. I sadašnji Moskovski patrijarh Kirilo (Vladimir Gundjajev) morao je sarađivati sa KGB od prvih godina svoje crkvene karijere. On je imao u KGB nadimak „Mihajlov“. Nije čudo što je, takođe bivši suradnik KGB, Vladimir Putin podržao kandidaturu Gundjajava na visoku dužnost Moskovskog patrijarha 2009.

Patrijarh Kirilo odužio se Putinu svojom vjernom službom u propagandi ruskog svijeta, a posljednjih godina i širenjem ideologije ruskog fašizma – rusizma. Kad je 24. februara ruska okupatorska vojska krenula na nezavisnu ukrajinsku državu, Ruska pravoslavna crkva blagoslovila je vojnike zemlje agresora za napad na susjedni pravoslavni narod koji proglasila slugom Sotone, odnosno zapadne civilizacije. Sada je ova ideja Moskovskog patrijarha Kirila postala službena politika Kremlja i ruske televizije.

Za Vladimira Putina jedan od najvećih autoriteta je Staljin, koji je uništio 20 miliona vlastitih građana, od kojih 10 miliona Ukrajinaca. Staljin je bio militantni ateista i ubica nevinih ljudi. Zato treba na vrijeme shvatiti nivo civilizacijske opasnosti ako se na vrijeme ne zaustave Putin i „Mihajlov“.