Zašto je Titov spomenik na Cetinju greška

Za Antenu M piše: Boban Batrićević

Iako pripadam krugu ljudi koji pozitivno tumače Titovu ulogu u istoriji Jugoslavije te sa velikim simpatijama gleda na njegov otklon od Staljina, neveselo sam primio vijest da je lokalni cetinjski parlament na osnovu inicijative Udruženja boraca NOR-a i antifašista Cetinja, izglasao odluku da se u crnogorskoj Prijestonici podigne spomen-bista Josipu Brozu Titu. I mada s poštovanjem gledam na rad inicjatora i lično afirmišem njihovu djelatnost, ideju o Titovoj bisti moram okarakterisati kao anahronu, nemaštovitu i suvišnu. Više je razloga za takav stav:

1. Izuzev nekoliko pośeta Cetinju, grad pod Lovćenom i komunistički lider, jugoslovenski predśednik i maršal Tito nemaju gotovo nikakvih dodirnih tačaka.
2. Za vrijeme Titove vladavine Cetinje je doživjelo i pozitivne i negativne tekovine, od kojih su ove druge danas znatno ośetnije. Naime, za Titova vakta Cetinje gubi status glavnoga grada što prouzrokuje preseljenje značajnih republičkih institucija u Podgoricu (Titograd).
3. U toku Titove vladavine Cetinje doživljava provincijalizaciju, odlazak iz grada kulturne, umjetničke, diplomatske i naučne elite.
4. Podizanjem komunističkih megaindustrujskih postrojenja u mali planinski i grad s dubokom rojalističkom tradicijom osobene recentne-crnogorske i evropske arhitekture s preloma vjekova, u potpunosti je devastirana njegova izvorna urbana struktura.
5. Nagli priliv seoskog stanovništva i njegovo ekspresno pretvaranje u proletersku klasu bez neophodne kulturne i sistemske nadgradnje, uslovio je katastrofalne reperkusije na urbane i životne navike stanovništva.
6. Slom neprofitabilne industrije i ekonomije s ionako korumpiranom i neznavenom menadžerskom klasom 80-ih, izazvao je žestoku pauperizaciju iz koje grad još uvijek nije izašao.
7. Sve navedeno dovelo je do toga da Cetinje tokom komunizma izgubi urbani identitet, što je velikom nebrigom posljednjih 30 godina uzrokovalo kreiranju aktuelne negativne društvene klime i sunovratu kulture.

Nakon pobrojenog, a moglo bi se tu još podosta reći (od negativnog nasljeđa partisjkih namještenja, malograđanske uravnilnovke do raskida s kulturnim obrascima na kojima je CG počivala prije 1918. godine), mislim da je jasno da za Titovim spomenikom nema potrebe. Pogotovo ne ako znamo da za nevjerovatno pozitivan odziv Cetinjskog sreza u antifašističkoj borbi prilikom Trinaestojulskog ustanka nije zaslužan Tito, jer tadašnji borci i borkinje gotovo za njega nijesu ni znali budući da je radio u ilegali, već neki drugi fenomeni o kojima možemo drugom prilikom. Iako shvatam plemenite pobude inicijatora, moram reći da Tito nije simbol antifaštičke borbe Cetinja (on je simbol Jugoslavije, dakako) - to je Cetinje samo, sa svojim tadašnjim borcima i borkinjama koji su ispisali posljednje stranice "velike istorije" ovoga podneblja.

Zato se iskreno nadam da će inicijatori povući svoju inicijativu, jer postoji toliko lokalnih pojedinaca i pojedinki koji su simboli antifašizma, a koji su u jugoslovenskom, pa i svjetskom kontekstu imali značajnu ulogu. Pomenuću samo generala i ambasadora Veljka Mićunovića, možda svjetski najpoznatijeg Cetinjanina u drugoj polovini XX vijeka čiju su kritičku knjigu o Sovjetskom Savezu "Moskovske godine", objavili najpoznatiji svjetski izdavači. A koliko je samo tu žena i đevojaka koje u muškoj verziji antifašizma još uvijek traže svoje mjesto u kulturi śećanja svog rodnog grada. Ako je igđe mjesto Titovome spomeniku, to je Podgorica - a taj grad je srećom taj spomenik i dobio.

Zato njegovo izmještanje iz Glavnoga grada danas traže najmračnije struje aktuelne vlasti i Crkve Srbije, duhovnog inspiratora rehabilitacije četništva i nacističkih kolaboratora u Drugome svjetskom ratu. Molim vas da ubuduće svoje incijative podijelite javno, da bismo o njima svi mogli raspravljati jer ono što Cetinju danas treba nijesu reciklaže i komemorije prethodnih kultova, često problematičnih, već novi prilaz koji će odraziti istorijski dokazanu cetinjsku pripadnost crnogorskoj ali i evropskoj baštini.