Dani žalosti

Za Antenu M piše: Stefan Todorović

Najveća zamjerka crnogorske javnosti nakon drugog masakra na Cetinju bila je - da se ništa nije uradilo poslije prvog masakra kako bi se drugi masakr spriječio. Jer je svima postalo jasno da je zakazao sistem. Da se više nije radilo o incidentu nego o pravilu. Zato su mladi, svjesni i hrabri ljudi pokrenuli proteste kako bi se sistem mijenjao i poboljšao, da nam se više navedene tragedije ne bi dešavale. Protest je od donosilaca odluka i javnosti koja podržava ovu vlast dočekan na nož, kao politički protest koji treba da skloni njihove ljubimce s vlasti. Stoga su upregnuti svi medijski, bezbjednosni i društveni alati kako bi se protest ugušio a oni sačuvali svoje fotelje.

Iako je svakom dobronamjernom građaninu Crne Gore bilo jasno da se ne radi o političkom, već društvenom protestu, da se vođe protesta nijesu borile za ministarska mjesta i poslaničke funkcije već za izgradnju boljeg sistema koji bi prevenirao tragedije ili ih sveo na najmanju moguću mjeru. Ali nažalost, u Crnoj Gori bitnije su funkcije od ljudskih života. Bitniji su sitnosopstvenički interesi od poboljšanja sistema. Nesvjesni da se śutra bilo kome od njih ili bilo kome od nas može isto desiti. I da nas na to svakodnevno podśećaju ljudi s Kruševog ždrijela koje mi kao društvo ne želimo da vidimo i ne želimo da čujemo. Ne želimo iz razloga što nas svakodnevno podśećaju na užasnu stvarnost koju živimo. Što nas podśećaju da nam je sistem truo i da ga mi ćutke i pognute glave prihvatamo. Da smo izabrali da živimo u laži i poricanju, nespremni da pogledamo istini u oči - istini da živimo u društvu ruskog ruleta u kome niko nije siguran.

I zato danas, nakon novih tragedija mi kao društvo više nemamo snage nizašto, osim za još jedan dan žalosti. Crnogorski sistem ne nudi rješenja, prihvatio je poraz. Donosioci odluka više i ne glume da znaju što treba raditi, više i nema obećanja da će se sistem mijenjati, da će unaprijediti sistem i raditi na preveniranju tragedija. Svjesni su da to niti znaju niti umiju. Na ruku im ide i crnogorsko društvo i javna scena koja isto tako niti zna što je snašlo, niti umije da reaguje, niti nudi rješenja. Jer tragedije u Crnoj Gori više nijesu incident, već stanje koje se pokušava normalizovati, iako to ne mora da bude tako.

Nijesu ovđe odgovorni samo donosioci odluka, nego svi mi. Svi mi koji nemamo hrabrosti da mijenjamo stvari. Koji nemamo hrabrosti prihvatiti istinu i početi mijenjati društvo na bolje. A dok to ne uradimo živjećemo u društvu đe se društvena odgovornost svodi na ličnu i porodičnu tragediju. Iako svjesni da zadnji događaju nijesu ni lične ni porodične prirode već su društvene tragedije poput cetinjskih tragedija i isto im je ishodište. Uzrok smo mi kao društvo i kao zajednica. A najstrašniji uzrok je - što se opet nakon drugog masakra na Cetinju nije ništa uradilo na poboljšanju društva i sistema. Ništa nijesmo uradili da mijenjamo i poboljšamo sistem. Već živimo tako od dana žalosti do dana žalosti u samoobmani i lažnim uvjerenjima da se tragedije neće nastaviti.