Geopolitika i „skeptičari“

Piše Milenko Perović

Kazuje Krleža Enesu Čengiću u ljeto 1978. godine: „Neki dan sam uzeo vojnu mapu i na njoj gledao rasporede vojnih sila i utjecaja.

Poznato je svim stratezima da je ruska velika želja da se spuste na Jadran, želja stara već nekoliko vjekova, i to je hegemonistička želja velike sile, ali nezavisne od ruske volje. Geopolitička je, de facto, i pragmatična čežnja i težnja za toplim morem koje je povezano s Mediteranom, da mogu nesmetano ići do arapskog svijeta, da ne moraju ploviti kroz kontrolirane tjesnace kakvi su Bospor i Dardaneli.

Što će im cijela crnomorska flota kad s njom ne mogu van i šta će im uopće flota na sjeveru kad moraju ploviti oko cijele Evrope da bi došli do Gibraltara gdje ne mogu unutra, a kad bi došli na Jadran bili bi na Mediteranu i mogli bi na našem terenu spuštati svoje podmornice i tako vladati ne samo Jadranom nego i cijelim Mediteranom i Tirenskim morem na drugoj strani. Na koncu, tu bi imali topove i mogli bi da idu do Tunisa bez pol muke.

U takvom trenutku cijela Italija im je pod nogama, ne treba da je osvajaju, imaju je već istoga momenta, a kad imaju Italiju oni su na drugoj obali prema Španjolskoj i zaokružili su i napravili ono što ih zanima“.

Još malo Krleže

Pronicljivo analizira Krleža i smisao stalnog zapadnog antiruskog držanja: „S druge strane slušam radio i mislim, o bože moj, kako laju protiv ove Rusije, laje bezbroj stanica u koru dvadeset i četiri sata dnevno. Ali lajali su isto tako u vrijeme carice Katarine Velike i Aleksandra I kad je ovaj zapravo spasio Evropu od kuge i kolere.

To je antiruski i antislavenski raspoložen Zapad pred nečim što ugrožava Evropu. Panika. Nešto što je bez smisla, bez repa i glave. Tu propagandu su razradili i razrađuju dvadeset i četiri sata dnevno, stvaraju klimu masovnog javnog uvjerenja da je ono stoprocentno opasnost za Zapad, da je ono nazadno i da je zaustavilo progres. E, pa braćo, ako ćemo govoriti istinu... Zapad hoće da ih ruši, a bilo bi jako loše na ovom svijetu ako zavlada Amerika i američki način života“ (Enes Čengić, „S Krležom iz dana u dan“, 1975-1977., tom III, str. 109-110).

Što bi tek Krleža govorio da je poživio do vremena jeljcinske Rusije! Bila je ona tako pala na koljena da su zapadni plutokrati došli na misao kako će rasplastiti ogromne ruske sirovinske resurse. Medlin Olbrajt kazala je tada da je, tobože, nepravedno što propaloj Rusiji i dalje pripada beskrajno sirovinsko bogatstvo Sibira. Božja je pravda – tako je ona valetala - da ono pripadne cijelom čovječanstvu, pardon, lakomoj zapadnoj plutokratiji koja bi znala šta će s njim.

Veliki i mali

Karakteristika je velikih država da teško padaju na koljena, a relativno lako se isporavljaju.

Što se Rusija miješa u balkanske i crnogorske stvari – ma koliko to bilo smrtonosno opasno za Balkan i Crnu Goru - ima svoje imperijalne razloge. To su razlozi stare velike sile. Snagu tim razlozima daje upravo logika velike sile. Dodatno ih podstiče ośećaj ponosa velikog istorijskog naroda koji je bio dospio da bude predmetom opšte sprdnje tzv. pobjednika Hladnog rata.

Rusija se polako uzdiže i ponovo postaje tzv. supersila. Da bi opstala u svijetu kakav jeste, mora – jednako kao i druge velike sile – čak i mimo vlastite volje, voditi agresivnu politiku. Ovaj je svijet ustrojen tako da nikome ne prašta slabost. To je stvar geopolitike!

Mučna je ta spoznaja taman koliko i spoznaja fatalizma prirodnih zakona. No, u opis patriotizma velikih naroda spada i svjesno prihvatanje, pa i slavljenje toga fatalizma.

Kada se mala zemlja nađe u raljama geopolitičkih i geostrategijskih tačaka sudaranja interesa velikih sila, lako joj se može desiti da bude samljevena kao orah. Takva se prijetnja nadvila nad Crnu Goru. I sva istinska sila patriotizma malih zemalja i naroda u tome je da od sebe ne daju zgodnoga povoda da bi se našli u mengelama jakih i opakih!

Po nesreći, nije Crna Gora danas njegoševski „tvrdi orah“ na kome bi se lomili zubi velikih sila. Naprotiv, previše je u njoj antipatriota, indiferentnih zamlata i patološki lukrativnih tipova koji slabe njenu otpornost na spoljašnje udare.

Previše je u njoj kandidata za veleizdajnike i kolaboracioniste. Pojedine koalicione političke grupacije i partije bez ustezanja – čak s bolesnim inatom – deklariraju da su neprijatelji države crnogorske. Oni čekaju zgodu da se stave u službu svakome ko bi naumio da spolja lomi Crnu Goru.

Naši „skeptičari“

Ovih poslijeizbornih dana ogoljeno se pokazala skala crnogorskih antipatriotskih renegata, doslovno – onih koji su ovako ili onako naumili da Crnoj Gori porade o glavi, sve tobože u ime uklanjanja političkog režima koji traje skoro tri decenije i njegovog lidera.

Najlakše se raspoznaju po razmetljivo bezobraznom i podlom glumljenju „skepse“ prema oficijelnom nalazu odgovarajućih državnih organa da je spriječen široki, orkestrirani i organizovani pokušaj provođenja terorističkih akata s krvavim posljedicama.

Skupine novokomponovanih „skeptičara“ spontano su se postrojile u tri političke kohorte.

Prvu čine ruralni „skeptičari“ koji nikad u životu nijesu prošli ni analfabetski tečaj politike. Uvjerena je ta „pamet“ da je nije moguće prevariti, jer ona – biva – zna „tok svijeta“ i ono što mu je u pozadini. Uistinu, „svaka joj vrana može pravac promijeni“! Kad se ovim „skeptičarima“ udruže dobačaj „pameti“ i iskonska ogorčenost na sve i svakoga zbog ovoga ili onoga, lako podlegnu čak i takvoj gluposti – koju na ovoj planeti ne može smisliti niko drugi do mirakulozna beogradska štampa - da je sadašnja vlast teroriste poslala na samu sebe kako bi pobijedila na izborima?!

Drugu čine previjane intereždžije. Ne okupira njih nikakva stvarna sumnja da li je u Crnoj Gori spremano veliko zlo ili nije, nego kako će oni u toj gužvi za sebe nešto ućariti i ušićariti. Kao lažni independisti - grupisani u dvije političke partije i jednoj „medijskoj“ kući – oni više nemaju apsolutno nikakvih moralnih ni političkih skrupula. Potonji izbori i ono što se oko njih dešava otklonili su i potonju sumnju u njihov „independizam“. Nema tih okupacijskih tenkova pred koje oni ne bi izašli s hljebom i solju, ako bi time stekli kakvu crkavicu!

Treću čine uvjereni ideološki neprijatelji Crne Gore. I prije parlamentarnih izbora nedvosmisleno su deklarisali svoje pučističke namjere za izbornu noć na podgoričkim ulicama. Strah da tragovi istražnih radnji ne dovedu do njezinih istaknutih članova – đe bi se bez sumnje objelodanili i dokazali njihovi veleizdajnički akti – oni kamufliraju diletantskim glumljenjem skepticizma. Prevelike su njihove oči u strahu da će napokon i više nego zasluženo ośetiti na sebu ruku pravde Krivičnog zakonika Crne Gore. Hrabre se tako što sebi u bradu mrmljaju mantru o „državnom udaru“, „izbornoj krađi“, „neregularnosti izbora“, „nepriznavanju izbora“ etc.

Šta da čini Crna Gora s ovim „skeptičarima“?

S prvom se grupacijom treba sprdati. Druga zaslužuje najdublji prezir. Ako se na ovim trećim „skeptičarima“ nađe dokaza krivice, pravosluđe Crne Gore mora im komplimentirati!

Naime, po Hegelovoj teoriji kazne, utvrđivanjem odgovornosti i krivice te izricanjem kazne zlikovci se komplimentiraju kao imputabilna ljudska bića.

Životinjama se ne sudi. Ma kako mogle biti krvoločne, nijesu imputabilne!