Pokvarenost nije apstrakcija, ona ima svoje ime. Božena, Filip, Suada, Miloš, Dritan, Hazbija...

Za Antenu M piše: Jakov Daković

Ako misliš da te ne uhodim na svom astralnom ogledalu, dragi čitaoče, varaš se. Tačno znam šta misliš - evo stvarno sve ode dođavola, iako je onaj Daković rekao da neće. Znači li to da je onaj drugi bio u pravu? I da i ne. Kazao sam da intelektualci nisu podobni da vode državu jer bi brzo propala.

Cinik bi sad rekao - propala je svakako. Dozvolite da, u vezi s tim parafraziram Ničea: Ako sami niste uspjeli u nečem velikom to i dalje ne znači da ste neuspješni. Omašili ste u jednom bacanju kocke, so what? A ako ste sami neuspješni nije neuspio čovjek kao takav. A ako je čovjek kao takav neuspio - pa lijepo - neka!

Sad smo dakle to raščistili. Nema nikakve sumnje da će, poslije ustavnog puča, Crna Gora aktom nelegitimne vlade pristupiti Otvorenom Balkanu. To još uvijek ne znači da nam spasa nema. Ne zaboravite da smo već gubili svoju državnost i da nismo nestali. Šta god da se desi, borićemo se.

U romanu "Mučnina", možda i najboljoj knjizi koju je napisao, Žan Pol Sartr opisuje iskustvo čovjeka koji je, zenovski rečeno, doživio satori, ali za evropejca, nespremnog na tu vrstu transcendencije, to otkrovenje je isprva košmarno a ne blaženo. "Do tog trenutka, bio sam kao i svi ostali, govorio sam - more je plavo, galebovi lete a ni na kraj pameti mi nije padalo da to more i taj galeb postoji. Postojanje se obično skriva".

Ovaj pasus je suptilna aluzija na Heraklita i mala polemika sa Hajdegerovom idejom istine kao neskrivenosti. Ako vas zanima egzistencijalizam, zaboravite na Kamijev "Mit o Sizifu". Treba da pročitate "Mučninu".

Postoje razne vrste mučnine - ona kad se pretjera s alkoholom (često sam je iskusio sam u studentskim danima), ona kad te izda osoba koju voliš, tema koju je Kapor sjajno elaborirao u "Uni" a Kundera u "Šali", no čini mi se da je najteža mučnina normalnog i moralnog čovjeka pred ljudskom pokvarenošću. Pokvarenost nije apstrakcija. Ona ima svoje ime, svoje lice i svoje motive. Božena, Filip, Suada, Miloš, Dritan, Hazbija i onaj doktor kome se iskreno ne mogu sjetiti imena, toliko je opskuran a koga su kupili za televizor od 40 inča. Mučnina se, i to ne mala, u meni javlja i kada Draginja Vuksanović drži vatrene govore posvećene "belvederskim saborcima" a njena partija obnaša vlast na Cetinju sa Urom.

Reče mi jedna, sad već bivša Facebook prijateljica da je otvaranje fabrike čipsa za nju mjera patriotizma i da pitanje predsjednika, pazite sad ovo, "ne treba personalizovati ". Ono, znate, bitna je institucija predsjednika a imena se mijenjaju i svejedno je da li će to biti Milo Đukanović ili, šta ja znam, Marko Milačić, baš kao što je recimo tim "Lacia" vječan kao platonovski είδος a njegovi igrači su voda u potoku koji se smjenjuju. Ali potoka ipak nema bez vode.

U razgovoru s njom shvatio sam koliki je ponor u shvatanju države između mene i onih ljudi koji se malo uzbude kad čuju himnu a onda nastave da usisavaju, kako reče ona djevojka koju je urednik "Vijesti" podlo iskoristio u nedostatku ljudi koji bi više pisali za njega. Za tu vrstu nesvijesti, ekonomija je bitnija od ponosa, od nacionalnog interesa, od slobode. Njima je bitnije što su ugašeni "Obod" i "Košuta" nego što je u Cetinjskom manastiru okupator.

Meni nije.

Zamislite, cijenjeni čitaoci, da je tako rezonovao Sveti Petar Cetinjski prije bitke na Martinićima kad je kvota na crnogorsku reprezentaciju bila 16, a na tursku 1,5. Moram vam priznati da više poštujem DF od URE. Sa otvorenim neprijateljem stvari su bar jasne. Sa onim podmuklim je teško. Onima koji su kupili par europarlamentaraca da lobiraju protiv Crne Gore. Onima koji su lažni ekolozi (Das Grün ist auch die Farbe des Geldes, nicht wahr, Frau Viola von Cramon?) Onima kojima je omiljena riječ "narativ" i kojima je borba protiv mafije životna misija, toliko sveta da su ušli u dil sa škaljarskim klanom da bi pobijedili mafiju. Logično, zar ne?

Jednako kao što je logično zvati na novogodišnji prijem čovjeka koji navodno želi da te ubije. Nego, znate kako, meni se čini da problem premijera leži u tome što je od 12. decembra svaki Crnogorac Zoran Lazović. I šta bih vam još rekao, kad je sve, manje-više jasno?

Navigare necesse est.

Ploviti se mora, boriti se. Uprkos svemu.

Oni u svom bezumlju imaju 21 milion razloga da nas zaustave, mi imamo samo jedan, ali jači od svih - Crnu Goru, pravo na njenu čast, postojanje i slobodu.