Živjela Crna Gora! – 120 godina parlamentarizma i ustavnosti

Priredio: V.J.

Navršava se 120 godina od kada su u Crnoj Gori:

- 14. novembra 1905. održani prvi izbori poslanika za nacionalni parlament

- 4-6. decembra 1905. konstitisana skupština; i

- 6. decembra 1905. usvojen prvi ustav (datumi po starome kalendaru).

Od tada, do uništenja Kraljevine Crne Gore pod opkupacijom Srbije (1918), još četiri puta Crnogorci su na izborima birali poslanike:

- 14. septembra 1906.

- 31. oktobra 1907.

- 14. septembra 1911.

- i 29. decembra 1913. godine (datumi po starom kalendaru).

CRNOGORSKA NARODNA SKUPŠTINA — tako se službeno nazivala u osam knjiga Stenografskih bilježaka (6.232 stranica) — Ustavom je definisano kao „narodno predstavnišrvo” koje „zamjenjuje: dosadašnje narodne zborove, sastanke i vijeća u Crnoj Gori” (čl. 41).

Skupština je ukupno „donijela 76 zakona kojima je zaokružen pravni poredak države Crne Gore na principima tadašnjeg evropskog zakonodavstva” — pisao je akademik prof. dr Mijat Šuković.

Predśednici Skupštine u tome periodu:

- Simo Radulović (1905). - Šako Petrović (1906-1907); - Labud Gojnić (1907-1908); - Milo Dožić (1910-1911); - Jovan Plamenac (1911-1913); - Milo Dožić (1914-1915).

Skupština je zasijedala na Cetinju, i to:

- u ZETSKOME DOMU u tri saziva: 1905, 1906-1907. i 1907-1911. godine

- u VLADINOME DOMU (zdanje 1910. podignuto) u dva saziva: 1911-1913. i 1914-1915 (1918) godine.

Nakon ustavotvorne skupštine iz 1905, „svake godine, izuzev za 1907, usljed prekida rada Skupštine u martu i izuzev za ratnu 1913, kada Skupština nije ni zasijedala, Skupština je razmatrala i odobravala budžet” — naglašavao je akademik Šuković.

- „Sadržina zakona i budžeta koje je Skupština usvajala i sadržina iscrpnih prikaza uloge Skupštine u donošenju tih zakona i budžeta, kazuje da je Crnogorska skupština funkcije zakonodavnu i budžetsku, ustavno joj određene, vršila samostalno, po znanju i savjesti njenih članova, te da njihova sadržina apsolutno negira u istoriografiji i pravno-istorijskim radovima dominatnu tvrdnju već čitav vijek — da je Skupština bila ‘samo farsa Nikolinom apsolutizmu’”.

- „U obimnim Stenografskim bilješkama o radu Skupštine i u drugim izvornim dokumentima nema nijednog dokaza, pa ni sa karakterom indicije, da je neposredno ili preko Vlade, u bilo kojoj fazi rada Skupštine, Knjaz/Kralj konkretnim činjenjima ograničavao slobodu i ustavnu samostalnost Skupštine ili slobodu skupštinskog djelovanja pojedinih poslanika”.

- „Svih 76 zakona koje je usvojila Skupština, Knjaz/Kralj je proglasio, bez zadržavanja, iako se sadržina većine od njih u znatnoj mjeri razlikovala od sadržne projekata koje je Knjaževska vlada dostavljala Skupštini”.

„Stenografske bilješke pouzdano kazuju da je u debati na śednicama svaki poslanik imao vremensku mogućnost i slobodu da o svakoj zakonskoj odredbi i o svakoj stavci u budžetu iskaže svoj nalaz, svoje ocjene, mišljenja, da podnosi amandmane i prijedloge, iskaže svoja politička gledanja na politiku koja se iskazuje kroz budžet i da je Skupština imala punu slobodu da odlučuje saglasno utvrđenim činjenicama i većinskim opredjeljenjima poslanika” — zapisoa je prof. dr Mijat Šuković, napominjući i da su odredbama Ustava:

„Skupština, Vlada i Knjaz stavljeni u odnose uzajamne zavisnosti u vršenju zakonodavne i budžetske vlasti; njihovim stavljanjem u položaj uzajamne zavisnosti, Ustav obavezuje da djelotvorno sarađuju, da samo u njihovoj saradnji svaki od ovih organa može ostvariti vlast ustavno mu povjerenu: upravo ono što je princip parlamentarnog sistema — ravnoteža zakonodavne i izvršne vlasti”.

Ustavom 1905, između ostaloga, normirano je: „Nikakav zakon ne može biti bez pristanka narodne skupštine: izdat, ukinut, namijenjen ili obavezno protumačen” (čl. 73).

Ustav je — obratimo pažnju! — bio izričit i u sljedećoj odredbi:

„Državna oblast Knjaževine (Kraljevine) Crne Gore ne može se ni razdvajati ni otuđiti. Njene granice ne mogu se ni smanjiti, ni razmijeniti bez sporazuma Knjaza (Kralja) Gospodara sa narodnom skupštinom” (čl. 36).

Poznato je: takve saglasnosti, 1918. nije bilo:, ni od Gospodara ni Skupštine.

Manadat poslanika, iz saziva skupštine Kraljevine Crne Gore koja se, na temelju opštih, neposrednih i javnih izbora konstituisala 1914, bili su punovažni i kad je okupatorska Srbija isturajući svoje agente, plaćene izdajnike u jesen 1918. organizovala sprdnju od tzv. podgoričke skupštine, kao uvod u navjeću katastrofu Crne Gore: nestanak sa istorijske scene — privremen, Bogu hvala.
* * *

Slijedi hronologija (na „Anteni M” već objavljivana) bitnijih fakata o istorijskim događajima od prije 120 godina: prvim skupštinskim izborima, konstitusanju parlamenta i proglašenju Ustava…

- 18/31. oktobar (Lučindan) 1905. godine.

— Knjaz Gospodar objavio „PROGLAS NARODU CRNOGORSKOME”:

„Dragi Moji Crnogorci!...
O idućem Nikolju dne, a preko vaših poslanika, slobodno izabranih po načinu, kojim će vas Moja vlada upoznati, sletite se okolo Mene, Moji vitezovi, da vas na to uputim, da zajedno vidimo, da zajedno snađemo i izaberemo što je najbolje za našu Otadžbinu i njen slobodni razvitak…
Ovaj vam proglas izdajem i upućujem danas, na Lučin dan, dan prestavljenja Svetoga PETRA, slavnoga Gospodara Crnogorskoga, moleći Mu se, da zakrili naš zakazani sastanak i u Boga isprosi Višlji Njegov blagoslov na naše rodoljubive odluke toga i svakojeg dana za sreću, napredak i slavu crnogorsku”.

Istoga dana, Gospodar je donio ukaz:

„Na prijedlog Našeg ministra unutrašnjih djela, saslušavši Naš Državni savjet, riješismo se narediti i naređujemo: - da se IZBORI POSLANIKA ZA NARODNU SKUPŠTINU, koja će OTPOČETI SVOJ RAD 6. DECEMBRA OVE GODINE, obave u cijeloj zemlji 14. NOVEMBRA 1905. GODINE. - Naređujemo Našem manistru unutrašnjih djela, da za ovu skupštinsku periodu izradi naredbu, po kojoj će se obaviti izbori narodnih poslanika. - Naš Ministar unutrašnjih djela neka izvrši ovaj ukaz”.

- 14/27. novembar 1905. godine.

— Održani prvi izbori za skupštinu.

Izborne jedinice: 56 kapetanija i 6 varoši.

Aktivno biračko pravo imali punoljetni muškarci koji su državljani Crne Gore. Lica koja su bila pod starateljstvom, na odsluženju zatvorske kazne ili pod stečajnim postupkom, lišena su biračkoga prava. Za razliku od mnogih drugih zemalja u to vrijeme, nije se tražio imovinski cenzus za ostvarenje aktivnoga biračkog prava.

Pravo da bude izabran (pasivno biračko pravo) imao je svaki crnogorski državljanin s navršenih 30 godina života koji ispunjava uslov u pogledu imovinskoga cenzusa, tj. da plaća daciju (porez) od najmanje 30 kruna godišnje.

Za prvu, ustavotvornu skupštinu na izborima je izglasano 62 poslanika, a uz njih poslanici po položaju: Mitropolit Crnogorski i Arhiepiskop Cetinjski, poglavar Mitropolije cetinjske - Crnogorske pravoslavne crkve; zatim, Arcibiskup Barski; Crnogorski Muftija, predśednik i članovi Državnoga savjeta; predśednik Velikoga suda; predśednik Glavne državne kontrole; i tri brigadira koja je imenovao Knjaz Gospodar — UKUPNO 76 POSLANIKA.

- 4/17. decembar 1905, Cetinje.

— Knjaz je poslanike, iźutra, oko 10 sati, „skupio oko sebe depupate koje Mu je narod poslao”, a „ovaj sastanak Knjažev s poslanicima nije imao nikakav zvaničan karakter, već se tu vodio razgovor: o stanju naroda, o prilikama u zemlji, o novom stanju i o tome, kako bi izvjesne stvari trebalo urediti, a najviše se govor zadrža na tome, kako bi trebalo urediti način izbora narodnih poslanika u buduće, da bi se u izboru ogledao pravi izraz narodne volje”.

Oko 15 sati, istoga dana, održan poslanički „prvi prethodni skupštinski sastanak”, sa kojeg se bilježi: „Ustao je g. Labud Gojnić, gornjocrmnički poslanik, i ukazao na običaj koji se čini u opšte u narodnim skupštinama, a to je, da Skupštinu u časti privremenog skupštinskog predśednika ima otvoriti poslanik najstariji po godinama; pa kako je među današnjim poslanicima najstariji pop Simo Radulović, to predlaže da ga Skupština oglasi za privremenog predśednika, na šta se Skupština odazvala sa ‘Živio pop Simo!’ — a stara orlušina, koji je nekad letio pred svojim bataljonom (kao komandir) i lomio neprijateljske šančeve, skrhan osamdesetom i bio kao snijeg, diže se, te polako pođe predśedničkom stolu”.

„Mrtva tišina ovlada u Skupštini, a divan starac, koji izgledaše kao kakav kip od mramora, dođe do svoga mjesta i kratko, po sve kratko, ali i značajno, značajnije no da je ma koliko dugo govorio, zahvali se Skupštini ovako: ‘Hvala vam, braćo Crnogorci, na časti koju mi ukazujete! Neka nam dade Bog da ovi početak bude srećan za našeg Gospodara i naš narod!’ — Skupština se odazva sa burnim: Živio! — i onda neki iz nje predložiše predśedniku da predloži dva privremena sekretara”.

Za privremene sekretare izabrani pravnici: Mihailo Ivanović (iz Donjih Kuča) i Mitar Vukčević (iz Lješanske nahije). Zatim, „pristupilo se po tome biranju verifikacionoga odbora koji će pregledati poslanička punomoćija i akta o izborima, kao i eventualne žalbe protivu nepravilnih izbora, te o svemu referisati Skupštini”.

„Imali su se poslanici podijeliti u sekcije koje će između sebe izabrati po jednoga člana u verfikacioni odbor; te je to učinjeno i redom po prozivci obrzovano je 6 sekcija od po 10 poslanika, a ove su poslije izabrale u verifakacioni odbor ove poslanike: - Pera Popova Plamenca, Marka Đukanovića, Lazara Sočicu, Milosava Raičevića, Baja Gardaševića i Marka Radulovića”.

„Pošto je ovo izvršeno, tražio je riječ g. Savo P. Vuletić, zetski poslanik; i ustavši naglasio je kako naša Skupština nema poslovnika, te se, dok se ovaj načini, za ove opšte stvari mora upravljati po praksi, koja se čini u drugom svijetu. Veli, dalje se po ovoj praksi imamo sad razići, pošto prethodno svoja punomoćija predamo privremenom predśedništvu, a ono ih predaje verfikacionom odboru koji će sve dokumente pregledati; i kad bude gotov, ima nas sazvati, te ako bude utvrdio da je pravilan izbor bio najmanje 2/3 poslanika, ima se izabrati stalno skupštinsko časništvo, pod predśedništvom verifikacionog odbora koje će sâm taj odbor izabrati pod predśedništvom privremenog predsednika”.

„Skupština je zaključila: da pop Simo predśedava sve dok se izabere stalni predśednik. Predana su punomoćija i tijem śednica zaključena s odlukom, da drugi prethodni sastanak bude kad verifakacioni odbor bude gotov s pregledom svih akata o izboru”.

- 6/19. decembar (Nikoljdan) 1905, Cetinje.

— Čitamo izvještaje: kako je „još prije 11 sati pred Zetskim Domom počeo se skupljati silan narod”.

„Sve prostorije dvorane bile su do 11 ½ sati zauzete. U parteru su stajali svi narodni poslanici, ispod Knjaževskog Prijestola s lijeve g. g. ministri, s desne strane predśedništvo Skupštine”.

„U prvom redu, pored g. g. ministara, stojao je barski Arcibiskup presvijetli gospodin Milinović s lentom i odličijima na grudima, a uz njega ulcinjski g. Muftija. U gornjim ložama s desne strane zauzeli su mjesta članovi diplomatskoga kora sa gospođama, a s lijeve strane gospođe naših ministara i velikodostojnika. U donjim ložama bilo je smješteno činovništvo sa pozvanim gostima, koji su za ovu svečanost došli na Cetinje. Pred Zetskim Domom bila je uparađena četa vojnika sa muzikom na čelu”.

„Tačno u 12 sati prispio je Nj. Kralj. V. Knjaz Gospodar sa pratnjom, i pošto je pregledao počasnu četu, pozdravljen i dočekan od predśedništva skupštinskog, ušao je u dvoranu, pozdravljen burnim usklicima: - Živio!”

„Knjaz Gospodar zauzeo je mjesto na Prijestolu, sio je na tron i jasnim glasom počeo je da čita Prijestonu Beśedu”…
* * *

PRIJESTONA BEŚEDA kojom je Njegovo Kraljevsko Visočanstvo KNJAZ GOSPODAR NIKOLA I na Nikolj-dan 6. decembra, 1905. godine, pred Narodnim Predstavništvom proglasio Ustav za Knjaževinu Crnu Goru - izvodi

„Gospodo Poslanici! - Oblik Vrhovne Državne Uprave bio je do sad u ovoj zemlji oblik Samodržavja. Vlast i vođenje te Uprave naslijedio sam i Ja, po milosti Božjoj, sedmi Vladalac iz Moje Kuće. Ni Moji Slavni Prethodinci ni Ja, nijesmo se, kao drugi autokrati smatrali neodgovornima i nijesmo držali, da je Naša volja zakon.

U mirno doba mi smo bili Crnogorcima prava bratska braća, u bojeve išli smo kao oni, ginuli smo đe i oni, rane smo dočekivali i zadavali đe i oni, sve od Careva Laza do Vučijeg Dola.

Mi nijesmo smatrali ovu zemlju kao spahiluk, nego smo šteđeli i lišavali se svega onoga, što bi Nas od Crnogoraca razlikovati moglo. Ne. Mi nijesmo bili despoti, no mučenici za narodno dobro.

Vršeći Našu Vladarsku moć, Mi smo je sâmi ograničavali i smatrali smo se vazda odgovornima, ne samo Bogu, nego i narodu. Tome su dokaz mnogi sabori, znamenite skupštine i sastanci, na koje smo Moji Pretci i Ja sazivali narod, da se s njim savjetujemo za opšte dobro. Tijem sâmim isključena je i pomisao, da smo se ikad držali neodgovornima: a vjera, koju je narod u Nas polagao, činila je, da vlast Naša nije bila samovlašće, no čist izraz narodne volje.

Bez te volje, bez neograničenog povjerenja, koje je narod imao u svoje Gospodare, da li bi se moglo išta zasnovati u ovoj zemlji; i da li se moglo ostvariti ono, što se ostvarilo?

Naša se vlast začela na goloj poljani, na ništa bez ništa, pod vedrim nebom i na očigled neprijatelju. Bila je zakonita, jer je narodom glasovana, a vršila se srcem, ljubvalju i energijom.

Danas su Otadžbini granice razmaknute i međunarodno utvrđene od ušća Bojane u Jadransko more, do sastanka Tare i Pive, koje Drinu sačinjavaju, i od Bijele Gore, do Čakora, više Peći i Dečana.

Kristalizaciju i napredak države nikakav drugi režim ne šćaše, u sličnim prilikama, omogućiti niti je dovesti do današnjeg stanja. Snaga Samodržavja počivala je na čistoj ljubavi i vjeri narodnoj. Oružani tom moralnom moći, Moji Pretci i Ja sam, duž dva vijeka, kroz nebroj muka i svakovrsnih spoljnih neprilika i domaćih nestašica, uspjeli smo, ne samo da se održimo i da osnujemo jednu, na čvrstom temelju sazdanu državu, nego smo još brižljivo pazili na očuvanje poštenih principa u njoj i na nikad nepomračenu sjajnost viteštva i oružja crnogorskog.

Trudom i nastojanjem Našim učinili smo, da vjekovnu nezavisnost Crne Gore priznaju i oni, kojn su joj to pravo sukraćivali, te ona danas to pravo uživa podjednako sa ostalim državama…

No, polazeći sad od uvjerenja, da je za Crnu Goru prošlo vrijeme Samodržavja — koje je bilo i lijepo i slavno — a vodeći računa i o duhu vremena, Ja sam, Gospodo, riješio, da toj vladavini dadem drugi oblik, kojim će se Moj narod u naprednije narode uvrstiti i poći, pomoću njega, Ja se nadam, brže, mnogo brže većem napretku i većoj slavi. A to će se postići Mojim pozivom, koji danas upućujem Mome zaslužnom, sposobnom i svjesnom narodu, da dođe, k Meni, da Mi mudrim savjetom i sudjelovanjem pomogne u radu oko svoga razvitka i kovanja svoje sudbine.

Najglavnijim državnim zakonom određujem način tome sudjelovanju. Taj zakon je — USTAV.

To je onaj obećani dar Mome dragome narodu, proglasom Mojim prošlog Lučin-dana…

Ovijem danom Otdžbina naša postaje Ustavna Monarhija, i mi sa srećom stupamo u nov politički život. Praštajući se s onim starim, ne mogu da na ovom raskršću iz dubine Mi srca ne odam dostojnu blagodarnost i Śenima Mojih i vaših Predaka za njihovu svetu zajednicu i zavještanu nam od njih slobodu — to najljepše i najbogatije nasljedstvo, što se naraštajima ostaviti može i da s ovoga mjesta ne uzviknem: rajsko im naselje i slava im, slava!...

Ovoj prvoj, samo za ovu priliku sabranoj, Skupštini, Moja Vlada neće podnositi nikakav zakonski nacrt, niti joj za ovaj put podastirati budžet. Noj će se, Mnom oktroisani, Ustav i Zakon o štampi pročitati i protumačiti, a svi drugi zakoni, koji stoje u vezi s odredbama Ustava, što ih je Vlada priredila i što će ih prirediti za iduću Skupštinu, biće do tada privremeni. Na prvom je redu Skupštinski poslovnik, zatim Zakon o izborima, a najposlije Zakon o ministarskoj odgovornosti…

Narodni Poslanici!

Vi ćete Mom dragom narodu dobro objasniti Moju pobudu i cijelj, ovoga znamenitog današnjeg čina kojim smo i narod i Ja pred javnim mnjenjem jako angažovani. Ono će sigurno motriti da li sam se bez kolebanja odrekao navika Samodržavja iz prošlosti. Što se Mene tiče, Ja sam, malo prije kazao, da je Ustav ovaj Moje čedo, a čedo svoje ko je još samovoljno osakatio? — Dobra i zdrava svijest naroda ulijeva Mi uvjerenje da će i on svesrdno biti prožet ovijem najglavnijim zakonom u zemlji. U ime čega Ja, preko vas, preklinjem Moj dobri i poslušni narod, da se po njemu vlada, drži ga i brani, kao što bi i Mene branio: jer, na Moje srce ne bi ništa teže palo, no da svijetu reče: Stari Knjaz je u svom dobrom raspoloženju preuhitao i cijenio da Mu je narod napredniji nego što je!

Nemojte, Crnogorci, da se za Mene reče lijepo, a za vas ne, jer pošto Mi je narod i od života miliji, i pošto Mi je ugled njegov i od Moga preči. Ja bih u tom slučaju prokleo ovaj dan, a teška je roditeljska kletva.

Zajedno, dakle, naprijed, danas obilježenom stazom. Zajedno u rad i trud. Zajedno i živo s Ustavom u ruci k ostvarenju našijeh narodnijeh ideala i k našemu istorijskome pozivu.

U to ime dovikujem:

ŽIVJELA MOJA MILA CRNA GORA!

Gospodo Narodni Poslanici! - Da naše današnje djelo bude jače i da se opšte povjerenje prema njemu steče, potvrđujem ta ovom zakletvom:
Pred licem Gospoda Boga, svijeh anđela i svetitelja i pred Predstavištvom Moga dragoga Naroda zaklinjem se, da ću po Ustavu i zemaljskim zakonima vladati, i da ću u svima Mojim djelima težiti za blago i sreću Moga naroda. Kako se pravo zaklinjem, onako mi Bog pomogao, kome ću na strašnome sudu odgovor dati — amin”.

* * *

Evo kako je opisano polaganje zakletve:

„Kad je Gospodar završio i pošljednje stavove Prijestone Beśede o spoljašnjim odnosima Crne Gore, ustao je sa Prijestola i u prisustvu Njegovog Visokopreosveštenstva g. Mitropolita, okružen sa Svoja dva sina, izgovorio je zvonkim glasom, sa ośećajima iz dubine Svoje duše, zakletvu na Ustav, kojim je danas obdario Svoj narod”.

I „u tome trenutku, sa Tab[l]je počeli su da gruvaju topovi, vojska je odavala počasti, muzika je svirala crnogorsku himnu, a u dvorani se zahorilo burno i beskrajno klicanjem”.
* * *

Ustav za Knjaževinu Crnu Goru ima 222 člana u 15 djelova i Prijelaznim naređenjima, kojima se utvrđuje: oblik vladavine; oblik organizacije vlasti; nadležnosti i međusobni institucionalni odnosi ključnih organa u vršenju vlasti; i prava crnogorskih državljana.