Kralj je sveden na brbljivog izvršnog direktora, a princ Vilijam na šefa ljudskih resursa. Ova “de-princizacija” mogla bi dovesti cijelu porodicu Vindzor do otkaza, piše u današnjem komentaru Guardianova kolumnistkinja Marina Hajd.
Nevjerovatne vijesti za stanovnike ulica poput Endru Drajv i Endru Vej, koji su u posljednjim godinama tražili promjenu imena od svojih lokalnih vlasti da bi uklonili nesrećnu asocijaciju sa “Znate Kim”. Zahvaljujući sinoćnjoj istorijski dramatičnoj odluci kralja, dostojanstvo tih malih dijelova Britanije je vraćeno (ako neko živi u Endru Mauntbaten Vindzor Klos, izražavam saučešće). Ali da li je dostojanstvo britanske monarhije – trenutni čuvari: porodica Vindzor – vraćeno? Ne, mislim da nije. Zapravo, ovo je učinilo stvari još gorim.
Za pozadinu, krize kraljevske porodice već neko vrijeme nisu spoljne prirode. Nisu napadnute od strane osvajačkih sila, niti od rivala za tron, niti od parlamentarnih pobuna. Sve najveće krize u posljednjih nekoliko decenija dolazile su iznutra. Te krize su bile bračne, finansijske, pa čak i kliničke – i jedva da su izbjegle kriminalni karakter. Kraljevska porodica se pokazala kao vlastiti najgori neprijatelj. Stvari koje su se dogodile nisu joj se desile same po sebi, već zbog nje. Poziv dolazi iz samog zamka.
Pratio sam ovu priču o Endru više od decenije, i nadam se da je suvišno reći da je bivši princ apsolutno mračna, apsolutno glupa sramota. Ali po mom mišljenju, ova posljednja kriza Vindzora je najopasnija do sada za krunu: filozofska. Daleko od toga da osigura budućnost monarhije, “de-princizacija” gospodina Mauntbaten Vindzora je ubrzala njen kraj, u velikoj slici stvari. Ne tražite od mene da dam broj godina za “veliku sliku stvari” – sve što mogu reći je da je uzbudljivo pisati kolumnu koja će biti dokazana ispravnom ili pogrešnom tek dugo nakon što umrem. Toni Bler sigurno se osjeća ovako svaki put kad kaže da će mu istorija suditi milostivo za Irak.
Ali evo poente: kada više ne bude kraljevske porodice, analitičari će se osvrnuti i vidjeti neviđenu prisilnu “običnija” transformaciju Endrua kao ključni trenutak. Ne kao ključni – to je bila abdikacija. Oprostite mi što ovo zvuči kao “Stranger Things”, ali 1936. je trenutak kada su Vindzori otvorili kapiju. Kad su počeli sugerisati da ljudi mogu biti otpusteni iz najposvećenije ne-meritokratske organizacije na svijetu – nekraljevski, ako hoćete – tada su fatalno igrali sa samom idejom kraljevstva. Sada, možda mislite da je ideja kraljevstva glupa, ali jeste šta jeste. Oni nisu samo još jedna slučajna bogata porodica. Oni bi trebalo da budu posebni, eterealni i da ne podležu problemima kadrova. Ni u ludilu ne bi trebalo da žele da izlaze iz svog kraljevskog domena – koji je, bukvalno, “domen” – i ulaze u plebejsku vodu ocjena, povratnih informacija i obavezne obuke o diskriminaciji i slično. Iako bi sve to, kao i uvijek, napravilo zabavan trominutni komični skeč.
Najveći broj problematičnih rođaka Britanska kraljevska porodica je “sklonila” tokom vijekova. Naravno, bilo je lakše kada ste mogli jednostavno otrovati svog neposlušnog brata ili slično, ali za one koji nisu mogli (većina nakon 17. vijeka), morali ste živjeti sa tim kroz egzil i slične mjere, jer totalno “de-kraljevanje” uništava cijelu ideju onoga zbog čega ste rođeni. Britanski vojvode koji su izgubili titule zbog borbe za Njemačku u Prvom svjetskom ratu bili su udaljeni strani neznanci. Endru ostaje osmi u redu za tron.
Dakle, da: abdikacija je trenutak kada su Vindzori otvorili kapiju. Poslije toga je – i biće – igra “udari-koga-vidiš”. Svaka kriza će izvući značajan broj ljudi koji će pitati zašto niste otpustili onog koji ih je u tom trenutku nezadovoljavao. I zašto ne? Ako ste se riješili jednog: presedan je postavljen. Moja teorija je da je pokojna kraljica Elizabeta ovo shvatila, i stoga je znala da, da bi izbjegla pogoršanje stvari, mora raditi kao kraljica bukvalno do svog posljednjeg dana. Ne zaboravite da su neko vrijeme ljudi ozbiljno predlagali da kruna preskoči tada nezadovoljavajućeg Čarlsa i pređe direktno na Vilijama. Ne zaboravite da su kasnije ljudi stalno predlagali da Elizabeta abdicira u korist Čarlsa, nakon decenija primjernog rada i zaslužene penzije, kao da je monarhija zaista ova apsurdna “firma” za koju stalno slušamo.
Ali nije. Nije firma, niti malo ili srednje preduzeće, niti mjesto gdje birate koji član porodice dobija velike pozicije. Oni nisu prokleti Mardoši. Što se tiče dugoročnog upravljanja onim što su prije svega zaduženi da štite, filozofski gledano, morate igrati kartama koje su vam date. Sada je javno mnjenje uspjelo da natjera kralja da izda P45 tako blizu kuće, što će olakšati naredne kadrovske promjene. Kralj neće imati još mnogo godina u ulozi izvršnog direktora. Ali Vilijam, taj navodno čeličnog stiska trenutni HR direktor, je vrlo prosječno talentovan pojedinac koji će vjerovatno biti precijenjen u ulozi kralja. Pitam se koga ili šta će otkazati, pod svojim čudnim, samoproklamovanim imidžom zaštitnika mentalnog zdravlja nacije. Pretpostavljam da ćemo saznati.
Za koliko god beznačajnu stvar da vrijedi, ja sam za kraljevsku porodicu, uglavnom jer su nevjerovatno dobra tema za pisanje, i vjerovatno bolji nego Piter Mendelson ili ko već kao šef države. (Šalim se: razumijem da postoje treći putevi.) S obzirom na količinu zabave i diskursa koje generišu, doprinose radosti nacije – naročito prisilnoj radoznalosti. Ljudi vole da ih vole ili vole da ih mrze. To izgleda kao potpuna mašina nesreće za uključene, i sigurno nije nešto u gdje bi iko od nas običnih želio da naša djeca udaju ili ožene tamo (nikad neću preći preko izvještaja da su roditelji Midlton bili toliko za Kejt da uzme godinu pauze kako bi promijenila prijavu za univerzitet na Sent Endrjus kada je potvrđeno da će princ Vilijam ići tamo – a sve to nakon tragične priče o princezi Dajani).
Govoreći o tragičnim pričama, zakon je odlučio da Endru ne može dalje biti istraživan zbog optužbi pokojne Virdžinije Džufri, dok je FBI obustavio istragu ranije ove godine. Kraljeva izjava o “de-princizaciji” aludirala je da on ne vjeruje potpuno u bratova negiranja, pa su Čarlsove akcije možda vrsta sintetizovane pravde, dizajnirane djelimično da pokažu da niko nije iznad zakona. Ipak, kraljevska porodica jeste iznad mnogih zakona – i ovo će samo ubrzati oproštaj od svega toga.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR