10 °

max 15 ° / min 7 °

Petak

19.04.

15° / 7°

Subota

20.04.

15° / 6°

Nedjelja

21.04.

11° / 5°

Ponedjeljak

22.04.

16° / 7°

Utorak

23.04.

12° / 11°

Srijeda

24.04.

14° / 9°

Četvrtak

25.04.

15° / 9°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
BOMBAŠKA AFERA (18) Bjekstvo i skrivanje glavnih „bombaša“ izveli Rusi?

Istorija

Comments 0

BOMBAŠKA AFERA (18) Bjekstvo i skrivanje glavnih „bombaša“ izveli Rusi?

Autor: Antena M

  • Viber
Ekskluzivni feljton o "Bombaškoj aferi"

Piše: Vladimir Jovanović

„Radoviću, Vi ste pošli u Pariz, kakve ste poslove tamo preduzimali?“ – pita 24. maja 1908. Labud Gojnić, predśednik Suda za suđenje anarhističkih zločina Knjaževine Crne Gore. Andrija Radović odgovara da je u Parizu bio rado viđen – i kao RUSKI GOST.

Uz mjere diskrecije, Radović je iz Crne Gore otputovao 12/13. oktobra 1907. u Austro-Ugarsku. Nije sporio da se u Kotoru viđa i priča sa nekim od „bombaša“, tvrdi – slučajno. O zavjeri nije imao pojma, iako vojvoda Simo Popović u svojim posthumno objavljenim memoarima citira Radovića: „NE POMAŽE NAM NIŠTA, ŠTO NE BI BOMBE NA SVAKU STRANU CRNE GORE ZAPUCALE KAO U RUSIJU!“ To on reče „nekom prilikom, prije nego što je napuštio Crnu Goru“.

Dakle, Radović, iz Kotora, nastavlja parobrodom za Dubrovnik – u Kotoru put planira, kako je rekao, sa „kavazom“ Ambasade Ruske carevine u Knjaževini Crnoj Gori – zatim je u Rijeci, pa u Trstu. Po prilici, od početka decembra 1907, do ispred 12. maja 1908, kada se vratio u Crnu Goru, đe je uhapšen, sproveden u pritvor i kasnije izveden pred Sud – boravi u prijestonici Francuske. „Gospodin grof [Rene] Sersej, ministar [ambasador] francuski na crnogorskom dvoru, tijeh je dana bio u Parizu“, kazao je Radović i dodao: „Preduzeo sam odmah da se interesujem pitanjem željezničkim“. Naime, to je projekat transbalkanskih željeznica, čiji bi jedan krak dolazio do crnogorske obale.

Na pitanje, je li to radio po ličnoj inicijativi, Radović je rekao: „Jest’, lična. Ja sam uzeo tu zadaću: kad nijesam mogao koristiti Gospodaru i Crnoj Gori, u Domovini, htio sam naći kapitaliste, ljude koji imaju novaca, jer tamo je mjesto đe se može naći kredit“. Što je, konkretno, uradio – nije htio da kaže. Tvrdi da je u Parizu upoznao francuskoga premijera, ministra finansija, „bio sam u Elisejski dvorac, kod ministra inostranih djela na soareu [prijemu]“. „Kako ste mogli misliti da ćete imati kredita kod tih ljudi kad Vi, kao bjegunac, ne možete ništa zaključivati?“ – glasi pitanje. „Ja sam pozata ličnost!“ – odgovara Radović.
Tako dolazimo do suštine. „Bio sam kod MINISTRA RUSKOGA, nekoliko puta“, kazao je Andrija Radović. „Ministar ruski“, ambasador Ruske carevine u Francuskoj je Aleksandar I. Nelidov (Александр Иванович Нелидов). Na Sudu, Radović veli da ga u Parizu „ne bi primali da je anarhista“.

Interesantno, upravo u Parizu je od 1883. śedište Biroa OHRANE (Отделение по охранению общественной безопасности и порядка) – tajne službe Ministarstva unutrašnjih djela Rusije. Tijesno sarađujući sa ruskim ambasadorom, OHRANA u Parizu je zadužena za agenturni rad (Заграничная агентура) širom Evrope; naravno, uključujući i Balkan. „Ruska ambasada u Parizu pokazala se kao najveća lokacija ovih operacija na kontinentu“ (Martin A. Miler, „The Foundations of Modern Terrorism: State, Society and the Dynamics“, Kembridž 2013, str. 81).

Cilj zagranične OHRANE je i eliminacija i borba protiv mnogobrojnih ruskih političkih emigranata – obično klasifikovanih kao „anarhisti“. U vrijeme kada je Radović u Parizu, na čelu Biroa OHRANE je Arkadij M. Harting (Аркадий Михайлович Гартинг). Još je Petar I. Račkovski (Пётр Иванович Рачковский), njegov prethodnik – kako proizilazi iz kasnije deklasifikovane arhive – „ne samo demaskirao ruske revolucionarne organizacije koje su proizvodile bombe u inostranstvu, nego je takođe postavljao bombe u njihovo ime“ (Edvard Elis, „The Okhrana: The Russian Department of Police“, Stanford 1967, str. 40). Navodi se da je u Parizu postojala ilegalna ruska manufaktura bombi i da su odatle upućivani agenti i operativne jedinice OHRANE širom Evrope.
Još krajem oktobra 1907, Petar V. Maksimov (Пётр Васильевич Максимов), ruski ambasador u Crnoj Gori, o prvim, nezvaničnim vijestima o „bombaškoj aferi“ javlja Petrogradu da u „suštini o porijeklu pomenutih bombi i njihovome prispijeću u Knjaževinu postoje samo konfuzna objašnjenja, koja mogu imati neke osnove, da su bombe u Crnu Goru poslali emigranti iz Beograda, POTPOMOGNUTI OD RUSKIH ANARHISTA”.

Ambasador je imao tačnu informaciju šta je, po hapšenju, tvrdio Stevan Rajković (osuđen), jasno odvajajući „velike” od „malih” bombi. Rajković za „male” bombe u istrazi kaže da je „dočuo da su dobijene od Rusije, od ruskih anarhista“.

E sad, nakon što je preko „Glasa Crnogorca“, svim osumnjičenim „bombašima“ u emigraciji, upućen poziv da se jave Sudu, te dostavljen ekstradicioni zahtjev Francuskoj – nota bene, Janko Spasojević ga je sastavljao ispred crnogorske vlade – iz Pariza 11. marta 1908. Radović javno pobija da je anarhista; on je, naime, „državnik i političar“. Publicitet mu daju ne samo neki francuski listovi, nego i „Новое время“, ali i „Journal de St.-Pétersbourg“ – poluzvanični organ Ministarstva vanjskih poslova Rusije, štampan u Petrogradu na francuskome jeziku.

Urednik „Journal de St.-Pétersbourga“, Sergej Česin-Čerčevski (Serge de Chessin Cherchevsky), crnogorskome premijeru dr Lazaru Tomanoviću u otvorenome pismu poručuje da „nikada Crna Gora neće imati boljega čovjeka [od Radovića]“ i poziva ga da se „Radoviću, tačnije Pravdi, ukaže milost“; navodi da je „RADOVIĆA UPOZNAO KOD NEKOG RUSKOG DIPLOMATE“.

Vrijedi pribilježiti i iskaz osuđenoga Đura Vojvodića, koji na Sudu 13. maja 1908. prepričava tvrdnju Todora Božovića saopštenu dok iz Beograda vozom putuju za Dubovnik i prenose jedan, manji dio bombi. Prethodno, veći dio bombi, onaj proizveden u Kragujevcu, a preuzet od srpskih oficira iz četničke organizacije, Božović uručuje Stevanu Rajkoviću i Vasu Ćulafiću (osuđen). Na Sudu, Ćulafić je kazao da mu „Božović reče da su [bombe] iz Rusije“.

Takođe na Sudu, Vojvodić, za drugi, manji dio bombi – za one koje prenosi sa Božovićem – saopštava da mu je rečeno „da su te bombe iz Francuske“. Vojvodić dodaje: „Mada je to [Božovićevo] tvrđenje potpuno neistinito“.

„Ima jedna njegova [Božovićeva] riječ, baš je to bilo u vezi s tijem, kad smo putovali s one strane Inđije; drma se voz, bombe su bile u kuferu, ja sam kazao Božoviću: ’Što ćeš ako eksplodiraju bombe?’ On reče: ’Kad nijesu eksplodirale u brzom vozu od Zagreba do Beograda, neće ni sada’“. O tome Vojvodić napomenu još i ovo:

„Nijesam bio u stanju da se upuštim u ispitivanje tijeh stvari, pa da pitam: ’Ti kažeš da su bombe iz Francuske?’“

* * *

Kako sam već pisao, po padu njegove „klubaške“ Vlade, 4. aprila 1907, Andrija Radović, reći će na Sudu, imao je više susreta sa ambasadorom ruskim na Cetinju. „Maksimov, ruski ministar, da li sâm, da li po čijoj naredbi, kako bilo, on je želio često puta da se vidimo”, rekao je Radović i dodao da, oko nekih konkretnih pitanja, „ja sam bivao mnogo puta kod njega i on je mene savjetovao”. Najmanje jedan sastanak Maksimov je u Radovićevoj kući na Cetinju održao i sa rukovodstvom „klubaša”. Neki od prisutnih su se požalili da su slabo što razumjeli, jer je Maksimov govorio na – francuskome jeziku.

Izvjesni „ruski“ tragovi zamešetateljstva, da se u Crnoj Gori 1907. izazove krvoproliće, mogu se identifikovati i u iskazu osuđenoga Blaža Đukanovića. Oficirsku školu je završio u Odesi. Sluteći da je zavjera propala, on planira da podnese zahtjev za pasoš, „da idem u Rusiju, da tražim službu“. Otprilike u istome intervalu, Marko Daković poručuje iz Boke kotorske da mu se „od kapetana [na Grahovu] traži biljet za pasoš za Rusiju”.

* * *

Pasoši – oni ruski – zatim, stvarni ili legendrirani „student“, vjerovatno na školovanju u Rusiji, te najmanje jedan etnički Rus, „emigrant“, imaće važnu ulogu u organizaciji bjekstva za Srbiju Marka Dakovića, Jovana Đonovića, vjerovatno i Todora Božovića, kada su u Boki kotorskoj, najkasnije 23. oktobra 1907, dobili kurirsku dojavu kojoj stoprocentno vjeruju: da u Knjaževini znaju za njihovu zavjeru.

„Do nas u Risan došli su Dakovićev brat Nikola [osuđen] i njegov rođak Vujadin Vujačić [osuđen u bjekstvu]“, piše Jovan Đonović. „Ova dva odana i neobično trezvena čoveka saopštili su nam da je već posednuta vojskom celokupna crnogorska granica i da neprimećeni ne možemo preći u zemlji“ („Ustavne i političke borbe u Crnoj Gori 1905-1910“, Beograd 1939, str. 125).

J. Đonović navodi da su im, još 21. oktobra 1907, prve informacije „da se na Cetinju [od strane vlasti] zna da su u Boku kotorsku] donete bombe“ u Risnu saopštili cetinjski gimnazijalci: Dušan Đonović (osuđen) i Đorđije Kontić (osuđen). A da im je vijest da je Stevan Rajković ponovo otišao na Cetinje – ovoga puta s bombama – 22. oktobra 1907. donio Jovo Lazarević (osuđen u bjekstvu), te da je, „Daković, po zajedničkoj odluci otputovao za Kotor 23. oktobra [1907], da vidi šta se to desilo”. Istoga dana, 23. oktobra 1907. oko 17,30 sati, Rajković je na Cetinju uhapšen.

Međutim, zavjerenici u Boki čekaju izvjesni „aber“ sa instrukcijom što da rade. I dok, „po zajedničkoj odluci“, Daković, barkom ili lađom, iz Risna putuje za Kotor „da vidi šta se to desilo”, ispred zidina grada, već 23. oktobra 1907. – na dan Rajkovićeva hapšenja! – navodno s Cetinja se stuštio izvjesni ANDRIJA MARKOVIĆ da Dakoviću saopšti „aber“ da pod hitno bježe iz Boke.

Prema dr Nikoli Škeroviću, Marković je „student”, koji je Dakovića u Kotoru „na pristaništu predusrio” („Crna Gora na osvitku XX vijeka”, Beograd 1964, str. 289). Ako je Marković zaista student u Rusiji, valja napomenuti sljedeće: u Petrogradu, Moskvi, Kijevu, Odesi, postojalo je neveliko jezgro crnogorskih političkih emigranata, mahom studenata, koji se, takođe, povremeno, kao i oni u Srbiji, oglašavaju političkim rezolucijama. Međutim, koliko sam uspio istražiti, osoba pod imenom Andrija Marković nije njihov potpisnik. Ali, na drugoj strani, Marković je neko kome Daković i družina, iz nekih razloga, očito poklanja veliko, izuzetno veliko povjerenje.

„Tek je [Marković] stigao sa Cetinja i obavijestio ga [Dakovića] o Rajkovićevoj predaji bombâ cetinjskoj policiji”, piše N. Škerović. „Ne ulazeći u Kotor, gdje su, po traženju crnogorske vlade, već vršena hapšenja nekih Crnogoraca osumnjičenih zbog učešća u zavjeri i naređeno hapšenje samog Dakovića, Božovića i Đonovića u Risnu, Daković se, u društvu s Markovićem, odmah uputio u Dobrotu” (str. 289).

Ili, prema riječima aktera, osuđenoga zavjerenika u bjekstvu Jovana Đonovića – koji ime studenta Markovića piše rusifikovano: ANDREJ[A] – „Dakovića je sačekao Andreja Marković, student, koji je već bio stigao sa Cetinja; on je odveo Dakovića ka Dobroti i saopštio mu da je Rajković predao bombe crnogorskim vlastima, da austrijske vlasti već vrše pretres u stanu gde je bio Daković sa drugovima” (str. 126).

Javnost je o zavjeri upoznata tek četiri dana po Rajkovićevom hapšenju, 27. oktobra 1907. napisom u „Glasu Crnogorca” (god. XXXVI, br. 47, str 1). Mada ne bez natezanja, moguće je pretpostaviti da je Marković o predaji Rajkovića crnogorskoj policiji mogao doznaje isti dan kada se to desilo – 23. oktobra 1907. – jer je Rajković, takvu svoju namjeru, na Cetinju najmanje jednome svome saadniku i bio nagovijestio.

S tim u vezi, međutim, postavlja se pitanje: odakle Andrija-Andrej(a) Marković, običan student, već 23. oktobra 1907, tek pristigao s Cetinja, osim informacije o hapšenju Rajkovića, takođe „ima informacije da austrijske vlasti već vrše pretres u stanu gde je bio Daković sa drugovima”, štaviše, da su od austrijske policije već uhapšena sabraća „zavjerenici”: Radonja Popović (osuđen u bjekstvu) i Milutin Miličković (osuđen u bjekstvu)?

Po svemu sudeći, Marković je neko ko ima ovlašćenja i instrukcije u onome što se u političkim naukama, kod pojma prevrata, opisuje kao „druga pomoćna grupa”. Mnogo prije nego su ih teorijski definisali i klasifikovali teoretičari poput E. Lutvaka, K. Malapartea ili drugih, državni udari oduvijek su podrazumijevali višestepenu hijerarhijsku organizaciju, sa razrađenim scenarijem i podjelom uloga, obično na četiri nivoa:

1. NAORUČIOCI, isnpiratori prevrata;
2. ŠTAB PREVRATA, razrađuje akcije i regrutuje učesnike;
3. POMOĆNE GRUPE, obično njih dvije: prva, sastavljena mahom od oficira i-ili obavještajaca, sa zadatkom obuke i transporta izvršilaca prevrata; a druga pomoćna grupa – za prikrivanje i evakuaciju izvršilaca u slučaju neuspjeha prevrata, obezbjeđenjem lažnih dokumenata i skretanjem pažnje organima gonjenja;
4. IZVRŠIOCI, neposredni akteri prevrata, obično i oni podijeljeni u grupe

Kakvu je ulogu u „drugoj pomoćnoj grupi” imao student ili „student” Andrija-Andrej(a) Marković? O tome J. Đonović piše: „Marković je SKLONIO DAKOVIĆA PRIVREMENO KOD JEDNOG RUSA, emigranta” (str. 126).
Crnogorska tajna služba, tvrdi N. Škerović „bila je, očigledno, obaviještena da se u Primorju, na austrijskom zemljištu, nalaze Todor Božović, Jovan Đonović, Petar Novaković i Milija Pavićević [osuđen u bjekstvu] u namjeri da se prebace u Crnu Goru radi izazivanja nereda” (str. 285).

„Naročito je tragano za [Markom] Dakovićem; najmljivani su pojedinci za ubistvo Dakovića”, misli N. Škerović. „Izgleda da je odozgo bilo stvljeno do znanja svima organima policije da rade na ubistvu Dakovića” (str. 289).

U arhivskim izvorima, međutim, nema pomena da su Daković i-ili njegova družina u Boki kotorskoj, tada traženi da bi se na licu mjesta pobili, već – uhvatili i živi doveli u Crnu Goru. Ministar unutrašnjih djela, vojvoda Lakić Vojvodić, cirkularom br. 6254 od 31. oktobra 1907. izvijestio je da „ko uhvati” nekoga od osumnjičenih, dobija 100 napoleona nagrade i Medalju za hrabrost. Naime, zbog sumnji na Cetinju, a koje su se pokazale tačnim, da Austrijanci dezavuišu istragu, vršeni su stalni ilegalni upadi, pojedinačni i grupni, pripadnika Crnogorske vojske i tajne službe na austrijsku teritoriju s ciljem da se zavjerenici pohvataju; o tome kasnije…

Prema J. Đonoviću, „naročito je Kotor, kao najživlje mesto za ulaz i izlaz iz Crne Gore, bio pun poverenika – dostavljača crnogorske policije; zvanična crnogorska agentura rukovodila je akcijom tih dostavljača; kao zvanični predstavniK Ministarstva inostranih dela, agenstvo je održavalo vezu i saradnju sa austrijskim vlastima i koristilo svoj položaj za uspešniji rad crnogorske špijunske mreže u vezi sa hvatanjem ‘zaverenikâ’ u bombaškoj aferi” (str. 126-127). Ocjenjuje da je „begstvo trojice kolovođa [Dakovića, Božovića i njega – prim.a] dalo drugi obrt celoj aferi i uglavnom spaslo glave najistaknutijim ličnostima iz procesa“ (str. 127).

Ko je, dakle, liše Andrije-Andrej(a) Markovića, dio „druge pomoćne grupe“? Identitet najmanje još jednoga je utvrdila crnogorska tajna služba. Naime, prvih dana po izbijanju afere, ruski ambasador Petar V. Maksimov javlja u povjerljivome izvještaju Petrogradu da su mu iz crnogorske vlasti prenijeli da taj „posao [zavjera] nije mogao proći bez pomoći Rusa”, napominjući da se u Kotor, sredinom 1907, doselio, rekli su mu, izvjesni sumnjivi Rus.

„Što se tiče zagonetnoga Rusa u Kotoru, molio sam vlasti da mi dadnu potvrdu o njegovome prisustvu, što još nijesu učinili”, veli ruski ambsador u Knjaževini Crnoj Gori. Mišljenja je da „OVDAŠNJE VLASTI POKAZUJU ŽELJU DA U ZAVJERU UPETLJAJU RUSIJU”. Ne bez smisla za cinizam, Maksimov navodi, „radi mirne savjesti i očuvanja razuma”, da „sve navedeno ne treba dovoditi u vezu sa istinom”, te da ne isključuje da će pasti još „neki udarčić čarobnoj i ljupkoj Rusiji”.

Rus, emigrant „emigrant“, nastanio se u Dobroti, zvao se, ili „legendiran“, kao – ALEKSANDAR MASLOVSKI. Dakle, tek stigavši sa Cetinja na kotorsko pristanište, Andrija-Andrej(a) Marković obaviještava Marka Dakovića o Rajkovićevoj predaji bombâ na Cetinju. „Daković se, u društvu s Markovićem, odmah uputio u Dobrotu”, piše N. Škerović. „Tu ga je Marković SMJESTIO U KUĆU RUSKOG EMIGRANTA ALEKSANDRA MASLOVSKOG” (str. 289).

Demaskiran i dojavama crnogorske tajne službe, Maslovski se kasnije gradi nevješt. Izjaviće austrijskim vlastima, prema zapisniku koji citira N. Škerović, da je „došao kod mene jedan visoki i mršavi čovjek crnijeh kosa sa bradom i rekao mi je da se zove Marko Darković” a „sa Markom je bio NEKI MLADI ČOVJEK”. „Sjutradan ujutro”, priča Maslovski, Daković je „ošišao svojom mašinom bradu, te je oko 8 ura pošao barkom put Risna , koja je po njega došla, a dvojica bijahu u njoj” (str. 290).

Đe je u međuvremenu student ili „student” Marković? Pošto je doveo Dakovića kod Maslovskog, tu su „razgovarali četvrt sata, ispred kuće”. Maslovski kaže da je Daković ostao kod njega da prenoći, a „taj čovjek je otišao”.

„On je [Marković], po nalogu Dakovićevom, otputovao za Risan i Herceg-Novi, da obavesti u Risnu Božovića i [Jovana] Đonovića, a u Herceg-Novom Novakovića [Petra, osuđen] i [Đura] Vojvodića”, piše tri decenije kasnije J. Đonović i navodi da je, „gotovo jednovremeno sa Markovićevim izveštajem, upao u stan Božovićev i Đonovićev istražni sudija i policija“ (str. 126). Ipak, Novaković je u Herceg-Novome uhapšen, dok Vojvodić, misleći da ga nijesu „provalili”, odlazi u Crnu Goru; hapse ga u Baru, đe pokušava da se ukrca na brod – za Istanbul.

Na drugoj strani, Božović, Marko Daković i J. Đonović, Srbije će se dočepati sa lažnim identitetima: na dva „tuđa” i najmanje jednim pasošem Ruske carevine. To tvrdi upravo – J. Đonović. Kad su austrijski istražni sudija i policija u Risnu došli da ga hapse, „Todor Božović se izvukao sa TUĐIM PASOŠEM”, a Marko Daković, nakon nekoliko dana skrivanja, „ubrzo je sa TUĐIM PASOŠEM prešao u Srbiji“ (str. 126).

J. Đonović kaže da je hapšen, zadržan dva dana u Kotoru i pušten: kod njega su Austrijanci našli pasoš brata mu Nikole Đonovića. Dan kasnije pošto su ga oslobodile, lokalne austrijske vlasti u Kotoru dobijaju naredbu da uhapse i lice sa tim ispravama. Pišući o sebi u trećem licu, J. Đonović veli:

„Onda, kad je stigao [novi] nalog o hapšenju, Đonović je već bio pred Šapcem SA RUSKIM PASOŠEM ANDRIJE MARKOVIĆA koji mu ga je dao u Zelenici“...

(Nastavlja se)

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR