Đurišića u masama vojnici napuštili i klicali Drljeviću i Paveliću – kazao Draža Mihailović

Priredio: Vladimir Jovanović

Katastrofalan ratnik, takav i političar, pa ipak obavještajac po užoj specijalizaciji nije iznenađen dezerterstvom iz njegovih redova Pavla Đurišića i nekolicine glavešina - Dragoljub Čiča-Draža Mihailović znao za dogovore vojvode mu i dr Sekule Drljevića. To je Mihailović ispričao i na zapisnik u istrazi, koja je protiv njega 1946. vođena u Beogradu.

O Đurišiću, uoči i tokom okršaja sa Hrvatskim oružanim snagama (HOS) u Lijevču polju od 31. marta do 7. aprila 1945. - Mihailoviću dojavljivao Vranješević, zapovjednik četničke Komande Zapadne Bosne. Vranješeviću je Mihailović izričito naredio da prepušti Đurišića sudbini; te i mnoge druge fakte objavili smo u prethodnim nastavicima, dostupni na linku ispod.

Slijede i drugi izvori (naše napomene u fusnotama)…

* * * * * * * * *

IZ ZAPISNIKA O SASLUŠANJU u istrazi protiv D. MIHAILOVIĆA, proljeće 1946.

- ISTRAGA: Kako je došlo do do toga da S. Drljević izvrši masakriranje pojedinih četničkih komandanata u grupi Đurišić - Ostojić - Baćević?

- D. MIHAILOVIĆ: O ovim stvarima i krajnjem rezultatu mene je obavestio major Vranješević, kome sam ja pre toga izdao naređenje da ne sme sledovati P. Đurišića. - Đurišić je sa L. Ваletićem, P. Novakovićem, Lalatovićem i Baćevićem održao sastanak - рrema obaveštenjima mojih obaveštajaca, koji su bili obučeni u nemačku uniformu i pratili rad P. Đurišića sa S. Drljevićem u oblasti između Broda i Dervente. - Bećir Tomović išao je u Zagreb i uspostavio vezu. Pavle je zahtevao da nesmetano u Hrvatskoj, u zajednici sa ustaškim snagama može voditi brorbu protiv komunista, ali njegova je intimna namera bila prevariti ustaše i Drljevića i preko Hrvatske proći za Sloveniju, a odatle za Italiju. - Sekula je intimno mislio da smakne Pavla i da crnogorske jedinice uzme pod svoju komandu. Jer se S. Drljević bio proglasio za vrhovnog komandanta crnogorske vojske, zasebne države Crne Gore. Da bi ostvario svoj cilj, S. Drljević je tražio da četničke snage pređu na levu obalu Save kod B. Broda, a Pavle se toga plašio i zato je krenuo preko Motajice na Levče polje. - U Levče polju P. Đurišić je pretreo strahovit poraz, kako vojnički tako i politički, jer su ga vojnici u masama napustili i prišli ustašama; a govor među njima je držao Miljan Radonjić [1], pozivajući ih da priđu ustašama. - Te jedinice, demoralisane životom u žicama nemačkih garnizovam klicale su S. Drljeviću i Anti Paveliću. Tako je S. Drljević uspeo da podvali ovoj grupi oficira, koji su se od mene odvojili.

- ISTRAGA: Je li vam poznato šta je bilo sa Pavlovim jedinicama, nakon što su ušle u sastav ustaških jedinica?

- D. MIHAILOVIĆ: Poznato mi je da su snage koje su prešle na stranu ustaša bile razbacane po ustaškim jedinicama, a da nisu činile jedinstvenu grupu i komandu. - Dolaskom na Levče polje Pavle nije bio ubjen, nego je sa jednom grupom u kojoj je bio i Dragiša Vasić, Ostojić i Lalatović, prešao na desnu obalu Vrbasa i pošao u Banja Luku, predao se ustašama sa oko 200 ljudi; i posle je u B. Gradiški bio streljan - zašto nisam siguran, jer nemam sigurne izveštaje da su ga streljali. Likvidacije su izvršene, po mome mišljenje, po zahtevu S. Drljevića…

(Izvor: V. Dedijer - A. Miletić, „Genocid nad Muslimanima: zbornik dokumenata i svedočenja 1941-1945”, Sarajevo, 1990, 559-561. - Arhiv V. Dedijera, Narodna in univerzitetna knjižnica Ljubljana)

* * * * * * * * *

IZVOD IZ STENOGRAMA PRETRESA PO KRIVICI D. MIHAILOVIĆA I OSTALIH. – Vojno vijeće Vrhovnoga suda FNR Jugoslavije, Beograd 14. jun 1946.

- OPTUŽENI: Pavlove Đurišića trupe potučene su do nogu 1. aprila od ustaša. - TUŽILAC: - Ko je to udesio? - OPTUŽENI: - Udesio je S. Drljević. - TUŽILAC: - Zašto? Šta je hteo Drljević? - OPTUŽENI: - Hteo je da prevari Pavla, a Pavle je hteo njega. - TUŽILAC: - Ko je koga prevario? - OPTUŽENI: - Sekula Drljević Pavla. - TUŽILAC: - Da to nije na onoj liniji sukoba između pravaša i bjelaša? - OPTUŽENI: - To će biti. Samo ja mislim da Pavle nije bjelaš.

(Izvor: M. Zečević: „Dokumenta sa suđenja Draži Mihailoviću”, Beograd, 2001, str. 482-483)

* * * * * * * * *

Ali - zasad - na stranu Đurišić i najbliže mu glavešine…

O svima ostalima - hiljadama iz bivše četničke grupacije, vojnika i civila iz Crne Gore - nakon prestanka okršaja u Lijevču polju na stranicama emigrantskih četničkih zapisa ne pronalazimo tvrdnju da je iko maltretiran, kamoli ubijen od hrvatske strane. Mada nevoljno i na marginama, ne poriču da su u područjima Hrvatske, pod HOS kontrolom (iz dana u dan sve manjim, jer su ih preizimali nastupajući ešeloni Titovih armija) — počevši od predaje na Lijevče Polju 7. aprila 1945, preko boravka u Staroj Gradiški, do prolaska u koloni centrom Zagreba 7. maja 1945. i izbijanja na granicu sa Slovenijom — od vlasti NDH dobijali kakvu-takvu ishranu, odjeću i obuću, medicinsku njegu, smještaj...

Sa dr Drljevićem sporazum, nota bene, sklopljen je „na zahtjev” Đurišića; vojvoda slao emisare dr Drljeviću u Zagreb… a ne obratno. I nema dokaza da je dr Drljević imao namjeru da „podvali”. Da ubiju Đurišića? - nijesu ga morali s Lijevče polja ni dovoditi u S. Gradišku.

Pripadnici bivše Đurišićeve grupacije nijesu razoružani, jer su imali status NDH saveznika: Crnogorske narodne vojske (CNV) - dakle, ispunjena je i ta odredba sporazuma sa vjerolomnim Đurišićem. Kako tačno primjećuje dr Radoje Pajović:

- „Za razliku od ostalih četničkih jedinica koje su neposredno poslije poraza na Lijevču polju prišle S. Drljeviću, ustaše će četničku grupu na čelu s P. Đurišićem, koja se kasnije predale, odmah da razoružaju” („Kontrarevolucija u Crnoj Gori: četnički i federalistički pokret 1941-1945”, Cetinje, 1977, 548).

Slijedi još dokumentovanih navoda, uključujući i one iz četničkih izvora, o nastojanjima dr Drljevića da Đurišića odvrati od lijevčepoljske avanture; a onda, kada je okršaj sa HOS počeo, da barem njegove sljedbenike spasi od daljih pogibija; i zaista, njihova se evakucija preko Hrvatske za Sloveniju i desila: ali bez vojvode i nekih glavešina, te najmanje još poginulih 331 četnika u Lijevču polju…

* * * * * * * * *

DNEVNA ZAPOVIJED dr DRLJEVIĆA CRNOGORSKOJ NARODNOJ VOJSCI - nedatirano.

CRNOGORCI,

Na zahtjev ppukovnika Pavla Đurišića primio sam njegove opunomoćene delegate koji su mi tražili u ime Vaše i njegovo da pomognem Crnogorskome narodu u ovim sudbonosnim časovima.

Kao i uvijek muke i patnje našega naroda moje su. Odazvao sam se tome pozivu i sa njima napravio sporazum dana 16. marta 1945. godine. Kako znate po tome sporazumu ja sam vrhovni zapovjednik Crnogorske narodne vojske.

Hrvatska i njen veliki Poglavnik odazvali su se bratski i bezgranično da priteknu u pomoć vama time našoj mučeničkoj domovini. Svaki pravi Crnogorac i dostojni nosioc toga imena naći će kao i uvijek bratski prijem kod svih Hrvatskih vlasti.

CRNOGORCI,

Pozivam Vas i kao vrhovni zapovijednik i kao sin naše napaćene, ali slavne domovine da se odmah u moje ime prijavite hrvatskim vlastima koje će vam ukazati svaku bratsku pomoć i zaštitu.

Živjela slobodna Crna Gora! Živjelo bratstvo Hrvatske i Crne Gore!

Predśednik državnog Crnogorskog vijeća, Vrhovni zapovijednik Crnogorske narodne vojske,

SEKULA DRLJEVIĆ s. r.

(Izvor: Vojin K. Janičić, „Dva svjedoka”, 1977, 40)

* * * * * * * * *

LETAK dr DRLJEVIĆA IZBAČEN IZ NDH AVIONA UOČI ČETNIČKOGA PORAZA U LIJEVČU POLJU. - 31. mart 1945.

Crnogorci,

Ppukovnik Pavle Đurišić preko svojih pismeno opunomoćenih izaslanika na čelu s profesorom Bećirom Tomovićem priznao je mene vrhovnim zapovjednikom Vašim i svojim. Kao Vaš vrhovni zapovjednik ja sam vam preko Đurišića odredio pravac kretanja i odredio mjesto na kome biste se odmorili i oporavili od dosadašnjih teških napora.

Dnevnu zapovjed, koju sam uputio vama preko Đurišića, on Vam nije razdijelio. Naprotiv, naređuje Vam pokrete u pravcu suprotno onome, u kome sam ja naredio da se krećete. Time mi je otkazao poslušnost.

Crnogorci,

Pozivam Vas da svi krenete u pravcu Broda i drugih mjesta đe se nalaze hrvatske vlasti. Svaka samovolja i odmetništvo biće kažnjeno bez milosti. Idite putem dokazane crnogorske opreznosti i mudrosti. Ne idite za pustolovima koji vas vode u propast.

NEKA VAM JE BOG U POMOĆ!

Zagreb, 30. marta 1945.

Vrhovni komandant Crnogorske narodne vojske,

SEKULA DRLJEVIĆ, s. r.

(Izvor: B. Kovačević, „Od Vezirovog do Zidanog mosta - tragična sudbina crnogorskih četnika u završnoj fazi rata: 1944-1945”, Podgorica, 1993, 193)

* * * * * * * * *

IZ PISMA dr DRLJEVIĆA KOJE JE DOSTAVLJENO ĐURIŠIĆU. (nedatirano)

„Pavle, jesi li poludio, zar ne vjeruješ ljudima. Ovaj narod, koji si doveo, dođi da ga spasavamo”.

(Izvor: M. P. Minić, „Rasute kosti: 1941-1945”, Detroit, 1965, 361)

* * * * * * * * *

LETAK IZBAČEN IZ NDH AVIONA TOKOM OKRŠAJA U LIJEVČE POLJU, POSLIJE SLOMA ČETNIČKOGA PROBOJA. - 5. april 1945.

Crnogorci!

Vaš odziv na moje zapovjesti je ogroman. Već veliki broj Crnogoraca napuštio je one koji ih vode u smrt i time dokazao mudre i svjesne tradicije Crnogorskog naroda.

Junaci!

Dvanaesti je čas. Predstoji vaše fizičko uništenje. Da se to ne bi desilo, pozivam vas da se odmah javite kao dostojni sinovi Crne Gore, kao moji vojnici, najbližim postajama bratske Hrvatske vojske. Veliki Poglavnik Hrvatskog naroda i njegova vojska gledaju i gledaće u vama braću i prijatelje. Hiljade vaših drugova već su se u to uvjerili i živi su svjedoci toga.

Vitezovi!

Muški i odvažno, dostojno junacima Vučjeg Dola, Grahovca i bezbroj slavnih crnogorskih ratišta otresite se laži koje vam se s ciljem predočuju. Budite pametni, budite hrabri. Crna Gora vas treba. Crna Gora je vječna. Vaša muška odluka i savjest izazvati će divljenje svijeta i obnoviti slavu naše legendarne istorije. Samo ovim putem spas je vaš, vaših familija i vaše časti. Ovo je moj posljednji poziv.

Neka Vam je Bog u pomoći!

U Zagrebu, 5. aprila 1945.

Predśednik Crnogorskog Državnog Vijeća, Vrhovni Zapovjednik Crnogorske narodne vojske,

SEKULA DRLJEVIĆ, s. r.

(Izvor: Ž. Topalović, „Kako su komunisti dograbili vlast u Jugoslaviji”, Kragujevac, 2001, 313)

* * * * * * * * *

U prošlome nastvaku, citirali smo eks Đurišićeve četnike, N. Popovića i M. P. Minića, koji su iz emigracije, oko dvije decenije kasnije, pisali o zbivanjima oko ustrojavanja CNV - od, po prilici, 10. aprila 1945. kada im se u S. Gradiški govorom obratio dr Sekula Drljevića.

Predratni zemljoradnik iz Straševine kod Nikšića, Radojica Backović (1904-1985), takođe se 1966. raspisao na ovu temu u emigrantskome „Glasniku SIKD Njegoš” (Čikago, XVII). Bio intendant u Đurišićevom 15. puku, a i u CNV indendant u jednoj od tri ustrojene brigade (u planu bila i 4. brigada „Marko Miljanov”).

„Ovoj katastrofi” – pisao je Backović, misleći na propali četnički proboj kroz Lijevče polje - „dođoše glasovi da je naš front razbijen, jer su neki odredi položili oružje”. I: „Đurišić doneo odluku da se vojska raspušta”, „krenuli smo u pravcu Gradiške”, nastavlja Backović, a „hrvatski oficiri i vojnici gledali su nas ravnodušno”.

Unutar zidina S. Gradiške, prvih dana, „oficire i intelektualce smestili po sobama; a borci i ostali neborački svet ostavljen po dvorištu, ispod vedrog neba”. Nastavlja Backović kako se pronio glas da će se obrazovati „nova vojska”, sa „novom zakletvom u izgledu; jedni kažu da će zakletva biti odricanje od Srbije i dinastije Karađorđevića”; i da je, tvrdi, „naša reakcija, koja je išla od grupe do grupe, bila jednodušna: - Nikada”. Pa ipak, „na dnevni red iskrslo drugo pitanje novog formiranja u ‘garde i brigade’”, a „četiri brigade imale su da nose imena Vuka Mandušića, Nikca od Rovina, Vuka Mićunovića i Marka Miljanova”.

„Tako sam i ja postao ‘intendant brigade Nikca od Rovina’” - priznaje Backović, uz „emigranstko” opravdavanje da „pribranom kapetanu Pavlu Vukićeviću nije lako palo da me skloni i na ovu poslednju i tešku žrtvu”.

„Za komandanta svih brigada određen Boško Agram [2], a za vrhovnog zapovednika ‘celokupne crnogorske vojske’ — glavom Sekule Drljević”.

„Agram bio stari zelenaš, čak i emigrant u Italiji, ali od prvog dana jedan od boraca iz četničkog pokreta. Nešto kasnije prišao uz Krsta Popovića” - objašnjava Backović, sa zaključnom konfabulacijom: „ali uvek kao i Popović, u borbi protiv komunista, i protiv odvajanja Crne Gore od Srbije”.

- „Postrojeni smo po brigadama, ispred dvospratne zgrade, u kojoj je smešten štab novog ‘komandanta’. Na balkon se javlja B. Agram... visok i stasit čovek... već u visokim godinama, sede i bujne kose na glavi... Agram ozaren odgovara: - Evo ga ... došao je naš vrhovni zapovednik. - Pomagâ vam Bog, Crnogorci! - Nekoliko glasova stidljivo odgovori: - Bog ti pomogao. - Ne... ne, nije tako odbrusi nam Drljević. - U Crnoj Gori odgovara se: - Dobra ti sreća! - kaže on trijumfalno s balkona”.

I „zatim se još jednom prodra: - Pomagâ vam Bog, Crnogorci! I sada, još manje stidljivih glasova, odgovori kako je tražio: - Dobra ti sreća!”

„Polovina od nas bili su bosi, a svi i gladni i goli, s vidljivim laktovima i kolenima” - opisuje Backović sa Lijevča polja prispjelu Đurišićevu ordiju. Dr Drljević im reče: „Na vašim glavama vidim neke strane kape ... koje vam ružno stoje, jer nisu vaše!… jer smo a glavama imali šajkače. Oživljava i neke stare stihove: - Kuku kapi na manitoj glavi!... a zatim napada ‘sve ludake za kojima smo pošli’ i one u Beogradu, i one u Crnoj Gori, i one koje su rat hteli, i one uz koje smo se borili…”

Backović piše da „posle nove formacije brigada dođe dan i za neku novu zakletvu”. I šta bi, pitamo se? Evo kako je bilo:

„Utrapiše i meni jedan listić u ruke” - objašnjava Backović. - „Kako sam se plašio da je to ta prva zakletva, protiv koje smo svi ustali, počeh da je čitam, i radije poginem nego potpišem. Ali tekst je bio kratak, i u njemu ništa od svega, čega smo se plašili. Glasio je otprilike ovako: ‘Zaklinjem se Svemogućim Bogom i svim itd... da ću biti veran i odan svojoj Crnoj Gori... da ću se za njenu slavnu zastavu junački boriti... i da njen narod neću nikada izneveriti... tako mi Bog pomogao’. Jugoslavija, Srbija, dinastije Karađorđevića ili Petrovića nisu nigde ni pomenute. Crnoj Gori svojoj otadžbini, nisam bio neveran, već polažući zakletvu otadžbini, položio sam je i Crnoj Gori, kao njenom najstarijem delu. Tako je problem zakletve skinut s dnevnog reda, bar za sada”.

Od Backovića, zasad, još citati o tome što se, po njemu, desilo sa Boškom Agramom koji, reče li - „uvek kao i Popović, u borbi… i protiv odvajanja Crne Gore od Srbije”. „Krenuli za Sloveniju” - kazuje o kasnijim danima, tj. od 7. maja 1945. - „Pored mene je u teretnom kamionu prošao i ‘glavnokomandujući’ Boško Agram, sa svojim bratom Mijuškom, i jednom malom grupicom, koja je mogla biti njegova ‘garda’”.

„Komandant Boško” - nastavlja Backović o nastavku puta kroz Sloveniju za Austriju - „sa svojom gardom i on krenuo ka granici; u jednoj seoskoj kućici blizu granice, između Slovenačke i Austrije, sve za dan-dva naći zaslužena kazna”. Od koga i zbog čega: „ZASLUŽENA KAZNA”? - nije objasnio…

Sada o „novoj zakletvi”, koju i Backović i hiljade bivših Đurišićevih četnika potpisaše, čemu je dokaz i to da su živi preko ostatka teritorije NDH stigli do Slovenije u formaciji CNV. Avaj, hronično, četnička publicistika, pa i ona iz emigracije, ne pominje suštinske činjenice: da su, u ovome slučaju, kako docnije jasno svjedoči Blagota Bošković — „potpisali tekst zakletve ‘Nezavisnoj Crnoj Gori”’ (R. Pajović, 547)…

* * * * * * * * *

DNEVNA ZAPOVJED CRNOGORSKOJ NARODNOJ VOJSCI. - 17. april 1945.

Crnogorci,

U ovome ratu dokazalo se da vrijedi samo ona vojska koja zna zašto se bori i koja postignuće svoga ratnoga cilja više cijeni od svoga života. Od toga pravila ne može biti izuzetak ni Crnogorska narodna vojska, te joj mora biti jasno da je njen ratni cilj ne samo pravedan nego i toliko utkan u pravnu i političku svijest crnogorskog naroda, da bez njegova ostvarenja ne može nijedan Crnogorac ni zamisliti svoju ličnu sreću.

Svaki narod voli svoju domovinu. Vrhunac ljubavi prema domovini je spremnost na smrt u borbi za njenu državnu slobodu. Samo narodi koji su dokazali da znaju slobodu svoje domovine kupati svojom i neprijateljskom krvlju, poštovani su od drugih naroda. Zato je crvena boja - boja slobode.

Crnogorski narod dokazao je svojom vjekovnom borbom sa Turcima da zna cijeniti državnu slobodu. Zbog toga je u očima ne samo evropskih naroda nego i svih drugih naša borba za državnu slobodu Crne Gore ne samo sama po sebi razumljiva, nego ne bismo bili od njih cijenjeni, ako je ne bismo vodili. Ne bi nas smatrali dostojnima da se zovemo Crnogorci, ako Crna Gora ne bi bila samostalna država.

Crna Gora mora ili ostati „gnjijezdo junačke slobode” ili postati grob crnogorske slave.

Tako jasnoga i tako pravednoga ratnoga cilja, kao što je naš, nema nijedan od velikih učesnika u ovome ratu. Oni imaju javne i tajne ratne ciljeve. Prvi su tako magloviti i njihova opravdanost toliko sumnjiva da ih moraju skoro svaki dan objašnjavati i njihovu pravičnost dokazivati.

Crnogorci,

U ovome ratu bore se na našemu kontinentu američki kapitalizam, ruski komunizam, koji se zove boljševizam, i njemački nacionalsocijalizam. Komunizmu, ako ga promatramo kao borbu između rada i kapitala za vlast u državi, ne može se poreći izvjesna opravdanost, jer bezdušnost kapitala prema radu, u najviše slučajeva, tako je velika da prelazi u zločin.

Međutim, desilo se nešto što bi svaki koji ne zna o čemu se radi, smatrao nemogućim. Moskovski boljševizam udružio se sa englesko-američkim kaiptalizmom protivu njemačkoga socijalizma. Savezne Sovjetske Socijalističke Republike postale su saveznik kapitala protivu socijalističke Njemačke! Da bi boljševizam opravdao taj svoj postupak pred širokim narodnim slojevima proglasio je njemački nacionalsocijalizam fašizmom, iako ovaj sistem vladavine nije nikada prihvaćen u Njemačkoj.

Ako bi svaki auktoritativni sistem bio fašizam, onda bi boljševizam bio obrazac fašizma, jer je boljševizam najauktoritativniji sistem vladavine. Premda je to tako, boljševizam i dalje uporno dokazuje da se bori protivu fašizma. Jasno je da se ne radi o savezu kapitala i rada nego o savezu triju svjetskih imperijalizma: britanskoga, śevero-američkoga i moskovsko-boljševičkoga. Prvoj dvojici je demokracija, a trećemu komunizam samo pelena, kojom pokušavaju prikriti svoje planove, za vladavinu nad ostalim narodima.

Da je komunizam samo maska moskovskoga imperijalizma, dokazuje sudbina Rumunjske, Srbije, Bugarske i sviju zemalja, koje je boljševička vojska okupirala. Danas je svakome jasno da Moskva njih ne predviđa kao komunistički uređene nezavisne države, nego kao sastavne dijelove moskovske imperije.

Komunizam, kao borba između kapitala i rada, u Crnoj Gori ne postoji jednostavno zato što u Crnoj Gori nema kapitala. Jedini kapital, koji je imala Crna Gora, to je njena slava i državna sloboda. Taj kapital pripada jednako svima Crnogorcima, ukoliko nijesu izdajnici Crne Gore.

Pošto u Crnoj Gori nema borbe između kapitala i rada jasno je da ne može biti ni komunista nego samo privrženika moskovskoga imperijalizma.

Da bismo izvojevali crnogorsku državnu slobodu i time ostvarili naš ratni cilj, moramo se boriti protivu svakoga pokušaja uklapanja Crne Gore u bilo koju moskovsku guberniju. Činjenica, što su joj dali ime omrznute Jugoslavije, samo će pojačati naš otpor.

Hoću da vas upozorim i na opasnost koja prijeti crnogorskoj državnoj slobodi od beogradskih agenata. Najkrvoločniji medju njima poznati su pod imenom srpski četnici.

Dok pristalice Moskve obećavaju Crnoj Gori autonomiju, dotle beogradski agenti ne kriju da hoće da je pretvore u gomilu srezova nekadašnjega beogradskog pašaluka. Njihovi krvavi tragovi dugo će podśećati na njihove krvničke namjere.

Vojnici! - Izložio sam Vam pitanja koja moraju biti svakome pojedinome jasna, da bi mogao biti svjestan moralne snage i pravičnosti našega ratnoga cilja. Pozivam Vas da nikada ne zaboravite da ste vojnici slave svoje domovine, čiji blagoslov prati svali i vaš korak.

ŽIVJELA SLOBODNA CRNA GORA! ŽIVIO CRNOGORSKI NAROD! ŽIVJELA CRNOGORSKA NARODNA VOJSKA!

17. aprila 1945, Zagreb

Predśednik Crnogorskog državnoga vijeća, glavni komandant Crnogorske narodne vojske

SEKULA DRLJEVIĆ s.r.

(Izvor: B. Kovačević, 194-196)

* * * * * * * * *

DNEVNA ZAPOVJED. - 28. april 1945.

CRNOGORCI,

Crnogorski narodni ideal je Slobodna Crna Gora. Ostvarenje toga ideala ratni je cilj Crnogorske narodne vojske.

Da bismo se borili pod barjakom, koji u svojim bojama sadrži naš ratni cilj, proglašujem crnogorskom narodnom i državnom zastavom trobojku: crveno, crno, zeleno.

Crvena boja je boja slobode, zelena boja je boja gore, ođevene listom proljeća. Sve tri boje zajedno znače Slobodna Crna Gora. Istovremeno te boje odgovaraju bojama crnogorske kape i dolame.

Dokaz da su i boje naše nošnje boje Slobodne Crne Gore.

Unošenjem naših narodnih boja u najsvetiji amblem naroda i države „u naš narodni barjak” potvrđujemo svoju neopozivu odluku da nova Crna Gora bude Crna Gora crnogorskog naroda.

Pravno i političko uređenje koje su nam ostavile u nasljeđe Crna Gora Balšića i Crnojevića, Crna Gora mitropolita iz raznih plemena i Crna Gora Petrovića dragocjena je tekovina koju će Crnogorci smatrati čvrstim i pouzdanim temeljem, na kome će izgrađivati narodnu Crnu Goru.

Crnogorski narod znaće spojiti duboko poštovanje prošlosti sa mudrim izgrađivanjem svoje savremenosti i budućnosti.

VOJNICI,

Predajući Vam novi barjak znam da ga predajem u sigurne ruke. Ne sumnjam da će Vaša junačka pregnuća spojiti sa njim slavu opjevanih djela naših predaka.

NEKA VAM JE BOG U POMOĆ!

Predśednik Crnogorskog državnog vijeća, vrhovni komandant Crnogorske narodne vojske

SEKULA DRLJEVIĆ, s. r.

(Izvor: B. Kovačević, 198)

* * * * * * * * *

N a p o m e n e  „A n t e n e  M”

[1]   MILJAN RADONJIĆ, advokat iz Podgorice, doratni režimski poslanik, od Đurišića po dogovoru sa opunomoćenikom za Crnu Goru njemačkih okupacionih vlasti dr Kramarcom postavljen 19. novembra 1944. za predśednika Nacionalnoga komiteta za Crnu Goru, Boku i Stari Ras.

[2]   BOŠKO AGRAM, iz Straševine kod Nikšića, podoficir žandarmerijskoga kora Kraljevine Crne Gore. Po austrougarskoj okupaciji, odmetnuo se u šumu; komituje i nakon 1918. protiv srpske reokupacije. Srbi mu 1919. zapalili kuću. Početkom 1924, uz lažno obećanje vlasti Krljavine SHS o amnestiji, predao se kod Nikšića u većoj grupi boraca Za pravo, čast, slobodu i neezavisnost. Osuđen na 15 godina robije, kaznu izdržavao u KPD Zenica. Amnestiran 1934, vraća se u Straševinu, član Crnogorske federalističke stranke. Učesnik Petrovdanskoga sabora 12. jula 1941. Kao i neki drugi „zelenaši” iz nikšićkoga, danilovgradskoga i podgoričkoga kraja početkom 1942. priključuje se od partizana otcijepljenoj i protiv njih konfrontiranoj „Narodnooslobodilačkoj vojsci Crne Gore i Hercegovine” puk. Baja Stanišića, koji je dotadašnji saradnik u partizanskome glavnom štabu Crne Gore. Stanišić naredbom br. 9 od 16. marta 1942. postavlja Agrama za „komandanta četničkih snaga na teritoriji Crne Gore i Hercegovine”. Na Uzdomiru kod Nikšića Agram zapovijednik u borbi protiv partizanske jedinice Save Kovačevića. Međutim, Stanišić 4. jula 1942. razriješio Agrama komande - navodno, Agram napuštio Stanišića kada se taj priključio organizaciji D. Mihailovića. Nakon toga, Agram u vojsci gen. Krsta Popovića. U Đurišićevoj koloni krenuo iz Crnu Goru, pretpostavlja se, jer mu je prijetila partizanska osveta. Ubijen od četnika kod Klagenfurta (Austrija). U Đurišićevoj koloni krenuo iz Crne Gore, pretpostavlja se, jer mu je prijetila partizanska osveta. Ubijen od četnika kod Klagenfurta (Austrija)

(Nastavlja se)