20 °

max 21 ° / min 6 °

Ponedjeljak

30.03.

21° / 6°

Utorak

31.03.

15° / 7°

Srijeda

01.04.

7° / 3°

Četvrtak

02.04.

13° / 1°

Petak

03.04.

15° / 3°

Subota

04.04.

17° / 6°

Nedjelja

05.04.

18° / 6°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
„Carigradski Patrijarh nikad nije proširio svoju vlast na Crnogorsku crkvu” (1879)

Istorija

Comments 3

Autor: Antena M

  • Viber

„Carigradski Patrijarh nikad nije proširio svoju vlast na Crnogorsku crkvu” (1879)

Piše: Vladimir Jovanović

 „Православное обозрѣніе”, duhovni časopis koji je u Moskvi izlazio od 1860. do 1891, osnovao je, uz podršku mitropolita moskovskoga Filareta Drozdova, sveštenik Nikolaj Sergijevski.

Jedan kritički članak o Vaseljenskoj patrijaršiji iz 1879. inspirisan je njezinim položajem koji je uveliko određivala državna vlast Turske carevine. Nevoljno ili voljno, Fanar je slijedio tursku politiku, još od 1454. kad je Sultan postavio prvoga u nizu Patrijarha – Genadijusa II Sholarisa. Ni Ruska crkva tih se stoljeća nije proslavila nekom autnomijom u odnosu na državnu vlast: na primjer, Car je 1721. ukinuo Patrijaršiju i Ruska crkva će je obnoviti tek 1917, nakon što je Car zbačen.

Što se tiče Mitropolije crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve, koja je obnovila 1766. autokefaliju, nemoguće je pretpostaviti da bi hristoljubive vladike Petrovići-Njegoši mogli biti licemjeri: da, istovremeno, na jednoj strani, kao državni poglavari, ne priznaju nad sobom nadležnost Sultana, a da, na drugoj strani, kao vjerski poglavari, priznaju nadležnost Patrijarha u Carigradu – Sultanovoga namještenika sa naslovom rum milet baša.

Čak i da je neko od prvojerarhâ slobodne Crne Gore nakon 1766. pozvan od Vaseljenske patrijaršije da objasni potrebu i zasnovanost autokefalnosti za svoju Crkvu – a nije nikada – mogli su mjerodavnim kanonskim pravilima to uvijek obrazložiti i odbraniti svoju crkvenu nezavisnost. Na isti način kao što je 1803-1804. odbijen pokušaj Ruske crkve da postavlja Mitropolita na Cetinju.

Međutim, u Vaseljenskoj patrijaršiji nijesu pronašli motiv ili razlog da na bilo koji način ospore ili relativizuju crnogorsku autokefaliju: od 1766. do 1922, kada je Fanar odobrio tomos i sada postojećoj Srpskoj crkvi, Fanar se zaista nije ni najmanje miješao u unutrašnja pitanja Crkve Crne Gore.

Naprotiv: iako Turska carevina 1855. nije priznavala nezavisnost Crne Gore, Vaseljenska patrijaršija je našla načina da blagoslovi posebnost Crnogorskoj crkvi unoseći je u svešteni diptih pomjesnih autokefalnih crkava (nota bene, taj diptih je štampan van Turske carevine – u Atini, Kraljevina Grčka).

NOMOKANON Svete i Velike Hristove Crkve: Autokefalna Mitropolija Crnogorska

Crnogorsku autokefaliju Vaseljenska patrijaršija „ozvaničiće” po turskome priznanju nezavisnosti Knjaževine Crne Gore i uspostavljanju diplomatskih odnosa Cetinja i Istanbula. Kako je zapisao Emanuil Karpatios, mitropolit mesembrijski Vaseljenske patrijaršije, „od 1766. godine, kada je Pećka arhiepiskopija ukinuta, Crnogorci su imali faktičku crkvenu – nezavisnost; zvanično je priznata za autokefalnu Crkva Crne Gore tek 1882. godine”.

Mitropolit Emanuil iz Vaseljenske patrijaršije: Crkva Crne Gore je nezavisna od 1766, zvanično za autokefalnu priznata 1882. godine

Vratimo se časopisu „Православное обозрѣніе” iz 1879. i članku o Vaseljenskoj patrijaršiji. Tu se, tačnim istorijskim redosljedom, navodi da je Crnogorska crkva stekla, ili tačnije obnovila, nezavisnost još u 18. vijeku; tek poslije nje, slijede priznanja autokefalijâ crkava Kraljevine Grčke (1850), Srbije (1879), Rumunije, a Bugarska crkva (egzarhat) je od 1870-72. u raskolu.

„Православное обозрѣніе” piše:

„Такъ константинопольскій патріархъ, достигшій только въ прошломъ столѣтіи полнаго господства на Балканскомъ полуостровѣ, никогда не простиралъ своей власти на черногорскую церковь; потомъ онъ же долженъ былъ признать автокефальность церквей Греціи, Сербіи и Румыніи, и наконецъ въ послѣдніе годы былъ свидѣтелемъ отторженія болгарскаго экзархата, имѣющаго превратиться въ самостоятельную церковь при окончательномъ устройствѣ Болгарскаго княжества…”

U prijevodu:

„Dakle, Carigradski Patrijarh, dostigavši u posljednjem vijeku svoju punu dominaciju na Balkanskome poluostrvu, nikada nije proširio svoju vlast na Crnogorsku crkvu; potom je morao da prizna autokefalije crkvama Grčke, Srbije i Rumunije, i konačno posljednjih godina je svjedok odvajanja bugarskoga egzarhata, koji bi se mogao pretvoriti u samostalnu crkvu po konačnome ustrojstvu Knjaževine Bugarske…”

Slijede faksimili: „Православное обозрѣніе” i citirana stranica (II, Moskva, 1879, str. 716)…

 

Komentari (3)

POŠALJI KOMENTAR

Djuro Vučinić

Crnoj Gori su se uvijek znale neke njene granice ,koje su počele od Prevalisa. Mijenjale su se ,ali centar države je tvrdo zaokruživao Duklju,Zetu i CG. Pokušali su i Pećki Patrijarsi petljat. Najbolje je izguglati ..."pisma Pećkih Patrijarha" . Prijetili su CG da se povinuje Osmanlijama...

Premćani

Njegoš : spomenik je vašeg junačtva Gora Crna i njena sloboda