Užitak u propasti

Za Antenu M piše: Jakov Daković 

Propadosmo, dragi čitaoče! Gotovi smo! Nema nas! Takav utisak stičem čitajući neke jutrošnje naslove. Totalni depressive suicidal black metal, što bi se reklo. Moram priznati da me sve to ostavlja u potpunosti ravnodušnim. Ne zato što mi nije stalo do toga šta će biti sa Crnom Gorom nego zato što sam s protokom vremena stekao neku vrstu distance spram spoljnih zbivanja. Moguće je da to ima veze sa mojom velikom introvertnošću.

I kad bih sjutra čuo da je Rusija lansirala taktičko ili čak strateško nuklearno naoružanje mislim da se ne bih previše uzbudio. Ali se zato pitam: šta je motiv onih koji kukaju kako nestadosmo? Istinska briga za stanje nacije ili nešto drugo? Dozvolite mi da se malo igram psihologije. Osnivač transakcione analize Erik Bern, napisao je jednu jako zanimljivu knjigu, "Games people play", kod nas prevedenu kao "Koju igru igraš?". U našem slučaju, igra je sljedeća: "Ja sve znam, ali me ne slušaju. Tvrdim da će sve poći po zlu. Ja jedini to vidim." Onda nešto malo ili malkice više pođe po zlu. Tad slijedi poenta: "Eto, rekao sam vam". Zluradost, mislim da je to pravi termin.

Ako ste čitali Markiza de Sada, poznato vam je koliko zadovoljstvo može pružiti bol. Sadista uživa u bolu koji osjeća druga osoba. Mazohista uživa u sopstvenom bolu jer, kako veli Karen Hornaj, želi da se oslobodi sopstvene ličnosti, njenih ograničenja i frustracija kroz neku vrstu simboličkog samoporicanja. I ništa sporno, kad bi ta gospoda uživala u sebi što je stanje u državi loše. Ali zamislite, molim vas, kad prosječan čovjek, koji iskreno voli ovu državu, koji se muči da preživi i koji nema baš vremena da shvati suptilnu pozadinu ove ego-igre pročita tekst "velikih intelektualaca" u kojem saopštavaju da nam spasa nema. Šta će da pomisli? Kako će to na njega djelovati? Motivišuće ili, gle čuda, obeshrabrujuće?

Dobro razmislite šta sam upravo rekao. Negativna sugestija je suština crne magije, a u to se ponešto razumijem. Kad bi tu bilo makar mrve intelektualnog poštenja, ti isti bi priznali i one slučajeve kad su pogriješili u procjeni, a bilo ih je, o, koliko ih je samo bilo!

Čudno je to, da u momentu kada su se Crnogorci konačno probudili iz dremeža i pokazali snagu i respektabilnu masu na drugom protestu "Ima nas", a već je zakazan i treći, opet slušamo kukumakanja i naricanja u različitim modalitetima i varijacijama. Kad bih bio sklon teorijama zavjere, mogao bih nešto i da pomislim što neću izustiti. Eh da, tu je i slučaj BIRN. Klasična zamjena teza, naravno. Ali da vam kažem nešto; da sam svaki put pravio medijski slučaj kad sam bio targetiran, ne bih ništa drugo radio u životu.

Postoje ljudi čije cjelokupno djelovanje je izuzetno štetno za Crnu Goru iako se oni izdaju za velike patriote. Nekad mi se čini da neki od njih nemaju vlastitog duhovnog života niti ikakvih interesovanja osim brige za naciju. Prepoznaćete ih svi.

Malo mi je čudno da ja, koji sam ljubitelj pesimističkih filozofa, sad u neku ruku širim optimizam. Skoro da mi je, kao gotičaru i metalcu, nekako neprijatno. No, šta da se radi, treba reći istinu, pa kud puklo da puklo. Istina, ako niste znali, ima različitih.

U filozofiji tako imamo nužne i kontingentne istine. Nužne istine su takve prirode da su istinite u svim okolnostima, tako da bi važile i na nekoj drugoj planeti ili čak i ako bi svijet propao. Matematičke istine recimo. Kontingentne istine su slučajne - nešto što je istinito ali bi moglo da bude i neistinito, npr. danas je oblačno. Neki mislioci su doduše sporili da kontingentne istine uopšte postoje, Spinoza mi prvi pada na pamet. Od svih mogućih ishoda, smatrao je on, dešava se samo onaj jedan koji je moguć. To znači da ostali zapravo i nisu bili mogući, pa se konsekventno čitav pojam kontingentosti treba odbaciti. Neki pak tvrde da se svi mogući ishodi dešavaju ali ih mi ne vidimo. O tome se vode velike rasprave na polju gdje se filozofija dodiruje s fizikom. Znate već, multiverzumi i slično. Kolumne Ratke Jovanović su grozne - to vam je recimo jedna nužna istina.

Moram priznati da sam toliki individualac da mi je čak teško da kažem "Mi". Ne volim kolektivne sportove. Ne mogu da radim u timu. Nikad se ničeg dobrog nisam sjetio u društvu ljudi. Uprkos tome, svim srcem podržavam pokret "Ima nas" iako mi zdravlje ne dopušta da budem fizički tamo.

Zato, lijepo ću vas zamoliti: ne vjerujte lažnim prorocima, piscima koji misle da imaju rešenja za svaki politički problem, kao ni onima koji pogrešno pišu "svještenstvo" i "prvijenstvo" vjerujući da ih takvo silovanje jezika čini većim Crnogorcima. Vjerujte sebi, vjerujte u crnogorsku ideju jer je ona neuništiva. Političke odluke će donositi profesionalci, političari.

Kada bi intelektualci vodili državu, tvrdim da bi ona propala za dva dana. Eto toliko za ovaj put. U komentarima mi možete javiti da li ste preživjeli Apokalipsu, popis, Otvoreni Balkan i ostale pošasti i ako niste, ima li čega s druge strane?