Za Antenu M piše: Jovan Nikolaidis
Citiram odlomak iz pisma koje mi je nekoć stiglo iz Pariza.
Sjećanje plemenite književnice: „Godina je 1988, Struške večeri poezije. I ja sam pozvana; znajući za odnos ovdašnjih pjesnika prema meni, mogla bih se pitati: kojom greškom se to desi? Te godine mi je, istina, izašla knjiga poezije i proze, što ne mora biti valjan razlog za poziv koji je uslijedio, jednom i nikad više, na taj čuveni festival poezije.
Vrijeme predivno, Ohridsko jezero nalik na more. Među pjesnicima je i slavna Desanka Maksimović. Došla je po Struški vijenac koga dobiva te godine. Samo nje od svih pjesnika se i sjećam, kao što se sjećam i izleta blizu albanske granice, i šume – pravog raja na zemlji, gdje smo se dovezli čamcima i piknikovali. Desanka je bila „slatka“, kao i obično, svi su skakutali oko nje, a ona cvrkutala.
Kao da je i vazduh treperio od njenih čuvenih stihova: Ne nemoj mi prići, hoću iz daleka da volim i gledam tvoja oka dva, jer sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da...
A onda je, pred dodjelu Vijenca, zakazana i konferencija za štampu sa laureatkinjom, slavnom pesnikinjom ljubavi i poljskog cvijeća...
Zbog te konferencije za štampu, ovi struški dani poezije ostaće mi u nezaboravnom sjećanju, kao i slavna pesnikinja, buba-mara i leptirica, koja će odjednom otkriti svoje rasističko-ksenofobno lice. Njene pesmice će tek možda naizgled odudarati od riječi koje će kazati na konferenciji za štampu. Mnogo kasnije, shvatiću da kičeraj i zločin idu ruku pod ruku, i nikako nisu nešto kontradiktorno.
A na toj konferenciji za štampu, pored niza trivijalnosti, odjednom će se pojaviti pitanje, koga se ne mogu sjetiti, ali se još uvijek dobro sjećam odgovora pjesnikinje koja je te godine, čini mi se, slavila 88 rođendan, pa je na taj način svečanost dodjele Vijenca bila još veličanstvenija; kao da ju je ubola osa, pjesnikinja je, čuvši pitanje, u jednom času uzviknula: - ... Onaj narod na jugu treba da nestane!
Jedna plavuša, novinarka iz Banjaluke, ne dopustivši slavljenici da „gluho“ prođe njena opaska, podviknu:
- Možete li nam precizirati na koji narod mislite?
– Hajde, ne pravi se luda, znaš ti vrlo dobro na koji narod ja mislim...
– Ne, ne znam, možete li mi reći na koji narod mislite?
Novinarka je još koji put insistirala na imenovanju naroda, ali ja ne mogu više da se zakunem da li je obljubjena književnica „otkrila“ prisutnima ime naroda s juga koji treba da nestane s lica zemlje.
Svi smo, međutim, kao i novinarka koja se ‘pravila luda’ razumjeli da se radi o Albancima.”
***
Literatura jeste izraz savjesti i odgovornosti. No, to njeno svojstvo, uvijek je pod sumnjom. U dušicama onih koji vole umjetnost zlo vrijeme porađa i pisce, čija je taština, ne kaže se zaludu, božanska. Takvo vrijeme je zacarilo. Sujetom i strahoh zarobljeni književnici olako skrenu sa skliske staze odgovornosti za ono što kažu, za ono što napišu.
Te se ne dešava rijetko da, namamljeni počastima mirisavim kao tamjanski dim, olako izgovore velike riječi o malim događajima i ličnostima, a kad ispadnu smiješni ili djetinjasti, to im se i isplati. Te i takve redovito ubija “prejaka reč”, oni su ures zločincima i protuvama. Kao limeni pjati zvonke su krilatice pjesnika-slugana, koji budnicama cvile od iliraca do današnjih dana, šareneći se kao papige njini opisi velmoža i hulja. Kad mine vrijeme pompeznog pojanja ôda i zalede se klimoglavi servilnih literata, ostaje novom pokoljenju prenapuhana rečenica, nerazumljiva slika, banalna versifikacija.
Kako im samo uspijeva, argatima po peru, hromim hodačima unatraške, da toliko samouvjereno, bestidno, neodgovorno nanižu toliko šupljih hvala mrgodnima i nadutima?
Crnogorska kvaziinteligencija jeste takva gomila. Nasuprot onima koji odbijaju da bilo kada, bilo čime, bilo kome svoj vulkanski dar stave u službu ikome osim božanstvu umjetnosti, koja je, inače, ljudima od boga data da ih uzvisi mimo ikojeg drugog živog dobitka. Jer od takvih odista osjeća nelagodu svaka vlast svijeta, njima zavide literarni fariseji, uz njih se, voljno i s ljubavlju, izgrađuje i vjera i nada ljudska.
Od rijetkih letača orlovskih krila učimo da se isplati jedino robovati slobodi.
Nema mnogo takvih svetih poklisara, ali ih je dovoljno da bi se, s njima, steklo ubjeđenje da čovječanstvo ipak grabi naprijed. Uskom stazom nad vražjim liticama, polako, postupno, uporno, bez zastoja.
Silina ovakvih genija šara nebesa vatrometom u tisuću boja, njihov svetački miris uzvisuje i božansku prirodu, pod njihovim uticajem žednoj ljudskoj svijesti nikad dosta čojstva. Time što odbijaju da se društveno podmite oni jesu dosljedno angažovani, uvijek nekoliko kopalja iznad banalnog, prosječnog, nevoljni da se svide svakom, ne živeći ni za koju suzu, ni za čiji smijeh.
Ništa ne traže jer imaju sve što drugi nemaju. Ne primjećuju zavist niščih duhom, ne odobravaju idolopoklonike, odbijaju da ih se svede na bilo šta, sve negiraju jer su sami sobom sve. A nisu bogovi već bića ljudska koja nastanjuju skrovita mjesta duha, do kojih put ne može naći niko ko već nije njihov, po svetoj sili nade srodnik.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR