Sonja, izađi da skitamo

Za Antenu M piše: Carla Capponi

Nikšić ima jedinstveno urbano naslijeđe. Dizajn Josipa Sladea jedan je od najljepših primjera mediteranskog prostornog planiranja. Korzo čuva gotovo izgubljenu evropsku formu javnog prostora. Bedem pokazuje trajnost prisustva islamske zajednice, biodiverzitet Trebjese dopunjava simbolična arhitektonska ptica Slobodana Vukajlovića. Prostori posvećeni izvanrednim ličnostima, Ljubu Čupiću, koji je na gradskom trgu koncipiran kao šetač među sugrađanima, među kojima je bio i Vito Nikolić, pjesnik nikšićkog romantičnog srca po kojem smo nazvali šetalište pod Trebjesom.

Međutim, po ovom, građanskom, pluralnom, savremenom, kulturnom temelju – emocionalnoj, prostornoj i istorijskoj liniji identiteta Nikšića – kuda Sonja i ja skitamo – sada interveniše trideseto-avgustovski, jedan isključivi narativ, koji slojeviti zajednički prostor pretvara u solipsističku ideološku scenu. Počev od ulaska u urbani centar, đe je u betonu ispisano ime grada malim slovima – valjda da se istakne ћ koje naliči na krst – do cerada na kojima nam ruke širi preminuli sveštenik, te vulgarizacije Njegoševe ličnosti u formi neinspirativnog murala. Na sličan način, nepotpisano apstrahovano raspeće – koje je iznenada iskočilo pred Novim grobljem, baš naspram spomenika borcima koji su život dali da bismo danas imali slobodu izbora – čak i kada je „minimalno“ – djeluje kao nasilje nad  uspomenama i ljudima.

Na osnovu izbora materijala, pretpostavljamo da autorstvo nad ovim apstraktnim raspećem pripada autoru skulpture „Љ“ – dobitniku Trinaestojulske nagrade. Skulptura je u gradskom parku postavljena 2022. godine, uz uključenje Opštine i donatora Matice srpske (!) – što jeste barem malčicu bolje od misteriozne manifestacije „raspeća“ o kojoj nemamo nikakve podatke – kada se ostvarila, ko ju je naručio, koliki budžet je bio, je li lociran u katastru, je li dešavanju „raspeća” prethodila javna rasprava. Ne, jer uključivanje strane kulturno-političke matrice šalje jasnu poruku: identitet grada se ne poštuje.

Osim toga, iako se Crna Gora prirodno koristi ćirilicom i Nikšić jeste većinski pravoslavan (značajno zahvaljujući bahaćenju Miloševićevih podmlađenih četnika 90-ih) – prisvajanje (posrbljivanje) prostora (kao i slova), kroz pojačanu vizualizaciju, izolovanje i monumentalizovanje, dojmi se konfrontacijskim.

Skitajući Sonja i ja pokušale smo da uspostavimo objektivnu prostornu analizu: skulptura je postavljena na ulazu u park, na stazi kojom se ide do starog groblja, odnosno manastira. Ovim ulaskom u prostor od zajedničkog značaja, Љ postaje vizuelno „prvo slovo“ koje građani srijeću. U umjetničkom kontekstu, apstraktnu formu i modernistički minimalizam možemo sagledati kao eksperiment. Međutim, sukob između umjetničkog eksperimenta i kulturnog simbolizma stvara napetost.

Postavljena na otvorenom prostoru, ligatura Љ nameće da se istraži interakcija između objekta i okoline – ljudi prolaze, mijenjaju perspektivu, svjetlosni efekti variraju. Sonja i ja želimo da ovaj oblik doživimo kao eksperiment u percepciji prostora i forme, linearno‑skulpturalnu igru: otvoreni i zatvoreni prostori, kontrast horizontalnih, vertikalnihi kružnih linija, ravnoteža između simetrije i asimetrije. Svjetlosne refleksije daju metalnoj liniji posebnu dimenziju, dok je dominacija crvene boje u kontrastu sa zelenilom (ili jesenjom bronzom) parka. Izdaleka pak, iako nije grandiozna figura, njena geometrijska jasnoća stvara fokusnu tačku, ali, dok je obilazimo i promatramo njene „unutrašnje“ djelove, prazni prostor između linija i kontraste, pitamo se šta stvara dinamično iskustvo prolaska kroz Љ. Da li nagib oka prema gore mijenja percepciju volumena i ravnoteže?

Šalimo se Sonja i ja, ne postoji vertikalna dominacija koja stvara ośećaj „uspona“. Ali, ako oblik promatramo kao geometrijski znak, vidimo nastajanje „novog objekta“ iz poznatog elementa – slovo mijenja lingvistički i kulturni identitet. Vertikala i otvorenost skulpture stvara vizuelni „tunel“, kaže Sonja, sugerišući da Љ postavlja granicu, ritualni prag, ulaz u novu zonu, iz urbanog prostora u prostor refleksije i smrti. Sonja i ja se ośećamo temeljno ugroženima jer ne možemo sudjelovati u apstraktnoj sugestiji volumena. Možda se prolaznik ne pita, smije se Sonja.

U pravu je Sonja. Prostor je neozbiljan. Оvi ideološki predznaci linearno‑geometrijski i perceptivno su isključeni iz iskustva naroda koji su ođe bili duže od autora. Za Sonju i mene ovo pitanje prestaje da bude estetsko – ono je etičko i političko. Sonja  zna da mentalni disonantni hod – od Љ do „raspeća“ – treba da kristališe percepciju „nametnutog“ identiteta i da je u portalu ideološki nabijene zone, ali nastavlja da skita, prija joj kratki „respiracijski“ trenutak Vitove zone koja ublažava napetost – tj. prije nego što na kraju staze uslijedi finalni „udarac“, rečeno raspeće, đe je svaki raniji ośećaj pripadnosti i kulturne harmonije urušen.

Ko daje sebi pravo da isključi bilo koga iz ove zajednice koja je definisana kao multikulturalna kad je osnovana!? Ko je odlučio da prostor treba da stvori nelagodu, polarizaciju, isključenje – diskursom EU: društvenu dezintegraciju? Za koga se stvara funkcionalno i društveno neinkluzivan prostor? Koliko teških hemikalija će biti potrebno da se sa portala Љ izbrišu huliganski grafiti?

Umjetnik je, zaključujemo Sonja i ja, nedogovoran – nesvjestan temporalnosti konflikta. Na svakoj akademiji se uči da u konfliktom društvu umjetnički eksperiment nije neutralan. Ali umjetnik koji je imao sredstva da razmisli o posljedicama, nije balansirao između autonomije kreativnog eksperimenta i društvene odgovornosti prema istorijskom i kulturnom tkivu zajednice (odnosno njene traume).

Dakle, ovaj „estetski eksperiment“ pokazuje da umjetnik nije istražio kontekst, da nije razvio zrelu refleksiju o simbolici i materijalu, da nije promislio trajne efekte i percepcije, da je ekološki neosvješćen, te da ukida legitimitet  intervencije višeslojne zajednice. Stoga umjetnik treba da VRATI Trinaestojulsku nagradu – zajednici koja poznaje dijalog!