Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Vladimir Putin i Aleksandar Lukašenko postali su kao suvremeni firer i duče. Sredinom i krajem tridesetih godina, te u prvoj polovini četrdesetih godina prošlog vijeka Adolf Hitler i Benito Mussolini bili su saveznici strateškog značaja, svaki je pazio svoje interese u realizaciji agresivne i osvajačke politike.
To je bila sprega njemačkih nacista i italijanskih fašista koji sanjali Treći Reich i Veliku Italiju.
Dvanaest godina strateške saradnje i na kraju aprila 1945, obojica su završili kako i treba. Adolf sa metkom u glavi, a Benito sa omčom na vratu i nogama.
Putin je praktično uveo u društveni život Ruske Federacije neofašističku ideologiju rusizma koja je bazirana na tezama razvoja ruskog svijeta, euro-azijskog puta Rusije i kategorija nadmoći ruske nacije nad drugim evropskim narodima, posebno zapadnim, koje Kremlj smatra, iz nepoznatog razloga, na granici izumiranja u fizičkom smislu i potpunog moralnog i kulturnog dekadansa.
Moskva je utuvila u glave ruskim građanima nekakvu njihovu posebnost i misiju koju oni navodno moraju pokazati cijelom svijetu.
To je vrlo blizu koncepcije nebeskog naroda i izmišljene šovinistčke ruske moralne i kulturne dominacije nad susjednim nacijama. U razumijevanju ove ideologije u potpunosti - to znači da ovi narodi moraju biti pokoreni. U stvari to je čisti fašizam, kad svoj narod staviš iznad svih ostalih, a svi drugi moraju biti pokoreni vojno(agresivnim ratovima), politički (pripajanjeom tuđih teritorija Ruskoj Federaciji) i kulturno (potpunom rusifikacijom i nametanjem korištenja ruskog jezika i sistema vrijednosti).
Jedan od ideologa ruskog fašizma je filozof Aleksandar Dugin, koji se usudio nedavno poslati skrivene prijetnje Putinu poslije gubitka Hersona. Sada je Dugin organizovao u Moskvi takozvani „kulturni front“ sa ciljem „borbe sa anti-Rusijom unutar Rusije“.
U ovaj front Dugin uz pomoć Kremlja želi uvući poznate u RF djelatnike kulture i nauke, koji, opsjednuti idejom ruskog šovinizma, žele proganjati i stvarati teror „ruskog mira“ nad svima koji su počeli sumnjati u ispravnost ideologije rusizma.
Ova radikalizacija društvenog života vrlo je slična onoj u nacističkoj Njemačkoj pred kraj Drugog svjetskog rata. To je bila vojna, politička i kulturna agonija Trećeg Reicha. Sada je Kremlj isto krenuo u avanturu, pokušavajući da spasi krvavi obraz Rusije, prije svega unutar zemlje.
Na međunarodnoj areni Moskva je jednostavno postala teroristička država, zemlja sponzor terorizma. Zato Putin traži spas u konsolidovanoj unutrašnjoj podršci ruskog stanovništva, koja je počela da se ljulja.
Za svoj lični spas Putin je potpuno angažovao Federalnu službu osiguranja (FSO), za spas Kremaljskog režima Federalnu službu bezbjednosti (FSB), za održavanje vlasti Rusku gardu (Rosgvardija). Ova trijada službi progona ruskog naroda po mišljenju oficijelne Moskve može spasiti Rusiju od krvavog bunta.
Putinu Rusi mogu oprostiti lišavanje i uskraćivanje vlastitih građanskih prava, ali nikako ne gubitak rata u Ukrajini.
Zato je šef Kremlja krenuo u smrtni tango sprovođenja djelimične mobilizacije, koja u mnogo regija postaje sve više totalitarnog karaktera. Ogromna količina novih vojnika po mišljenju Kremlja može spasiti situaciju na ratištima Ukrajine. Tu Kremlj i Generalštab RF neće štedjeti živote ruskih novomobilizovanih, ali u slučaju velikih vojnih gubitaka, vrlo su vjerovatne pobune u vojsci.
Tako je bilo u 1905. g. kad je počela Prva ruska buržoaska revolucija poslije poraza Peterburga u ratu sa Japanom na Dalekom Istoku, tako su krenuli Druga februarska buržoaska i Oktobarska socijalistička revolucija u 1917. koje su bile rezultat teške situacije ruske vojske na frontovima Prvog svjetskog rata. To je donijelo krah Ruskom carstvu i dolazak boljševika na vlast.
Rusko carstvo jednostavno je nestalo i umjesto njega u jednom trenutku se pojavilo 37 novih državnih tvorevina. To je strašni san za sadašnji Kremlj koji izgleda, kako se pjeva u himni radničke klase i komunističkih stranaka Interancionale, krenuo u „posljednju i odlučujuću bitku“.
Kao veliki politički kockar Putin faktički ide na sve ili ništa. Tako je ruski firer, koji već potpuno izgubio međunarodni imidž spreman prokockati i čitavu državu. Možda niko u svijetu neće biti previše sretan što će raspasti Ruska Federacija, ali ovo političko rukovodstvo vodi zemlju u potpunu propast. Putin zna da neće nikad polako i komotno uživati u penziji pred odlaskom na drugi svijet. Kao politički narkoman drži se do kraja svoje predsjedničke fotelje i sije strah unutar ruskog društva, svojih susjeda i sanja ući u rusku istoriju kao čvrsti i pravedni vladar.
O procvatu njemačkog naroda i Trećeg Reicha isto je sanjao je i Hitler, ali je završio kako završio. Ima on i sada neke pristalice u svijetu, ali čitav njemački narod njega smatra omraženom ličnošću, koja je, na kraju krajeva, donijela duboks stradanja germanskoj naciji i međunarodnu sramotu Njemačkoj.
Ruski firer pogrešno vjeruje u svoju političku vječnost. To se tiče i njegovog bjeloruskog satelita Aleksandra Lukašenka, koji već u toku zadnjeg samita Organizacije država za kolektivnu bezbjednost (ODKB) u Erevanu, gdje se vidjelo što sa Putinom niko ne želji stajati čak ni za fotografisanja, rekao je da će vojni poraz Rusije u Ukrajini pokopati i Bjelorusiju, ali da se nada da do toga neće doći.
Poslije 26 godina predsjedničkog mandata Lukašenko sebe pozicionira kao državu. Bjeloruski duče isto je spreman na mnogo da bi spasio svoju fotelju. Ali to može njega koštati sve. Stvarno nada uvijek umire u zadnji čas. Politički sat za savremenog firera i dučea već otkucava svoje zadnje vrijeme.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR