Krhki prekid vatre je na snazi, ali ono što je potrebno je međunarodni tribunal za rješenje i reparaciju. To je jedini put ka trajnom miru, ocjenjuje spoljnopolitički komentator Sajmon Tisdal u analizi za Guardian.
Donald Tramp tvrdi da je rat u Gazi završen. Ne, nije. Nasilje je znatno smanjeno. Ipak, izraelske snage su, kako se navodi, ubile oko 100 Palestinaca i ranile stotine od početka prekida vatre 10. oktobra. Snabdijevanje hranom je i dalje strogo ograničeno. Okupacija se nastavlja, u Gazi i na Zapadnoj Obali. Zvaničnici SAD strahuju da premijer Benjamin Netanijahu i njegovi saučesnici mogu da se povuku od dogovora, kao i ranije.
Slično tome, elementi Hamasa i suparničke bande i dalje se bore. Teroristička grupa se ne razoružava; izraelske snage se nijesu potpuno povukle na dogovorene linije. Prijedlozi SAD za bezbjednost, upravljanje i rekonstrukciju ostaju nejasni, hipotetički i sporni. Korijeni rata, prvenstveno negiranje palestinske suverenosti i državnosti, nijesu adresirani. Ako se to ne promijeni, sve će ponovo eskalirati, prije ili kasnije.
Ipak, radi rasprave, pretpostavimo – i nadamo se – da Tramp ima pravo, i da održivi mir nekako polako iznikne iz ruševina Gaze. Šta slijedi? Pravda je ono što mora uslijediti. Kao i u drugim “postkonfliktnim” situacijama, živi i mrtvi u Izraelu i Palestini zaslužuju obračun.
Svi koji su počinili ili nadgledali ratne zločine od 7. oktobra 2023. moraju odgovarati za svoja djela. Da ne zaboravimo, postoji mnoštvo žrtava, sa obje strane, čija patnja traži priznanje, rješenje i reparaciju. Čak i da bi se smanjio rizik od ponovnog rata, neophodno je uspostaviti odgovornost i okončati nekažnjivost.
Genocid nikada ne smije ostati nekažnjen. Koliko je, onda, izvanredno što Trampov “istorijski”, navodno Bliskoistočno-transformišući plan mira od 20 tačaka ne spominje niti nudi put ka bilo kakvom zvaničnom, postratnom javnom istražnom procesu. Visoki evropski, arapski i britanski političari takođe ćute o ovom pitanju, očigledno želeći da prekrive sramotne događaje posljednje dvije godine.
Jedno objašnjenje je da su, na različite načine, njihove vlade bile saučesnici. Drugo je da je rat otkrio njihov nedostatak uticaja – i društveno štetan neuspjeh, koji su iskoristili Netanijahu i neki lideri jevrejske dijaspore, da razlikuju grubi antisemitizam od legitimnog antiizraelskog, antiratnog osjećaja.
Čak se sugeriše da osvrćanje unazad ugrožava napore da se ide naprijed. Besmislica. Restauratorska potraga za pravdom, istinom i pomirenjem u Sijera Leoneu, Argentini, Ruandi, Južnoj Africi, Kambodži i bivšoj Jugoslaviji pokazuje da može biti suprotno. Lekcije naučene na tim mjestima imaju univerzalnu primjenu.
Obračun je neophodan i hitan. Počnimo od vrha. Netanijahu i bivši izraelski ministar odbrane Joav Galant, prošle godine su optuženi od strane Međunarodnog krivičnog suda (MKS) za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, uključujući ubistvo i izgladnjivanje. Preminuli šef Hamasa Mohamed Deif takođe je optužen.
Sramota je što ova dvojica bjegunaca od pravde i dalje ostaju na slobodi. Izrael ih mora predati – ili se suočiti sa kaznenim sankcijama. Ratne riječi i djela Netanijahuovih krajnje desnih saučesnika, posebno Itamar Ben-Gvir i Bezalel Smotrih, visoki izraelski vojni komandanti i preživjeli lideri Hamasa takođe zahtijevaju hitnu istragu MKS-a.
Netanijahu mora snositi posljedice i kod kuće. Otvaranje nezavisne komisije za istraživanje sigurnosnih propusta 7. oktobra je ključno. A sada, kada je “mir” izbio, dugo odloženo suđenje Netanijahuovoj korupciji mora brzo da se završi. Trampov zahtjev da bude pomilovan sam po sebi je duboko korumpiran.
Akcije izraelskih odbrambenih snaga (IDF) u Gazi šokirale su svjetsku javnost i trajno narušile ugled Izraela. Globalni sud je već donešen: IDF je svjesno i sistematski kršio međunarodno humanitarno pravo (uključujući Ženevske konvencije) i rutinski počinio ratne zločine namjernim gađanjem civila.
Ako je ova presuda nepravedna prema onome što Netanijahu, ozbiljno, naziva “najmoralnijom vojskom na svijetu”, onda bi nezavisna, spoljna istraga mogla očistiti njen ugled. Hamas takođe mora odgovarati za svoje zločine.
Teško je pratiti sve strahote, a kamoli procesuirati odgovorne. U martu je, prema UN-u, pogubljeno 15 palestinskih medicinara i spasilaca. U aprilu, foto-reporterka Fatma Hasuna i šest članova njene porodice poginuli su u vazdušnom napadu na njihov dom u Gazi. U junu su civili koji su tražili pomoć u hrani pogođeni u jednom od mnogih takvih slučajeva. Ovo su tri nedavna primjera navodnih ratnih zločina IDF-a, odabrana nasumično.
UN, mnoge vlade, organizacije za ljudska prava, pravni stručnjaci i neformalni “narodni sudovi” optužuju Izrael za genocid u Gazi, što Izrael negira. Prema nekim pravnim definicijama – oružje hranom i prisilni transfer – “genocidni akti” se nastavljaju uprkos prekidu vatre. Nakon što su Južna Afrika i drugi osporili akcije Izraela, Međunarodni sud pravde (MSP) je u januaru utvrdio da postoji demonstrativan rizik od genocida. Ipak, konačna presuda možda neće doći do 2028. godine. To je neprihvatljivo kašnjenje – a u svakom slučaju, sud ne može da sprovodi svoje odluke.
Hitno je potreban međunarodni krivični tribunal za Gazu, pod pokroviteljstvom UN, modelovan po tribunalima u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi. Trebalo bi da bude ovlašćen da ispita sve aspekte ponašanja Izraela i Hamasa tokom rata, posebno njihovo zajedničko nepoštovanje civila i ubijanje, mučenje i zlostavljanje talaca i pritvorenika.
Tribunal, koji nadopunjuje MKS i MSP, takođe bi trebalo da ispita političke odluke u ratu, i da li treće strane, poput SAD i Irana, koje su aktivno pomagale borcima, snose odgovornost za nezakonite posljedice. Odgovornost zemalja poput Velike Britanije koje su naoružavale IDF takođe mora biti procijenjena. Da bi se pokrenuo proces, cijela Gaza mora biti odmah otvorena za UN istražitelje i međunarodne novinare.
Međunarodni tribunal sa moći da kazni počinioce i nadoknadi žrtvama je osnovni lijek za strahote Gaze koje potresaju svijet. Nije riječ o osveti. Riječ je o pravdi – i političkoj volji. Tribunal ne može da promijeni ono što se desilo. Ipak, mogao bi pomoći da se osigura da se to više ne ponovi. Dok ne bude potpunog i iskrenog obračuna, rat nikada neće biti zaista gotov.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR