12 °

max 20 ° / min 10 °

Subota

27.04.

20° / 10°

Nedjelja

28.04.

23° / 12°

Ponedjeljak

29.04.

24° / 15°

Utorak

30.04.

23° / 13°

Srijeda

01.05.

20° / 15°

Četvrtak

02.05.

16° / 13°

Petak

03.05.

15° / 11°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Laži o NATO intervenciji

Izvor: pixabay ilustracija

Stav

Comments 3

Laži o NATO intervenciji

Izvor: Antena M

Autor: Antena M

  • Viber

Za Antenu M piše: Miljan Vešović

U neđelju, 24. marta 2024. bila je 25. godišnjica NATO intervencije u SRJ, pod kodnim imenom “Operacija Saveznička Sila” (Operation Allied Force).

Kao i svake godine (počevši od 2000), godišnjica je bila prilika za ruski i srpski autoritarni režim i medije pod njihovom kontrolom da pokrenu kampanju propagande i dezinformacija protiv NATO i Zapada. Ove godine, kako je godišnjica jubilarna, kampanja je bila još intenzivnija nego inače.

Naravno, kako su u Crnoj Gori parlamentarna većina i medijski prostor pod kontrolom proruskih, prosrpskih i antizapadnih političkih snaga, kampanja se osjetila i kod nas. Prema analizi koju je objavila NVO “Digitalni forenzički centar” (DFC), “u Crnoj Gori u tu kampanju su se uključili prosrpski i proruski mediji, desničarske organizacije, pojedinci i prosrpske političke strukture, koje su uglavnom promovisale narativ koji je kreiran u Beogradu”.

DFC je dalje utvrdio da je crnogorski Javni Servis (koji, naravno, finansiraju poreski obveznici) takođe, namjerno ili nenamjerno, učestvovao u širenju lažnih narativa, tako što je preuveličao broj žrtava NATO intervencije u SR Jugoslaviji i netačno objavio da je ime operacije bilo “Milosrdni Anđeo” umjesto, kako je to gore objašnjeno, “Saveznička Sila”.

Raskrinkavanje mitova i lažnih narativa o NATO intervenciji 1999 je izuzetno važno, posebno u Crnoj Gori, gdje se posljednjih nekoliko godina širi žestoka anti-NATO propaganda, podstaknuta od strane prosrpskih i proruskih političkih partija i Srpske pravoslavne crkve, a pomognuta od strane srpskih i ruskih obavještajnih službi.

Nažalost, anti-NATO narativ u Crnoj Gori stiče sve više pristalica – prema najnovijim anketama, 46% birača podržava ostanak naše države u NATO, dok 44% želi da Crna Gora napusti Alijansu. Prije samo godinu, pro-NATO snage su bile u dvocifrenom vođstvu. Sad je to vođstvo u margini greške.

Nekoliko je važnih činjenica o NATO intervenciji u SRJ koje se ne pominju dovoljno u crnogorskoj javnosti. Prva i vjerovatno najvažnije – bez NATO intervencije, Crna Gora vjerovatno ne bi bila u mogućnosti da izbjegne vojnu agresiju Miloševićevog režima.

(Malo) stariji čitaoci će se sjetiti – Milošević je planirao da izazove rat u Crnoj Gori čim “završi” sa Kosovom. Vojska Jugoslavije, pod direktnom kontrolom Miloševića, je bila stacionirana u Crnoj Gori i spremna za nasilno svrgavanje tadašnjih crnogorskih vlasti. Zajedno sa Drugom armijom VJ, razne polu-paravojne formacije (čuveni 4. i 7. Bataljon), u potpunosti indoktrinirane srpskim nacionalizmom, kružile su po Crnoj Gori i čekale signal iz Beograda da počnu da pucaju. NATO intervencija i, konsekventno, poraz i povlačenje Vojske Jugoslavije i jedinica srpske policije sa Kosova su zaustavili te planove.

Drugo, NATO intervencija je dala odlučujući doprinos padu Miloševića. Natjerala je biračko tijelo u Srbiji da konačno shvati da ekspanzionistički nacionalizam i agresije protiv susjeda nijesu održiva politika. Intervencija je oslabila Miloševićev režim i omogućila tadašnjoj opoziciji u Srbiji da se ujedini i konsoliduje oko prodemokratske, prozapadne platforme i odlučno porazi Miloševića prvo na izborima, a onda i na ulicama Beograda (kada je odbio da mirno preda vlast nakon izbornog poraza).

Čuvajući srpske opozicione lidere od režimskih “eskadrona smrti”, Crna Gora je igrala ključnu ulogu u ovim procesima. A nakon što se narod u Srbiji (politički) otarasio Miloševića i nakon što su kapaciteti srpskih vojnih i snaga bezbjednosti da vode agresivne ratove značajno smanjeni dejstvovanjem NATO aviona, Crna Gora je dobila mogućnost da, šest godina kasnije, obnovi državnost na miran i demokratski način.

Ovo je jedan od glavnih razloga zašto je NATO “prirodno stanište” za Crnu Goru i zašto njena nezavisnost i državnost nijesu održivi ukoliko Crna Gora nije pouzdana NATO saveznica i prozapadno orijentisana zemlja.

U vrijeme NATO intervencije, Crnu Goru je predvodila čvrsto prozapadna administracija predsjednika Đukanovića. Imajući to u vidu, naši budući NATO saveznici su uložili velike napore da poštede crnogorsku teritoriju bombardovanja što je više moguće, iako je naša zemlja još uvijek formalno bila dio SR Jugoslavije i, kako je prije objašnjeno, u njoj su bili razmješteni značajni kapaciteti Vojske Jugoslavije. Ovo je značilo da je broj žrtava, uključujući civile, bio puno manji u Crnoj Gori nego u Srbiji. Takođe, kritična infrastruktura u Crnoj Gori je bila gotovo potpuno sačuvana – opet za razliku od Srbije.

I dok su tadašnji predsjednik i Vlada Crne Gore bili zauzeti čuvanjem zemlje od uništenja, tadašnja prosrpska opozicija je pokušavala izazvati građanske nerede u Crnoj Gori po naređenju Miloševića tako što je organizovala seriju protesta protiv politike Vlade pod sloganom “gađite i nas, nijesmo gubavi”. Značajan broj tih prosrpskih političara su sada članovi vladajuće većine u Crnoj Gori. Kad se to uzme u obzir, nije ni čudo da je država toliko izložena prosrpskoj, proruskoj i anti-NATO propagandi. Takođe nije čudo što NATO zvaničnici i drugi saveznici imaju glavobolje kako da spriječe da obavještajni podaci o, recimo, Ukrajini, koji se dijele sa Crnom Gorom kao saveznicom, završe u Beogradu i Moskvi.

Nažalost, dosta ljudi takođe zaboravlja da je NATO intervencija ispunila humanitarni dio misije, time što je, u konačnom, zaustavila Miloševićev režim da dovrši “etničko čišćenje” na Kosovo koje bi, da je izvedeno do kraja, rezultiralo ogromnim brojem civilnih žrtava. Jedan od ključnih aspekata lažnog narativa koji promovišu Srbija i Rusija je teza da je SR Jugoslavija bombardovana bez valjanog razloga. Istorija, a i međunarodni krivični sudovi, su pokazali da je ta teza potpuno neistinita.

NATO intervencija 1999. se može smatrati uspješnom i za Alijansu i Zapad. Istina je da su ratovi u Avganistanu, Iraku i Libiji, koji su uslijedili nakon toga, okrenuli javnost na Zapadu protiv vojnih/humanitarnih intervencija. Ipak, Jugoslavija je primjer kako takva intervencija može da bude uspješna. Srbija je odvraćena od daljih vojnih akcija na Balkanu, što je rezultiralo mirom u regionu koji se održava posljednjih skoro 25 godina. Takođe, NATO je izvršio operaciju bez “kopnene intervencije” i uz minimalne gubitke u ljudstvu i opremi. Suprotno narativu koji diseminira rusko-srpska propagandna mašinerija, Alijansa je ulagala značajne napore da svede broj civilnih žrtava na minimum.

Sa druge strane, cilj Miloševićevog režima je bio da što više civila strada, kako bi režim mogao da se predstavi kao “nevina žrtva zločina Zapada”. Zabilježeni su slučajevi kada je NATO unaprijed obavijestio srpske vlasti koje će ciljeve bombardovati, ali su te vlasti odbile da ih evakuišu, kako bi što više civila poginulo.

U Crnoj Gori, najviše civilnih žrtava bilo je u selu Murino, gdje je šestoro civila, uključujući troje djece, poginulo kada su avioni Alijanse bombardovali most koji je Vojska Jugoslavije koristila za prebacivanje snaga na Kosovo. U našoj zemlji, nažalost, postoji navika da se žrtve koje su “politički nezgodne” gurnu pod tepih i da ih pokušamo zaboraviti. Ta štetna praksa jača polarizaciju crnogorskog društva.

To je i jedan od razloga zašto civilne žrtve u Murinu (i bilo koje druge) i njihove ožalošćene porodice ne smiju biti zaboravljene. Ipak, krivicu za te žrtve treba pripisati onamo gdje joj je i mjesto. Civili u Murinu i drugdje su, prije svega, žrtve genocidnog Miloševićevog režima koji je ispisao neke od najmračnijih stranica moderne evropske istorije i kojem je rat “protiv čitavog svijeta” bio bolji nego zaustavljanje varvarskih zločina protiv civilnog stanovništva na Kosovu i drugdje.

Prije i u toku NATO intervencije, Crna Gora je prihvatila desetine hiljada izbjeglica sa Kosova, i to pod prijetnjom Vojske Jugoslavije da će upotrijebiti silu ukoliko se izbjeglice puste da uđu. U nekoliko navrata Vojska, ili prosrpske paravojne formacije, su presrele i masakrirale izbjeglice. Važno je zapamtiti da su i te izbjeglice takođe bili nedužni civili.

Kao što je prije rečeno, NATO intervencija je bila ključna za mir na Balkanu nakon decenije ratovanja. Taj mir je ponovo pod ozbiljnom prijetnjom, istom onom kao devedesetih – prijeti mu autoritarni režim u Srbiji koji se nameračio na destabilizaciju i ekspanzionizam. Čak su i akteri isti – aktuelni predsjednik (i autokrata) Srbije je bio Miloševićev ministar informisanja a, na primjer, aktuelni ministar spoljnih poslova Srbije je takođe bio visoki zvaničnik Miloševićevog režima.

Ova opasna prijetnja miru razvila se dijelom i zbog opadanja uticaja Zapada na Balkanu i erozijom kredibilnog odvraćanja izazvanom (opravdano) kritikovanom politikom popuštanja Srbiji koju forsiraju EU i SAD. Ipak, to što je ostalo kapaciteta za odvraćanje leži u činjenici da su sjećanja na NATO intervenciju i dalje “freška”. Autoritarni režim u Srbiji dobro zna šta će se desiti ako opet krenu u rat s NATO-m – srpska vojska će biti razbijena a kritična infrastruktura u Srbiji uništena. Strah od takvog razvoja događaja je možda i posljednji razlog zašto se Vučić još uvijek ne odlučuje da ispuni Putinovu želju i ponovo zapali Balkan.

Ipak, iako se puške i topovi za sada ne upotrebljavaju, srpsko-ruska mašina za hibridno ratovanje je u punoj ofanzivi. Od krajnje je važnosti zaustaviti je. Aktuelni crnogorski lideri, nažalost, ne prepoznaju opasnost. Plašeći se od gubljenja podrške prosrpskih medija i SPC (a, u pojedinim slučajevima, i dalje ubijeđeni da su Milošević i Vučić u pravu) oni padaju na anti-NATO propaganda i odriču se najvećih dostignuća u skorašnjoj istoriji Crne Gore – čuvanja mira i multietničkog sklada u Crnoj Gori, ogromnog, a uspješnog napora da se zbrinu izbjeglice i važnog doprinosa koji je naša zemlja dala uspostavljanju i održavanju mira na Balkanu.

Nakon Minhenskog sporazuma, Vinston Čerčil se u Donjem domu britanskog parlamenta obratio tadašnjoj britanskoj vladi i rekao im da su imali izbor između rata i gubitka časti. Izabrali su da izgube čast, a svakako će imati i rat. Što se tiče aktuelnog crnogorskog stava o NATO intervenciji, gubitak časti je već tu. Nadajmo se da rata neće biti.

 

Komentari (3)

POŠALJI KOMENTAR

roki

Svaka cast. Nazalost ovo malo citaju oni koji bi trebali.

Sandy

Prebrzo zaboravljamo! Zato je neophodno opominjati da Crnom Gorom vlada politika oslonjena na ideje i postupke koji su doveli do sukoba sa NATO! Odlicno razjasnjenje onima koji ne pamte ovo vrijeme. Hrabro, bez kalkulantstva! Bas kako je i bilo!