Bili su naizgled neobičan, a prema svjedočenju potomaka i hroničara skladan vladarski bračni par. Crnogorska princeza Jelena Petrović Njegoš i italijanski prestolonasljednik Viktor Emanuel III vjenčali su se u velikoj sali rimske palate Kvirinale 24. oktobra 1896. godine u 10 sati i 30 minuta, u prisustvu italijanskog kralja Umberta I i kraljice Margarete, crnogorskog knjaza Nikole Petrovića i članova njegove porodice, članova italijanske Vlade i Senata... Crkveno vjenčanje obavljeno je sat kasnije u Bazilici Sveta Marija Anđeoska, a mladence su po izlasku iz crkve, prema pisanju štampe, oduševljeno pozdravile hiljade građana Rima.
Bračni savez, sklopljen iz dinastičkih razloga i političkih interesa, u brojnim memoarskim zapisima opisan je kao romantična ljubavna saga koja će trajati više od pola vijeka. Viktorio Emanuel i Elena di Montenegro Savoja pošli su nakon vjenčanja na skoro četiri godine dug medeni mjesec koji će provesti u Firenci, Napulju, ponajviše na jahti „Jela“, obilazeći grčke arhipelage, špansku obalu, norveške fjordove... Živjeli su povučeno, u osami, družili se s prirodom i izbjegavali dvorski protokol, sve do avgusta 1900. kada su nakon ubistva kralja Umbeta preuzeli državne obaveze i vladarske dužnosti. Tokom narednih petnaest godina rođene su četiri princeze, Jolanda, Mafalda, Đovana i Marija i prestolonasljednik Umberto II.
Hroničari bilježe da su Italijani zavoljeli svoju novu kraljicu koja „ima zlatno srce i šuplje dlanove“ i na dobročinstva rasipa apanažu koju kao vladarka dobija za lične potrebe. „U Italiji se više niko ne rađa i ne vjenčava, a da mu kraljica ne obezbijedi spremu“, govorio je njen suprug Viktor Emanuel. Da Jelena ima i hrabro srce pokazao je zemljotres koji je 1908. do temelja razorio Mesinu. „Bila je pravi uzvišeni anđeo milosrđa“, napisao je tadašnji ministar, opisujući kako je ređina dok se tlo još treslo zbrinjavala ranjenike i plemenitim gestovima pomagala unesrećeni narod. Nakon povratka u Rim, Kvirinale je pretvorila u zanatsku radionicu i centar za skupljanje pomoći za pogođene zemljotresom. U znak zahvalnosti sicijlijanski grad je kraljici – spasiteljki još za života podigao spomenik.
I u Prvom svjetskom ratu raskošnu vladarsku palatu u Rimu Jelena je preuredila u bolnicu. Kralj je bio na frontu, a kraljica danonoćno bdjela nad ranjenicima. Rat je crnogorskoj princezi donio i brigu za sudbinu rodne zemlje, porodice i naroda u Crnoj Gori, koju je posjetila samo dva puta nakon vjenčanja.
Država iz koje je Jelena 1896. ispraćena na kraljevski put, dvadeset godina kasnije, na kraju Velikog rata, pripojena je Srbiji i izbrisana sa evropske mape. Nekadašnja princeza zemlje koja više nije postojala susrela se ocem, majkom, bratom i sestrama u januaru 1916. u Italiji, na usputnoj stanici njihovog puta u izgnanstvo. „Nije ostalo ništa, samo slaba sjenka od šarmantnog i pirortesknog državnika kakav je bio do prije par godina. Koračao je pognut, pridržavajući Milenu koja je izgledala kao jadna starica. Iako je tada još mogao da gaji neku nadu u budućnost, on je očigledno nije imao, jer ga je saveznik na kojeg je najviše mogao da računa, zemlja čija je kraljica bila njegova kći, razočarao na kraju drugog balkanskog rata i ništa nije pokazivalo da će se u drugoj prilici bolje ponijeti“, zapisao je svoja zapažanja o tom danu italijanski ministar Cezarini. Kraljici Jeleni, kojoj je od početka braka bilo dozvoljeno sve osim da se bavi politikom, preostalo je samo da povremeno posjećuje svoje roditelje u Nejiu i Kap d'Antibu, sve do Nikoline i Milenine smrti početkom dvadesetih godina 20. vijeka.
Uslijedile su godine fašističke diktature Benita Musolinija kojem je kralj Vitorio povjerio premijerski mandat u Italiji, zatim stvaranje pakta sa nacističkom Njemačkom i Drugi svjetski rat. Na samom početku globalnog sukoba 1939. Jelena je napisala pismo za šest vladarki tada neutralnih evropskih zemalja u kojem inicirala da zajedno potpišu apel za zaustavljanje rata. Prema pisanju biografa italijanske kraljice Renata Barneskog, kralj Vitorio je bio saglasan sa sadržajem pisma, ali je Musolini zabranio njegovo slanje. Četiri godine kasnije kralj Italije je potpisao primirje, njegova zemlja se pridružila borbama protiv Trećeg rajha, a Musolini uhapšen. Tih dana, u strahu od njemačke odmazde, kraljevska porodica je napustila Rim, ne sluteći da odlazi zauvijek iz zemlje kojom je vladala 43 godine. Po zavšetku rata Vitorio je abdicirao u korist prestolonasljednika Umberta II, koji se takođe se odrekao prijestola nakon 33 dana vladavine, poslije referenduma 1946. na kojem je Italija službeno postala republika, a muškim članovima porodice Savoja zabranjen povratak u zemlju.
Vitorio Emanuel i Jelena Savojska našli su utočište u Egiptu. Kraljica bez krune je, piše njen biograf, u kratkom roku potrošlila svu gotovinu pomažući sirotinju u Aleksandriji, a onda počela da rasprodaje porodični nakit. Vitorio je ipak uspio da za pedesetu godišnjicu braka kupi malu vilu koju je nazvao „Jela“, kako bi ženu svog života spasio od potpunog siromaštva nakon njegove smrti. Preminuo je u decembru 1947, a Jelena pet godina kasnije u novembru 1952. godine u Monpelijeu u Francuskoj, gdje se liječila. Posljednju italijansku kraljicu ispratili su članovi njene porodice i pet hiljada Francuza, bilježe hroničari.
Od 2017. godine posmrtni ostaci Jelene Savojske počivaju u u svetilištu Vikoforte u Mondovi, u italijanskoj regiji Pijemont, u zemlji čiju je krunu nosila skoro pola vijeka. Katolički biskupi iz Monpeljea pokrenuli su inicijativu da se ova nesvakidašnja vladarka proglasi za sveticu i pridruži svojoj italijanskoj porodici pod svodom Penteona. Spomenik u Podgorici svjedoči da ni Crna Gora nije zaboravila svoju princezu rođenu ispod Orlovog krša.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR