Crnogorci zatražili da se patrijarh Brkić izagna iz Manastira

DOKAZ IZ 1769. O ODNOSU CRNOGORSKOG NARODA I SVEŠTENSTVA PREMA SRPSKOJ CRKVI (DRUGI DIO)

Piše: Slobodan Čukić

Major Rozenberg svjedoči da su se 14. avgusta 1769. kaluđeri iz cetinjskog manastira otvoreno pobunili protiv prijedloga kneza Dolgorukova da pećki patrijarh Vasilije Brkić održi službu u Manastiru. Poveća grupa Crnogoraca stigla je 31. avgusta 1769. pred Cetinjski manastir i digla glas protiv Brkića koji se „uvukao“ u manastir zahvaljujući podršci ruskog kneza Dolgorukova. 

FLEŠ Dolgorukov je na Cetinju u avgustu 1769. igrao perfidnu igru. Namjeravao je da Vasilija Brkića nametne Crnogorcima i da time izvede crkveni prevrat. Rozenberg je ostavio dragocjeno svjedočanstvo o tome da je crnogorski narod želio samo svoju crkvu i svoga mitropolita a ne pećkog (srpskog) patrijarha.

***

Knez Dolgorukov je stigao u Crnu Goru 31. jula 1769. godine. Sa pećkim patrijarhom Vasilijem Brkićem sastao se u Brčelima 2. avgusta, i to dva puta, zaobilazeći crnogorskog duhovnog pastira Savu Petrovića Njegoša. Sava je tim činim bio marginalizovan. Ono što je uslijedilo jasno govori o skrivenim namjerama ruskog kneza. Dolgorukov je sa Brkićem u Brčelima iznova razgovarao 3. avgusta i sugerisao mu „da napiše poslanice svim bosanskim i arbanaškim plemenima kojima će ih kao duhovni starješina njihov pozvati da se late oružja protiv opšteg neprijatelja“. Brkić je to i učinio. Za nas je najznačajnije što je Brkić, „na kneževu sugestiju, sačinio i svojeručnu poslanicu crnogorskom narodu“ – koja će biti pročitana na opštem zboru na Cetinju 6. avgusta pred oko 2000 okupljenih Crnogoraca.

Tu dolazimo do poente. Major Rozenberg piše da Brkić u toj poslanici „kao duhovni starješina (sic!) izobličava slijepo mišljenje Crnogoraca o Šćepanu Malom uvjeravajući ih da on nije taj za koga se izdaje, nego da je neka varalica, protuva, smutljivac i neprijatelj narodni, i da Crnogorci treba da se ostave toga čovjeka, a svoju pogrešku da zaglade vjernošću i odanošću ruskom dvoru, od koga imaju tako očevidnu zaštitu i milost“.

NAMJERA

Razgovori Dolgorukova i Brkića 2. i 3. avgusta u Brčelima, kao i poslanica tobožnjeg „duhovnog starješine“ Vasilija Brkića Crnogorcima, pokazuju da je ruski knez preduzimao korake da ukloni domaću političku i crkvenu konkurenciju. Imenujući Brkića „duhovnim starješinom“, Rozenberg otkriva namjeru Dogorukova da marginalizuje Savu Petrovića i Šćepana Malog, promoviše Brkića kao crnogorskog „duhovnog pastira“ i preuzme punu kontrolu i komandu nad Crnogorcima radi ostvarenja svojih planova.

U tom duhu Rozenberg opisuje kako su se Crnogorci 6. avgusta pred Manastirom, nakon javnog čitanja Brkićeve poslanice o Šćepanu Malom, zakleli na vjernost ruskom dvoru. Šćepan Mali je uhapšen sjutradan 7. avgusta. Time su bili stvoreni uslovi za Brkićevo uvođenje u Manastir.

DOUŠNIK

Dolgorukov je od početka otvoreno favorizovao Vasilija Brkića, sužavajući istovremeno polje djelovanja mitropolitu Savi Petroviću. Brkić je dobro uočio situaciju do koje je doveo dolazak Dolgorukova i to mu je u potpunosti odgovaralo. Odmah je počeo je da preduzima korake sa svoje strane i da ruskom knezu šalje dojave. Tako je već 4. avgusta, dok je Dolgorukov sa oficirima i vojnicima išao ka Cetinju, poslao pismo ruskom knezu, javljajući mu da je Šćepan Mali u prolasku kroz neka sela „počeo da muti po narodu“. Dolgorukov je na tu dojavu odmah naredio guvernaduru Joku Radonjiću da uhapsi Šćepana Malog, ali se to dogodilo tek tri dana kasnije, 7. avgusta. Brkić, očito, nije bio „umiljato jagnje“ kako ga predstavlja Rozenberg. Shvatio je da preko Dolgorukova može da se nametne kao „duhovni pastir“ Crnogorcima. Naslućivao je da bi uz njegovu podršku mogao da zasjedne na cetinjski tron.

POBUNA

Da se nadao tome, jasno ukazuje Rozenbergova bilješka od 14. avgusta 1769. (kada je Šćepan Mali bio već sedmi dan u zatvoru). Navodi se da su se tog dana kaluđeri iz cetinjskog manastira otvoreno pobunili protiv prijedloga kneza Dolgorukova da pećki patrijarh Brkić održi službu u Manastiru.

Rozenberg pod datumom 14. avgust piše:

„Istog dana predloži knez patrijarhu da sjutra na praznik Uspenija Bogorodice služi službu, i ovaj rado pristane, no cetinjski monasi s bezobraznom drskošću jave knezu, da oni ne primaju patrijarha za pravog nego za odlučenog od crkve arhijereja, i da neće dopustiti da služi. Da bi se prekratile dalje posljedice i sam patrijarh odusta od službe, a knez odloži da drugi put ispita uzroke nesloge među duhovništvom.“

Može li ovo biti jasnije. „Drski“ i „bezobrazni“ crnogorski monasi su ovim činom pokazali da su prozreli namjeru kneza Dolgorukova. To je nesumnjivo bio i razlog zbog kojeg mitropolit Sava zadugo nije posjetio kneza Dolgorukova, a što Rozenberg ne propušta da iskoristi za optužbe na račun crnogorskog mitropolita.

NEUSPJELI PREVRAT

Nastup cetinjskih kaluđera od 14. avgusta 1769. je nesumnjivo bio vrlo žestok čim je Dolgorukov ustuknuo. Ali, ruski knez nije odustajao od svoje namjere. O tome svjedoči podatak da su se Vasilije Brkić i mitropolit Sava na kneževu inicijativu nešto kasnije izmirili pa su zajedno držali liturgiju. Ovo se ne može drugačije razumjeti nego kao rezultat snažnog kneževog pritiska na crnogorskog mitropolita.

Da je bila riječ o tome i da je Brkić držao liturgiju protivno volji crnogorskih kaluđera i naroda svjedoči događaj od 31. avgusta 1769. kada je prema Rozenbergu POVEĆA GRUPA CRNOGORACA stigla do vrata cetinjskog manastira, pozvala guvernadura, saopštavajući mu da „oni mole kneza DA SE IZAGNA IZ CETINJSKOG MANASTIRA PATRIJARH VASILIJE radi spokojstva mitropolita Save“.

Bilo bi dragocjeno da je Rozenberg zabilježio taj razgovor, ali je jasno i bez toga. Imamo najeksplicitniji IZRAZ NARODNE VOLJE. Crnogorci su stigli pred Manastir da bi podržali svog mitropolita i usprotivili se protiv pećkog patrijarha koji se „uvukao“ u manastir zahvaljujući podršci Dolgorukova i pritisku na Savu Petrovića.

Ovo pokazuje da je Dolgorukov na Cetinju u avgustu 1769. igrao perfidnu igru, kao i da je crnogorski narod to prepoznao i sa cetinjskim monasima odlučno istupio u odbranu prava svog mitropolita, odnosno, istorijskih prava autokefalne cetinjske mitropolije.

Ruski knez je očito imao namjeru da Brkića nametne Crnogorcima i da time izvede crkveni prevrat. Rozenberg je ostavio svjedočanstvo o neuspjelom pokušaju da se pećki (srpski) patrijarh instalira na čelo cetinjske mitropolije. Ostavio je i dragocjeno svjedočanstvo o tome da je CRNOGORSKI NAROD ŽELIO SAMO SVOJU CRKVU I SVOGA MITROPOLITA A NE PEĆKOG (SRPSKOG) PATRIJARHA. 

PODEŠAVANJE

O Vasiliju Brkiću imamo podatak da je 1749. godine u Sremskim Karlovcima bio osumnjičen od episkopa Bačkog Visariona „da je nepravilno rukovao patrijaršijskim prihodima“, zbog čega je morao da se privremeno skloni u neki manastir u Srbiji. Brkić je potom boravio u Ptuju, a 1752. u Herceg Novom. Za patrijarha pećkog postavljen je 1763. godine.

Za razliku od krajnje negativne slike o crnogorskom mitropolitu Savi, Rozenbergova slika o Brkiću puna je saosjećajnosti. Predstavio ga je kao bolešljivog i blagorječivog čovjeka, „pravog kaluđera“, koji navodno nije ispoljavao bilo kakve pretenzije na duhovnu vlast nad Crnogorcima. Prikazan je kao „istinski hrišćanski pastir“ i „nemoćni arhijerej“, što je vješto dopunjeno njegovim navodnim stradanjem od strane Crnogoraca. Brkića je jedne noći tobož spopala grupa Crnogoraca s namjerom da ga izruči Turcima za nekoliko kesa dukata. Patrijarh je morao da ih moli na koljenima da mu poštede život, da bi im na kraju predao sve što ima. Nakon toga je, navodno, bio prinuđen da utekne iz Crne Gore u Maine, đe se morao kriti kod neke udovice (?) jer su Crnogorci krenuli u potjeru za njim.

Međutim, Rozenberg demantuje samog sebe, bilješkom od 9. oktobra 1769, iz koje se vidi da je patrijarh Brkić zapravo sve vrijeme bio na Cetinju i to sve do dana odlaska kneza Dolgorukova. Vidi se, dakle, da mu nije falila ni dlaka s glave, kao i da je sa Cetinja otišao sa Dolgorukovim u Stanjeviće, a odatle dalje za Trst. Rozenberg izuzetno vješto prikriva Brkićeve nečasne namjere, izazivajući kod čitaoca u isto vrijeme saosjećanje prema žrtvi crnogorske „razuzdanosti“.

(Nastavlja se)