Asim Mujkić: Političko djelovanje SPC-a opasnije od 'srpskog sveta'. Zato je važna borba Crnogoraca

Profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić, autor više od stotinu naučnih radova, među kojima se ističu knjige Kratka povijest pragmatizma (2005), Mi, građani Etnopolisa (2007), Pravda i etnonacionalizam (2010), tumačio je u intervju za AJ politička, ideološka i geostrateška zbivanja koja u povećanom intenzitetu pogađaju region.

Govoreći o opasnostima velikosrpske politike i njenim konsekvencama na političku stabilnost regiona Mujkić primjećuje kako se danas u Crnoj Gori sprovodi praksa koja se već tri decenije primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Baš je zato važno uvažiti i shvatiti borbu Crnogoraca za građansku državu:

„Bosna i Hercegovina se u kontinuitetu razbija već trideset godina i u Bosni se usavršavaju mehanizmi opstrukcije koji se primjenjuju drugdje, recimo, od Mitrovice na Kosovu se pokušava napraviti srpski entitet, ili se uzima recept za razbijanje multietničnosti i građanskih sekularnih vrijednosti u Crnoj Gori. Napadom na Crnu Goru važno je pokazati da je građanski koncept u multietničkoj, pluralnoj zemlji nemoguć. Kako god su važna iskustva opstrukcije iz BiH za budućnost Crne Gore, tako isto za budućnost BiH je važno ovo iskustvo otpora i borbe Crnogoraca za građansku državu“.

Stiče se dojam da se BiH iznova nalazi u veoma teškoj situacciji, a optimizam probosanskih snaga dolaskom novog visokog predstavnika kao da je počeo rapidno kopniti. Ponajviše zbog stava Christiana Scmidtha u kojem je ustvrdio da je Željko Komšić hrvatski član Predsjedništva, ali su ga izabrali Bošnjaci. Da li je ovo bio signal da će u izmjenama izbornog zahtjeva visoki predstavnik možda udovoljiti željama bosanskohercegovačkog HDZ-a?

– To je izuzetno ispolitiziran problem i izgleda da kakav god odgovor na njega damo bivamo svrstani na jednu ili drugu stranu. U svakom slučaju mislim da rješenje mora ići u skladu s europskom stečevinom i presudama Suda za ljudska prava u Strassbourghu. Drugih orjentira nemamo. Uvjeren sam da unutar tog pravnog, građanskog okvira ima dovoljno prostora za kvalitetno rješenje zaštite kolektivnih prava i mehanizama grupnog političkog predstavljanja. Međutim ako kao Schmidt izađemo iz pravnog okvira i počnemo govoriti o osjećajima onda ulazimo u situaciju sveopće relativizacije i umnožavanja problema.

Tome kako se, kako je to Schmidt paušalno ocijenio, osjećaju Hrvati u FBiH može se uzvratiti time kako se osjećaju Bošnjaci u BiH usljed združene opstrukcije SNSD i HDZ, odnosno kako se osjeća 1,5 milion Bošnjaka u sendviču između 7 miliona Srba i 4 miliona Hrvata itd. Na kraju, kako se osjeća, kako je to napisao gospodin Sejdić nekoliko stotina hiljada ljudi koji se ne izjašnjava u konstitutivnim kategorijama. To nigdje ne vodi.

Druga stvar je što rijetko kada uzimamo u obzir historijsku genezu problema. Da nije bilo destruktivne politike HDZ kako u BiH tako i u samoj Hrvatskoj koji se upustio najprije u avanturu etničkog inžinjeringa u Posavini 1992, a potom, poslijeratnog iseljavanja Hrvata iz BiH čime su Hrvati u BiH demografski ozbiljno načeti, upitno je da li bi neko kao Komšić danas bio uopće moguć. Najjednostavnije je račun ispostaviti najslabijoj strani ovog lokalnog geopolitičkog trokuta koga čine Zagreb, Beograd i Sarajevo.

Malo je apsurdno govoriti o promjenama izbornog zakona kada vidimo da se rezultati prošlih parlamentarnih izbora u Federaciji BiH još uvijek nisu implementirali. Koliko se može vidjeti to nikome nije tema, tim fenomenom se niko i ne bavi. Otkud tolika indiferentnost prema možda najvećoj državnoj krizi u BiH od završetka rata?

– Bestidno je četiri godine biti u tehničkom mandatu. Nema tog opravdanja. To je pravo lice etnonacionalnih vlasti i njihove lažne brige za svoje narode. Jedino na čemu se svojski radilo u tom periodu jesu operacije u mutnom, odnosno zastrašujuće afere u kojima se na muci naroda napadnutog pandemijom profitiralo. Tehnički mandat je najbolji dokaz da se iza etničkog konflikta uvijek krije parcijalni profiterski interes, odnosno da je nezajažljivo privatno bogaćenje majka svih drugih podjela u ovoj zemlji.

S druge strane, politički predstavnici iz Republike Srpske, posebice Milorad Dodik, kontinuirano pokušavaju osporiti instituciju visokog predstavnika retoričkim napadima u kojima nedvosmisleno govore o tome da ne priznaju njegov autoritet. Da li je insistiranje na takvom narativu samo kamuflaža kojom se nastoji prikriti objektivni strah od djelovanja Christiana Schmidta?

– Svi političari koji vode identitetske nacionalističke politike dakle od Trumpa i Bolsonara, preko Kaczynskog i Orbana, pa do ovih naših kao što su Milanović, Vučić i neizbježni bosanskohercegovački trojac moraju na sedmičnom nivou izići s nekom provokacijom, nekom dramatičnom najavom, nekom uvredljivim potezom i tako na jedan vještački način održavati mobilizaciju svog glasačkog tijela živom i pod svojom kontrolom. Primjećujemo da su njihovi mandati samo nastavci predizborne kampanje.

 To je generalno jedna destruktivna politika koja ne samo da ne rješava nagomilane društvene probleme nego je opasna jer takvo djelovanje koje počiva na projekciji stalne ugroženosti i egzistencijalne prijetnje po opstanak željene grupe mora postajati sve agresivnije, radikalnije da bi uspješno zastrašilo i time mobiliziralo građane. To je ona sfera osjećajnosti koju svojom nesmotrenom izjavom rehabilitira Schmidt. BiH je već tri decenije žrtva takve politike osjećaja ugroženosti.

Što se tiče ovog konkretnog Dodikovog poteza, naravno da se on boji reakcije međunarodne zajednice i mobilizacijom se želi zaštititi i povećati svoj ulog. Sličnu strategiju ima i Vučić, svaki put kada pitanje Kosova dođe na dnevni red.

U Republici Srpskoj se, kako vidimo, neprekidno pozivaju na poštovanje zakona i ustava a smišljeno rade, kako tvrde mnogi intelektualci, na obesmišljavanju države BiH i svih njenih atributa. Da li Dodik namjerno proizvodi permanentnu političku krizu kako bi javnost zemlje ubijedio da je došlo vrijeme za „mirni razlaz“?

– Naravno. Cjelokupna strategija srpskog nacionalizma je vršiti opstrukciju i onda na to proizvedeno stanje stvari se pozvati kao na argument da ovako više ne može, da je ova država lakrdija, odnosno nemoguća. Da bi zakucao takvo stanje on smišljeno plasira stavove koji otvoreno vrijeđaju druge negirajući genocid ili negirajući bosanski jezik, negirajući samo ime Bošnjaka sve češćom upotrebom naziva ‘musliman’, ukratko stavove nakon kojih nema povratka, stavove koji ruše sve mostove i nakon kojih ne može biti nikakvog razgovora.

To je kontinuitet jedne destruktivne nacionalističke politike koja je u prethodnom ratu odnijela stotinjak hiljada nedužnih života. To je nastavak one proizvodnje stanja koja je dovela do rata. Da biste dokazali da se narodi u Bosni mrze i da je rat neizbježan bilo je potrebno prethodno da iz Srbije dođu paravojne formacije koje bi među komšijama prolile prvu krv i ubile svaku pomisao o mogućnosti suživota, a onda se na te pokolje pozvati kao nepobitni dokaz nužnosti rata. Te tekovine danas u životu održavaju ovakve politike iz Banja Luke.

Ne čini li vam se da je takva Dodikova politika možda dio jednog krupnijeg plana, onog o stvaranju „srpskog sveta“, kojeg, čak i u Banjoj Luci, priziva srbijanski ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin?

– Mislim da je ‘srpski svet’ ideološka platforma osmišljena, ili bolje reći prekopirana, s jedne strane, za unutrašnje potrebe mobilizacije građanstva s ciljem konsolidacije trenutnih političkih elita na vlasti, a, s druge strane, za vanjske potrebe kao pokušaj kredibilne prijetnje susjedima i šire međunarodnoj zajednici s ciljem da se isposluje neki dobitak. Vučić stalno ponavlja ‘a šta će Srbija dobiti ako prizna Kosovo’.

Ta konsolidacija vladajućih elita najprije u Srbiji a potom i u entitetu RS moguća je jedino ako kroz ‘srpski svet’ destabiliziramo države u susjedstvu kao što primjeri BiH i Crne Gore pokazuju. Srpske nacionalističke politike bez obzira kako se one zvale, Velika Srbija, ‘skraćena Jugoslavija’ ili Srpski svet stalni su izvor nestabilnosti na Balkanu.

Međutim, upitno je koliko politika srpskog sveta ima kapaciteta za neko ozbiljnije ostvarenje izuzev lokalnih provokacija i proizvođenja kriza i neke kupovine vremena pred Bruxellesom i Washingtonom prije nego se stavi konačno tačka na kosovsko pitanje.

Kada govorimo o „srpskom svetu“ neizbježno je da u fokus interesovanja dođu i dešavanja u Crnoj Gori. Da li je, po Vašem mišljenju, djelovanje SPC-a u Crnoj Gori odavno prešlo granice koje bi jedna vjerska zajednica trebala poštivati u demokratski i sekularno uređenom društvu?

– Političko djelovanje SPC mnogo je opasnije od površinskih političkih projekata kao što je srpski svet pa i samih političkih elita u Beogradu koje se mijenjaju. Često nam se čini da je riječ o jednom monolitnom vrhu moći koji planski djeluje na ostvarenju svojih velikodržavnih ideja ali stvari nisu tako jednostavne.

Moć u Srbiji sastoji se iz barem tri entiteta, prvi onaj politički koji podliježe kakvim-takvim izborima, drugi je svakako SPC kao jedna konstanta i treći je ona takozvana ‘duboka država’, entitet isprepleten obavještajno-mafijaškim strukturama sa kontaktima i vezama izvan Srbije. To je izvor moći odakle, naprimjer, dolazi ubica Zorana Đinđića ili Crvene beretke koje su inicirale prve sukobe u Bosni 1992. Njihovi interesi nerijetko se preklapaju, ali ne uvijek, što dodatno jača argument da je Srbija izvor nestabilnosti na Balkanu.

SPC-ovo djelovanje obično je prethodnica druge dvije komponente političke moći. Prije velikosrpske avanture u BiH i Hrvatskoj devedesetih, krajem osamdesetih, SPC je vodila kampanju nosanja moštiju Cara Lazara, osveštavanja jama i izvršila prvu mobilizaciju srpstva, pa je tek onda na red došla vojna mobilizacija. To se isto može reći za litije i postavljanje nove crnogorske vlade u manastiru SPC.

Dakle, problem sa srpskim nacionalizmom je u tome što SPC na žalost, određuje koordinate političkog djelovanja u ‘srpskom svetu’ kako vladajuće elite tako i one opozicione i zato razračun s jednom političkom garniturom u Beogradu, na primjer sa Miloševićem, vidjeli smo, ne mijenja mnogo. Pozivanje na ugroženi status vjerske zajednice u Crnoj Gori je zato obični cinizam.

Osim toga, kako komentarište činjenicu da se od pokretanja litija krajem 2019. godine u Crnoj Gori radi sve što je moguće kako bi se derogirali elementi državnosti, osporila suverenost zemlje i crnogorstvo svelo na mjeru koja odgovara interesima Srbije?

– Riječ je upravo o otvorenom političkom djelovanju koje počiva na tvrdim premisama da su Crnogorci kao nacija izmišljeni, uostalom kao što su to Bošnjaci i Makedonci, pa samim tim Crna Gora, ali i BiH i Makedonija mogu eventualno u toj srpsko-svetskoj geografiji biti zavičajni a ne državni pojmovi. Pogledajmo samo BiH. Političko rukovodstvo Srbije poziva na dijalog Srba i Bošnjaka pri čemu ne priznaju bosanski jezik, a Bošnjake nazivaju muslimanima. Dakle, s kim ćete i na kojem jeziku pregovarati. Odmah se vidi da je takvo mirotvorstvo obična floskula.

Crna Gora je povezana i sa Bosnom i Hercegovinom, mislim u tom geostrateškom smislu, jer stiče se dojam da bi Republika Srpska i Crna Gora trebale biti dio jedinstvenog entiteta. Da li je, po Vašem mišljenju, moguć scenarij u kojem bi, nakon „sloma“ Crne Gore, na red došlo „razbijanje“ Bosne i Hercegovine?

– Bosna i Hercegovina se u kontinuitetu razbija već trideset godina i u Bosni se usavršavaju mehanizmi opstrukcije koji se primjenjuju drugdje, recimo, od Mitrovice na Kosovu se pokušava napraviti srpski entitet, ili se uzima recept za razbijanje multietničnosti i građanskih sekularnih vrijednosti u Crnoj Gori. Napadom na Crnu Goru važno je pokazati da je građanski koncept u multietničkoj, pluralnoj zemlji nemoguć. Kako god su važna iskustva opstrukcije iz BiH za budućnost Crne Gore, tako isto za budućnost BiH je važno ovo iskustvo otpora i borbe Crnogoraca za građansku državu.

Previše je nacionalističkih snaga u i oko BiH koje demoniziraju ideju građanske države i vesele se njenom eventualnom porazu. Time nadolazimo i do jednog od načina borbe protiv ‘srpskog sveta’, a to je stvaranje zajedničkog fronta idejne i aktivističke borbe između onih koji su privrženi ideji građanskih vrijednosti, antifašizma i onih retrogradnih, klero-nacionalističkih i u BiH i u Crnoj Gori.