7 °

max 19 ° / min 7 °

Četvrtak

28.10.

19° / 7°

Petak

29.10.

19° / 10°

Subota

30.10.

19° / 11°

Nedjelja

31.10.

18° / 11°

Ponedjeljak

01.11.

13° / 10°

Utorak

02.11.

19° / 13°

Srijeda

03.11.

15° / 12°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Crnogorci i skupštinska rasprava o brutalnim mučenjima u zatvoru 'Glavnjača'

Izvor: 011 - Ozloglašeni zatvor u Beogradu

Istorija

Comments 2

Crnogorci i skupštinska rasprava o brutalnim mučenjima u zatvoru 'Glavnjača'

Autor: Antena M

  • Viber

Piše: Novak Adžić, doktorand istorijskih nauka

U “Glavnjači”, istražnom zatvoru u Beogradu, policija KSHS je masovno vršila torturu i mučenja ne samo pritvorenih, zatvaranih, jugoslovenskih (i crnogorskih) komunista, već i svih ostalih političkih oponenata režimu, koji su bili uhapšeni zbog svojih, javno manifestovanih, ideoloških i političkih uvjerenja i angažmana i koji su se, u to vrijeme, nalazili u pritvoru u glavnoj prijestoničkoj tamnici.

Policijski režim nehumanog postupanja sa političkim pritvorenicima u beogradskoj “Glavnjači” opredijelio je opozicionu Seljačko-demokratsku koaliciju HSS-a Stjepana Radića i SDS-a Svetozara Pribićevića (kojoj su pripadali i parlamentarni crnogorski federalisti-Crnogorska stranka) da otvori skupštinsku debatu o sistemu politicijskog mučenja i torture u beogradskoj GLAVNJAČI itd. Seljačko-demokratska koalicija inicirala je ustanovljenje skupštinske anketne komisije koja bi ispitala postupke policije prema zatvorenicima u zloglasnom beogradskom zatvoru Glavnjači.

Brojni crnogorski i jugoslovenski komunisti i drugi borci za nacionalna i politička prava svojih naroda su stravično mučeni u Glavnjači tokom postojanja KSHS i Kraljevine Jugoslavije.

Skupštinsku raspravu o sistemu terora koji vlada u Glavnjači otvorio je 25. novembra 1927. godine dr Sekula Drljević, koji je u ime kluba poslanika Seljačko-demokratske koalicije obrazlagao hitnost formiranja anketne komisije i potrebe da se zaustavi policijska tortura, batinanje pritvorenika i flagrantno kršenja Ustava i zakona i teške povrede ljudskih i građanskih prava i sloboda.

Debata o Glavnjači u parlamentu pretvorila se u žustru raspravu o stanju u Crnoj Gori i ona je skoro čitava vođena između Drljevića i ostalih poslanika iz Crne Gore (jedini učesnik u raspravi koji nije bio iz Crne Gore bio je Prvoslav Grizogono). U njoj su se pokazale duboke podjele kako u jugoslovenskom, ali posebice u crnogorskom političkom društvu i suprotstavljeni su pogledi poslanika iz Crne Gore kako na prošlost tako i na aktuelni trenutak političkog života i društvenih okolnosti u KSHS.

U svom izlaganju dr Sekula Drljević je policijsku upravu i rad upravnih organa nazvao zločinačkim i batinaškim. Raspravljajući o sistemu nečovječnog tretmana pritvorenika u beogradskoj Glavnjači, dr Sekula Drljević optužio je Vladu KSHS da je odgovorna za vladavinu terora i bezakonja, za eklatantno kršenje ljudskih prava i sloboda u državi, lične i imovinske sigurnosti, te konstatovao da je batinanje građana u državi svakodnevna pojava te da oni koji nezakonito vrše zlostavljanja nad narodom za svoja djela ne odgovaraju pred zakonom i nadležnim organima u državi[1].

Tokom rasprave Drljević je došao u oštar sukob sa poslanicima Demokratske stranke i Narodne Radikalne stranke iz Crne Gore. Naročito sa poslanikom demokrata (Demokratske stranke Ljubomira-Ljube Davidovića) dr Nikolom Škerovićem, kojega je Drljević optužio da je bio “palikuća i pljačkaš” i jedan od “organizatora zločina” u Crnoj Gori od kraja 1918. godine[2]. Te Drljevićeve tvrdnje Škerović je demantovao, navodeći da su one neistinite. U svom govoru Drljević je naveo: “Glavnjača kao ustanova nije poznata ni jednom zakonu naše države, a naša država u svijetu, neću da kažem jedino, ali vrlo mnogo je poznata po Glavnjači. Poznata je po jednoj ustanovi o kojoj nema nit traga ni u jednom zakonu naše države”[3]. Dok je Drljević govorio prekinuo ga je dr Nikola Škerović dobacivši mu “Nema ni o Jusovači”[4], što je Drljevića navelo da mu odgovori: “Nema, ali ona nije bila ni blizu ono dok ti nijesi počeo da pališ škole sa đacima kroz Crnu Goru i da rušiš.

Zaklao si kravu Matu Pavićeviću, za ručak tebi i tvojim pljačkašima. Usuđuje se da se javi ovaj koji je kao direktor gimnazije pretvarao nasilno svoje đake u razbojničku bandu”[5]. Škerović je odgovorio Drljeviću: “To nije istina. Vi ste nevaljalac”[6]. Drljević je nastavio da polemiše sa Škerovićem, uputivši mu prijekor: “Ovaj gospodin koji je popalio preko pet hiljada kuća u Crnoj Gori usuđuje se da govori o Glavnjači. Ovaj gospodin koji je sa svojim drugovima babama mećao mačku pod suknje i ovaj gospodin koji je primao pod okupacijom od Andrije Radovića pakete onda kad su drugi Crnogorci odbijali da od njega primaju”[7]. Škerović je odgovorio Drljeviću:“To je laž” i pitao ga. “Sjećate se još Kolašina[8], sjećate se još Podgorice[9]. Vidite kako krupno slagaste! Stidite se!”[10].

Škerović je optužio Drljevića da je od strane srpskog političara i diplomate u Rimu dr Milana Gavrilovića[11] primao “mjesečnu dotaciju”[12], na što je Drljević reagovao:“To je drugo parče rabote. Drugo je Gavrilović, a drugo je Andrija Radović[13], koji je bio predsjednik vlade onoga kralja[14] koga si ti sa drugovima proglasio izdajnikom onda kad si video da ti je bio bezopasan. Ovaj gospodin koji je za ujedinjenje kako on kaže palio kuće kroz Crnu Goru i pljačkao sirotinjsku imovinu i rušio škole kroz Crnu Goru, taj gospodin kad je u crnogorskoj skupštini na dnevnom redu bilo pitanje ujedinjenja sa Srbijom, glasao je protiv toga ujedinjenja”[15].

Škerović je rekao da je Drljevićeva priča “sramota”[16]. Drljević je nastavio da izlaže svoj govor, potom rekavši: “Posle ovog incidenta sa ovim palikućom iz demokratskih klupa dozvolite da nastavim o beogradskoj Glavnjači. Kao što sam rekao u početku, ne samo da nijednim zakonom državnim nije predviđena Glavnjača kao ustanova, nego se ona ne da iskonstruisati, ne da se pretpostaviti mogućnost Glavnjače ni iz jednog propisa naših zakona”[17]. Prema izvještaju “Politike” jedan poslanik Narodne radikalne stranke je reagovao na Drljevićeve tvrdnje, upućujući mu optužbu: “A koga si ti slao kao ministar pravde u Jusovaču”[18]. Sekula Drljević dao je respons: “Slao sam one koji su kao disponzicionaši i agenti iz zvaničnog Beograda I zvanične Austro-Ugarske poslali bombu u Crnu Goru. (Uzvici odobravanja kod radićevaca: Živio Sekula!)”[19].

Poslanik Narodne Radikalne stranke Nikole Pašića iz Crne Gore Puniša Račić je reagovao riječima: “Ovo laže Sekula Drljević”[20]. Drljević je odgovorio Puniši Račiću, ukazujući na njegovu raniju zavjereničku djelatnost protiv Crne Gore, njene državnosti i njenog suverena kralja Nikole I Petrovića-Njegoša, sljedeće: “Vidite, i ovaj Puniša Račić[21] hvalio se da je kao đak, da bi dokazao svoju kuraž, išao u Crnu Goru iz Beograda da tamo organizuje ustanak”[22]. Puniša Račić odgovorio je Drljeviću da se on (Račić) borio “protiv nasilja” kada je dr Drljević “kao ministar pravde činio nasilja”[23].

Sekula Drljević je u nastavku svog govora o teroru policije nad pritvorenicima u Glavnjači, između ostalog, rekao i ovo: “Gospodo, slučaj golog čovjeka u Narodnoj skupštini neumitno dokazuje da se jedanput mora prekinuti sa takvom praksom policijskih organa i da takva praksa policijskih organa, takvo njihovo ponašanje prema građanima u najvećem stepenu ne kompromituje našu državu, nego dovodi u pitanje njeno pravo na opstanak. Ako vi ne usvojite hitnost ovoga predloga i time ne dokažete pred cijelim svijetom da se Parlament stavlja na gledište ozbiljnog sprječavanja daljih malverzacija od strane naših upravnih organa, vi ćete dokazati svojim protivnim postupanjem da i ne smatrate za potrebnu bolju upravu od ove današnje zločinačke i batinaške”[24].

Drljević je potom akcentovao različite metode mučenja koji primjenjuju policijski organi vlasti u Glavnjači. U tom smislu Drljević je saopštio: “Gospodo, Vama su svima poznata sredstva, kojima se vrši tortura u beogradskoj Glavnjači. Vi ste svi čuli, to se šapuće, govori se glasno, piše u novinama, da tuku po tabanima, udaraju nekakvim kesama pijeska, meću vruća jaja pod pazuhom i stotinu još drugih čuda”[25].

Poslanik Demokratske stranke dr Nikola Škerović odgovorio je Drljeviću, opovrgavajući njegove konstatacije: “Gospodo poslanici, ja veoma žalim, što sam prozvan baš sa strane g. Drljevića da govorim. Ja mislim da je opozicija učinila veliku grešku što je poslala g. Drljevića da govori o jednom delikatnom, možda i bolnom pitanju, kakvo je pitanje Glavnjače. G. Drljević koji je u punih šest godina držao u Podgoričkoj Jusovači politički nedužne ljude, g. Drljević koji je aranžirao, sudio i prolio krv svoje braće u kolašinskoj aferi, g. Drljević čiji je glavni svjedok bio Nastić, a o tome bi gospoda iz Zagreba imala reći štogod više nego ja. g. Drljević, koji je za vrijeme internacije vrlo rado primao od g. Gavrilovića, našeg poslanika u Rimu novčane potpore, taj g. Drljević koju je, kada je Srpsko-Hrvatska omladina u znak protesta protiv Rauhovog režima u Hrvatskoj napustila Zagreb; ostao sa još nekoliko svojih drugova i polagao ispite, da odmah iza te škole postane ministar pravde pok. Kralja Nikole toga i takvog Drljevića opozicija nije smjela da pošalje da govori o ovom pitanju“[26].

Škerovića je prekinuo u govoru Stjepan Radić rekavši mu: „Vi ste palili kuće! Vi nijeste Drljeviću ni do glenjaka!“[27]. Škerović je nastavio: „G. Drljević je ustvrdio da sam ja kao direktor gimnazije ubio žene i djecu i da sam popalio 5000 kuća. Gospodo, u celoj staroj Crnoj Gori nema 5000 kuća. Hoću da ustvrdim ovo, da je tačno da sam godine 1918,1919 i 1920 branio jedno stanje, branio naše ujedinjene od Arbanasa i prijatelja gospodina Drljevića“[28]. Stjepan Radić je ponovo reagovao: „Kakvo je to bilo ujedinjenje? To ste htjeli i sa Hrvatskom činiti, što je bilo u Crnoj Gori, ali niste i nećete“[29].

Škerović mu je odgovorio: „To nije istina g Radiću“[30]. Stjepan Radić je opet u polemici kazao: „Probajte samo paliti kod naše kuće, slomićemo vas na mrtvo. Sram vas bilo, vi ste Crnogorac. Cio svijet zna što je bila Podgorička Skupština. Pitajte samo engleskog diplomatskog zastupnika što je bilo u Podgorici“[31]. Nikola Škerović je potom ustvrdio: „U doba kad je u Crnoj Gori proglašeno ujedinjenje, bile su u Crnoj Gori tri jugoslovenske čete, jugoslovenskih dobrovoljaca, jedna u Podgorici, druga u Nikšiću, a treća na Cetinju. I ja kao građanin ove zemlje, kao oduševljeni pristalica ujedinjenja našeg naroda, ja sam morao braniti jedno stvoreno stanje protiv Arbanasa. I smatram da je 1918. god. najsvjetlija među svijetlim stranicama Crne Gore, jer je ona muški i čovečanski  napravila svoju istoriju“[32].

Pomenuti Drljevićev govor u skupštini odjeknuo je snažno u štampi. Protivnici Drljevića i njegove politike oštro su ga napali u brojnim novinama, naročito na prostoru Crne Gore. U tome su prednjačile demokratska “Narodna riječ” i zemljoradnički list “Glas naroda”, kao i nikšićka formalno nezavisna “Slobodna misao”. Međutim, bilo je i onih listova koji su povodom debate o Glavnjači intervjuisali dr Sekulu Drljevića. List “Novosti” je o policijskom sistemu u Glavnjači sproveo anketu među devetoricom istaknutih građanskih političara, između 27. novembra i 28. decembra 1927. godine. Prvi od anketiranih bio je i neformalni vođa Crnogorske stranke dr Sekula Drljević, narodni poslanik iz redova Seljačko-demokratske koalicije. U beogradskim “Novostima” Drljević je konstatovao sljedeće: “Neposredan povod za naš predlog dale su nam učestale žalbe žrtava ››Glavnjače‹‹, kao i naša odluka da se na cijeloj liniji borimo protivu nasilja. Prvi napad ove vrste baš na beogradsku ››Glavnjaču‹‹ učinjeli smo zbog toga što je ona ne samo u našoj zemlji najozloglašenija nego i u stranom svetu najpoznatija. Na posljetku i za to što ››Glavnjača‹‹ prestolnica znači i po svom položaju neku centralu ostalim ››Glavnjačama‹‹ pa bi njen slom na neki način ostale ››Glavnjače‹‹ obezglavio‹‹[33].

Na žurnalističko pitanje raspolaže li konkretnim informacijama i egzemplarima torture koja se sprovodi u beogradskoj ››Glavnjači‹‹ dr Sekula Drljević je rekao: ››Dabome da imam i to strahovitih podataka. Mučenja, o kojima se u našim informacijama govori tako su strašna da čovjek ne može da zna da li se radi o sadizmu policije ili o restauraciji turskih režima u našoj državi. Izgleda prema tim podacima da će turski upravni metodi nadživeti turske fesove koje sada Kemal u Aziji tako revnosno zamjenjuje evropskim šeširima. Da li će, pod tim Kemalovim šeširima ostati i dalje Turska kao što u balkanskim državama pod evropskim ustavima ostaju turske upravne metode – to je sasvim drugo pitanje. Ili je možda suđeno nama balkancima da se i Turci od nas prije odreknu svojih upravnih tradicija‹‹[34].


[1] Vidi detaljno o tome: Stenografske beleške Narodne Skupštine KSHS, XI redovni sastanak, 25. novembar 1927, str. 28-32.
[3] „Politika“, Beograd, od 26. novembra 1927, str. 4. „Glavnjača pred parlamentom“. Izvještavajući o parlamentarnoj debati beogradska politika je uz tekst objavila i fotos dr Drljevića.
[4] Ibidem

[5] Ibidem
[6] Ibidem
[7] Ibidem
[8] Misli na sudski proces u Kolašinu (Kolašinska, Vasojevićka afera 1909), protiv zavjerenika koji su bili optuženi da su organizovali oružanu pobunu i namjeravali da ubiju kralja Nikolu i svrgnu njegov režim (1909), a koji je okončan presudama na smrt, vječitim robijama i vremenskim kaznama protiv većeg broja zavjerenika.
[9] Aluzija na političke zatvorenike, protivnike kralja Nikole i njegovog režima koji su bili zatvoreni u podgoričkoj „Jusovači“.
[10] „Politika“, Beograd, od 26. novembra 1927, str. 4. „Glavnjača pred parlamentom“.
[11] Dr Milan Gavrilović (Beograd, 1882.- Betesda, SAD, 1976.), srpski političar, doktor prava, četnik početkom XX stoljeća, sekretar Nikole Pašića, diplomata u Londonu, Atini, Berlinu i Rimu, novinar i direktor „Politike“ (1924-1930), poslije smrti Jovana Jovanovića, lider Saveza zemljoradnika, ambasador Kraljevine Jugoslavije u Moskvi od 1940., te ministar pravde u vladi dr Slobodana Jovanovića u Londonu (1942). Osuđen u odsustvu od strane jugoslovenskih vlasti poslije drugog svjetskog rata. Umro u emigraciji u SAD 1976. 

Dr Sekula Drljević se 1918. godine u zarobljeničkom logoru Karlštajn izjasnio za ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom. Međutim, Drljević nije učestvovao, kao ni Marko Daković, u radu Podgoričke skupštine novembra 1918. godine, jer se u to vrijeme još nijesu bili vratili u Crnu Goru, premda je dr Drljević bio pristalica ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom, te je bio od kraja 1918. do aprila 1919. godine (kad je podnio ostavku) načelnik Ministarstva pravde u kabinetu ministra Marka Trifkovića u Vladi KSHS.

Jedan od glavnih protagonista na Podgoričkoj skupštini u ostvarivanju bjelaškog velikosrpskog koncepta prisajedinjenja (aneksije) Crne Gore Srbiji bio je i Spasoje Piletić. On je na IV sjednici Podgoričke skupštine, održane 15. /28. XI 1918. godine, izabran za člana njenog Izvršnog narodnog odbora (za ostale članove tog odbora, uz njega, izabrani su: vojvoda Stevo Vukotić, Marko Daković, Lazar Damjanović i Risto Jojić). Izvršni narodni odbor je imao kompetencije nove upravne vlasti u Crnoj Gori. Na zahtjev vlade iz Beograda, Podgorička skupština je na svojoj sjednici 27. januara 1919. godine izabrala 11 poslanika za Privremeno narodno predstavništvo KSHS, među kojima se nalazio i Spasoje Piletić. Spasoje Piletić je bio izabran za ministra narodnog zdravlja u vladi Ljube Davidovića (24. XI 1919., - 19. II 1920). Kasnije je bio nezavisni poslanik u Skupštini KSHS, izabran na parlamentarnim izborima novembra 1920. godine. U svojim neobjavljenim "Bilješkama o Crnoj Gori", koje značajnim dijelom imaju i memoarski karakter, a čije je pisanje završio u Beogradu 16. maja 1943. g., godine, Piletić opisuje, pored ostalog i razgovore koje je početkom 1919. godine, kao predstavnik “Izvršnog narodnog odbora”, Podgoričke skupštine, vodio u Beogradu sa predsjednikom vlade KSHS Stojanom Protićem i ministrom pravde Markom Trifkovićem. Opisuje svoj razgovor sa ministrom Markom Trifkovićem o dr Sekuli Drljeviću, kojega je Trifković, bez konsultacija sa Izvršnim narodnim odborom Podgoričke skupštine, postavio za načelnika svog ministarstva, zbog čega je Spasoje Piletić uložio protest kod Trifkovića i saopštio mu ga u neposrednom razgovoru sa njim. To ukazuje da su "ujedinitelji" bili nezadovoljni sto je Drljević postavljen kao činovnik u beogradskoj vlasti i da su, premda se Drljević tada deklarisao kao radikal i pristalica bezuslovnog ujedinjenja, nosioci upravne vlasti tada na prostoru Crne Gore, sumnjali u iskrenost Drljevićeve privrženosti novouspostavljenoj državi i njenom pravnom i političkom sistemu, što se ubrzo pokazalo kao tačno.

O svom razgovoru sa Markom Trifkovićem, o dr Sekuli Drljeviću, Spasoje Piletić bilježi:

"Moj razgovor sa Markom Trifkovićem, ministrom pravde bio je i malo burniji zbog postavljanja Sekule Drljevića za načelnika Ministarstva pravde. Na moj protest, kako je mogao postaviti Drljevića za načelnika a da ne zatraži informaciju od Izvr. Nar. Odbora, Trifković je ni pet ni šest jednostavno rekao: "Kakve informacije? Sekula je prvi medju prvima!".

-O, ho! Kako to mislite, gospodine ministre?

-I tako, jer Sekulu poznaje sva Srbija".

-Koja Srbija?

-Mika Gavrilović", odgovara on (Mika Gavrilović je dr Milan Gavrilović - prim. N. A).

-Čast i poštovanje Miki Gavriloviću, ali ako bi sva Srbija bila Mika Gavrilović ne bilo je. Razočaran tim i sličnim razgovorima, koje sam vodio i po drugim ministarstvima povratim se u Crnu Goru i podnesem izvještaj mojim drugovima".

(Arhiv Istorijskog instituta u Podgorici, fascikla 266, Spasoje Piletić, Pribilješke o Crnoj Gori,  (rukopis) XVII, Crnogorska Velika Nar. skupština i Izvršni odbor, str. 100-101. Novak Adžić, "Crnogorska stranka 1925-1945", rukopis doktorske disertacije).
[12]  „Politika“, Beograd, od 26. novembra 1927, str. 4.
[13] Vidi više o Drljevićevom odnosu prema Andriji Radoviću: Dr Sekula Drljević, “Balkanski sukobi 1905-1941”, Zagreb, 1944, reprint izdanje s pogovorom dr Danila Radojevića, Zagreb, 1990, str. 93-94.
[14] Kralja Nikole I Petrovića-Njegoša
[15] „Politika“, Beograd, od 26. novembra 1927., str. 4.
[16] Ibidem
[17] Ibidem
[18] Ibidem
[19] Ibidem
[20] Ibidem
[21] Puniša Račić je bio jedan od učesnika zavjere protiv kralja Nikole i pravnog poretka Knjaževine Crne Gore u cilju podizanja oružane pobune radi prevrata u zemlji 1909. godine (Kolašinske-Vasojevićke afere). Ubica hrvatskih poslanika u Narodnoj skupštini 20. juna 1928. godine.
[22] „Politika“, Beograd, od 26. novembra 1927., str. 4.
[23] Ibidem
[24] Ibidem
[25] Ibidem
[26] Ibidem
[27] Ibidem
[28] Ibidem
[29] Ibidem
[30] Ibidem
[31] Ibidem
[32] Ibidem
[33] “Novosti”, VIII, br. 2074, str. 1, Beograd, 1927., “G. D-r Drljević o Glavnjači”. Citirano prema: Ivan Krtalić, “Sukob s desnicom”, Zagreb, 1989, str. 29.
[34] Ibidem

Komentari (2)

POŠALJI KOMENTAR

Niko

Mnogo sličnosti sa današnjim vremenom

Istina

Puniša račić član Crne ruke,vojno-teroristička organizacija (pripremila Sarajevski atentat 1914.U BGD 20.6.1928. godine, pucao na narodne zastupnike HSS-a i ubio Đuru Basarička i Pavla Radića, ranio Ivana Pernara i Ivana Granđu.Dobio 20 g.robije ali je nakon 12 god samo išetao iz zatvora i otišao BG