Piše: Dragan Samardžić
U Crnoj Gori nikada nije bilo više divlje gradnje niti snažnijeg priliva sumnjivog kapitala. Građevinski sektor postao je najveća veš mašina kriminalnog novca, a institucije – nijemi posmatrači procesa koji godinama podriva ekonomiju i društvo.
“Renomirane strane kompanije“, većinom, u strateške državne projekte unose tek mali dio stvarnog kapitala vlasnika, i to samo u početnoj fazi razvoja projekta. Kasnije, projekti žive isključivo od kredita domaćih i regionalnih banaka, uz visoke kamate i rizične garancije koje država ozbiljno ne razmatra.
Zatim slijedi lanac ugrađivanja: investitora, menadžera, posrednika, izvođača i podizvođača. Sva ta „ugrađivanja“ na kraju se kompenzuju astronomskim cijenama tzv. „luksuznih stanova“ – često upitnog kvaliteta. Ćutnja „domaćih“ menadžera kupuje se visokim primanjima i nezasluženim pozicijama.
I onda dolazimo do ključnog pitanja: Ko kupuje takve i tako skupe stanove?
Odgovor je jednostavan – većinom, prljavi novac. Novac koji kroz različite kanale pronalazi put do investitora, jer investitoru je bitan isključivo profit, ne porijeklo kapitala.
Dok se iza kulisa završavaju “prljavi poslovi”, paralelno se odvija stalna predstava za javnost: PR kampanje, plaćeni tekstovi, „humanitarne akcije“ za škole, vrtiće i domove zdravlja, sadnja drveća, sponzorstva i donacije. Sve to ima samo jednu svrhu – da se izgradi imidž „nedodirljive i društveno odgovorne kompanije“, kako bi se zadobila naklonost državnih i lokalnih moćnika i unaprijed obeshrabrile državne institucije da se usude da postave bilo kakvo pitanje. Mediji i NVO, takođe iz različitih lukrativnih ili interesnih razloga, veoma rijetko se bave ovim kompanijama.
Inspekcije, ministarstva i nadležni organi u većini slučajeva sve to posmatraju sa distance.
Boje se da pitaju, a kamoli da pokrenu temeljne kontrole i istrage.
Tamo gdje država ćuti – beton se miješa sa korupcijom i kriminalom, a luksuz gradi na temeljima sumnjivog kapitala.
Iza ovakvog modela finansiranja krije se i dodatna, ozbiljna opasnost. Pored ulaska prljavog novca, možda najveća prijetnja za Crnu Goru nalazi se u sistemu garancija za skupe kredite.
Zato se opravdano nameću pitanja:
- Da li je država svjesna šta znači kada se kao garancija koristi državno zemljište?
- Da li se saglasnosti daju po automatizmu, bez ozbiljne analize rizika?
- Da li je iko izvagao mogućnost da ključni državni projekti, zbog neizmirenih obaveza investitora, budu posredno preuzeti od banaka ili povezanih kompanija?
- Da li smo na pragu tihog gubitka ekonomskog suvereniteta – bez ijednog ispaljenog metka, samo kroz papire, hipoteke i kreditne aranžmane?
Da li smo, kao društvo, već duboko u sindromu kuvane žabe – i nijemo čekamo da voda proključa?
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR