Optužen sam za „anti-ruske narative“, ali Rusija ima mnogo narativa – uključujući otpor tiraniji, piše u današnjoj analizi Guardianov kolumnista Rafael Ber.
Postoji ruska poslovica: ne krivi ogledalo ako ti je lice iskrivljeno. Prvi put sam je sreo kao epigraf u „Revizoru“, Gogoljevom remek-djelu iz 1836. koje ismijava korupciju i licemjerje u provincijama careve imperije.
Ta fraza mi je pala na pamet prošle nedjelje kad sam saznao da je jedan inspektor vlade iz 21. vijeka nezadovoljan stvarima koje sam napisao o Vladimiru Putinu i njegovom imperijalnom ratu protiv Ukrajine – zemlje u kojoj je Gogolj rođen. Znam to jer je moje ime dodato na „stop listu“, sve veću listu nepoželjnih elemenata – političara, novinara, humanitarnih radnika, konsultanata – kojima je zabranjen ulazak u Rusku Federaciju.
Rusko ministarstvo spoljnih poslova saopštilo je da je to odmazda zbog „kontinuiranog konfrontacionog kursa Londona“ u snabdijevanju oružjem „neonacističkog kijevskog režima“. Pošto nisam trgovac oružjem, moje uvrštavanje na listu mora biti zbog sporednog prekršaja širenja „anti-ruskih narativa“.
Pretpostavljam da se to odnosi na moj opis Putina kao pohlepnog despota i ideološkog fanatika, čiji je ničim izazvan napad na Ukrajinu bio jednako strateški promašen koliko i ubilački. Mogu da razumijem zašto bi se Kremljeva inspekcija medijskih narativa zgrozila pred takvim krvavim iskrivljenjem, ali, kao što poslovica kaže, nije ogledalo krivo.
Izjava o sankcijama je zlokobna i apsurdna. Napisana je kombinacijom bombastike i prijetnje, idiomom samovoljne, osvetoljubive birokratije sa dubokim korijenima, koji Rusi dobro prepoznaju. Generacijama koje su odrasle u Sovjetskom Savezu to je bilo poznato, natopljeno samosatiričnim kičerajem osjetljive vlasti koju privatno ne možeš shvatiti ozbiljno, ali se u javnosti paziš da joj se ne rugaš.
Još je starije od toga. Gogolj je bio majstor u hvatanju društvenih deformacija koje nastaju iz obaveze podaničkog odnosa prema disfunkcionalnoj autokratiji, držeći ogledalo svim grotesknim i besmislenim iskrivljenjima. Na kraju „Revizora“ osramoćeni gradonačelnik se obraća publici: „Kome se smijete? Sebi se smijete“.
Sumorna apsurdnost Putinove vlasti nije nepoznata Rusima, makar ne svima. Ali svaka šala mora biti kodirana, diskretna, prenesena pogledima i prikrivenim aluzijama. Zemlja ima smisao za crni humor, što je u skladu sa njenom dugom naviknutošću na represiju. To je jedna od osobina, s kojom sam se prvi put susreo u prevodu, koja me je navela da učim jezik, a zatim i da se zaljubim u to mjesto dok sam tamo živio kao student prije više od 30 godina. To je jedan od razloga zašto ostajem vezan za taj odnos, iako sada u uslovima prisilnog otuđenja.
Proveo sam mnogo vremena uronjen u djela romanopisaca i pjesnika, giganata svjetske književnosti kojima su podignuti spomenici i po kojima se zovu ulice, a koji bi danas bili osuđeni za širenje „anti-ruskih narativa“. Imam dovoljno ruskih prijatelja da znam da postoje i druge priče osim onih koje šire Putinovi propagandisti o predsjedniku kao utjelovljenju herojske nacionalne sudbine.
Znam liberale koji su pobjegli iz svoje domovine, i još više onih koji su se povukli u unutrašnji egzil, gdje bistri duh disidenta traži utočište od javnog ludila. Znam da postoji više od jedne Rusije i da opisivanje zločina koje država čini nije isto što i neprijateljstvo prema narodu.
Diktatori to uvijek poistovjećuju. Nacionalisti uvijek teže skladnom poklapanju institucija vlasti, vladajuće partije i kulturnog identiteta. Režim odlučuje koji su osobine, simboli i mišljenja ispravni izrazi nacionalnog bića. Odstupanje se anatemiše kao degenerisano ili izdajničko. To obično počinje sužavanjem, stiskanjem i prilagođavanjem složenih oblika raznolike nacije u kruti doktrinarni okvir. Ubrzo prelazi u pritisak i udarce, odsjecanje nezgodnih izbočina nezavisne misli.
Kako nacionalizam postaje radikalniji, neizbježno vodi ka nasilju, prvo retoričkom a zatim fizičkom. Nelojalna misao mora biti izbrisana. Pobunjenička imaginacija mora biti ugušena. Politička opozicija mora biti predstavljena kao pijun zlonamjernih stranih država, protiv kojih se mora voditi rat da bi se galvanisao patriotski duh.
Putin je daleko odveo Rusiju tim putem, duboko u krvavo blato u Ukrajini. Manje dokumentovana, takođe nasilna ali uspješnija, jeste kampanja Kremlja protiv ruske pluralnosti. To je rat protiv same ideje Rusije kao naroda čija istorija nadilazi ratne klišee koje ponavlja njihov banalni nasilni predsjednik; čija se kulturna veličina izražava u tradiciji otpora, a ne u zahtjevu za pokornošću.
Možda sam ja pristalica tog puta, ali to nije anti-ruski narativ. Nisu ljudi koji drže ogledalo ti koji prave Putinov režim nakrivljenim. Koga krivite, ljudi? Krivite sebe.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR