Naučnik Igor Rudan istraživao je i otkrio mjere kojim su Kinezi uspjeli da suzbiju koronavirus.
Prenosimo dio njegovog teksta objavljenog u Večernjem listu:
U novembru ili decembru 2019, negdje u okolini Vuhana novi je koronavirus skočio s nekog malog sisara, ptice ili šišmiša na čovjeka i širio se neko vrijeme među tamošnjim stanovnicima. Nakon nekoliko stotina zaraženih, pojavilo se i dovoljno težih slučajeva upale pluća, pretežno među starijim muškarcima. Oni su završili na liječenju u bolnicama Vuhana - grada sa11 miliona stanovnika. Te izolovane prve slučajeve niko nije ni primijetio kao nešto posebno. Tek između 26. i 28. decembra pojavila se prva grupa bolesnika s tom neobičnom upalom pluća u istoj bolnici.
Bila je to "Hubei bolnica za integrisanu tradicionalnu kinesku i zapadnu medicinu" (HICWM). Svi oboljeli bili su na neki način povezani s ribljom pijacomHuanan. Tada su doktori te bolnice prvi puta posumnjali da bi se moglo raditi o novom uzročniku bolesti. No, doktori u tada već i sami bili zaraženi. Štaviše, zarazili su velikom brzinom i brojne svoje kolege, a oni pak svoje pacijente. Mnogi pacijenti bili su već teško bolesni, stari i lošeg imunosistema. Svi su shvatali da se širi neka nova zaraza, ali njeni su simptomi uglavnom bili blagi kod doktora i mlađih pacijenata, ali sve teži kod starijih. Upala pluća nastupala bi relativno rijetko, a niko nije znao šta je uzrokuje, no za stare i bolesne bila je izrazito opasna. Posljednjeg dana 2019. godine kineske su vlasti obavijestile o tome Svjetsku zdravstvenu organizaciju u Ženevi, a prvog dana 2020. zatvorili su i riblju pijacu. Ipak, trebalo je vremena da se virus izoluje iz krvi oboljelih.
Virus je otkriven 7. januara i prepoznat je odmah kao novi, sedmi po redu ljudski koronavirus, donekle sličan SARS-u.
Već idućeg dana bili su dostupni dijagnostički testovi, koji su napokon mogli prepoznati ko je zaražen. Problem s novim koronavirusom bio je što se brzo i uspješno širio među ljudima u fazi dok zaraženi nijesu pokazivali simptome, pa je bilo jasno da je eksplozivna epidemija širom Vuhana neizbježna.
Sv to vrijeme, između 26. decembrai 12. januara, epidemija se brzo širila Vuhanom, a veliki broj doktora u bolnicama zarazio se virusom. Iako njihova klinička slika nije bila teška niti su bili u ozbiljnijoj opasnosti, te su željeli nastaviti pomagati pacijentima, to nijesu smjeli. Naime, mogli su prenijeti zarazu na ljude u puno težem stanju. Cijeli su timovi doktora morali kućama, kako bi preboljeli COVID-19 ili bili u karantinu.
U tim danima, kada nije bilo dovoljno doktora u bolnicama Vuhana, a epidemija se širila među teškim bolničkim pacijentima, umiralo je u Vuhanu najviše ljudi. Stopa umiranja među već starima i teško bolesnima bila je, razumije se, znatno viša no što bi bila među zdravim stanovništvom izvan bolnice.
Oko 15. januara broj novooboljelih u Vuhanu je već bilo blizu 500, a 19. januara blizu 1,000, da bi 22. januara dosegao 2,000 dnevno. No, problem s epidemijama jeste što su se ti oboljeli javili u bolnice i tamo su testirani tek danima kasnije. Tako su epidemiolozi taj "skok" sa 100 na 200 novozaraženih u bolnicama mogli primijetiti tek 22. januara. To im je bio siguran znak da se izvan bolnica, među stanovništvom, epidemija već užasno brzo širi.
Ovo je važno zapamtiti, jer to znači da kada danas zemlje Evrope potvrde oko 200 zaraženih koji su se javili na testiranje, to znači da je stvaran broj novozaraženih među stanovništvom toga dana, vjerovatno, već i deset puta veći. Uz sve te nedaće, radi putovanja vezanih uz proslavu kineske Nove godine, putnici iz Vuhana pronijeli su koronavirus u baš sve kineske pokrajine, gdje su zabilježeni prvi slučajevi. Već idućeg dana, 23. januara, cijeli Vuhan je hitno proglašen karantinom.
Dan kasnije, zatvoreno je i još petnaest okolnih gradova koji značajno komuniciraju s Vuhanom. Učinci mjera karantine na smanjenje broja pozitivno testiranih primijećen je tek dvije sedmie kasnije, ali nakon toga je u trajnom padu. U pokrajini Hubei je, dakle, novi koronavirus takođe najprije ušao u velike bolnice glavnog grada Vuhana, te napravio velik pritisak na njih. Bilo je to u vrijeme dok su mnogi zaraženi doktoribili u izolaciji.
Moje kineske kolege prisjetili su se niza odluka koje je trebalo donijeti, te postupaka i "uskih grla" koje nijesu mogli predvidjeti. Najprije, njihova situacija u Vuhanu i pokrajini Hubei bila je 23. januara "savršena oluja". Velik broj zaraženih doktora bio je u izolaciji u trenutku kada je glavni val teških bolesnika iz Vuhana nahrlio u bolnice. Ovdje je Kina je imala sreću što je tako mnogoljudna zemlja. Sve ostale kineske provincije poslale su tada, izvanrednim letovima, velik broj doktora i sestara u svaki od 16 gradova u karantinu, a vojska im je dopremila stotine respiratora. Tako su premostili nestašicu zdravstvenog osoblja i opreme, dok se doktori iz pokrajine Hubei nijesu oporavili i mogli vratiti na posao. Prvi i najvažniji zadatak timova pridošlih u Vuhan bio je fizički odijeliti zaražene bolesnike od nezaraženih bolesnika u bolnicama.
Sada su već imali testove, pa su mogli dnevno testirati sve bolesnike i znati ko je zaražen. Jedna mogućnost bila je premjestiti negdje sve pacijente nezaražene virusom, a u bolnicama ostaviti sve zaražene. Ali, nezaraženi pacijenti su takođe morali imati sofisticiranu bolničku opremu. Nijesu ih mogli sve transportirati u druge pokrajine jer bi za mnoge to bilo prerizično. Druga je mogućnost bila da se neke bolnice Vuhana proglase onima za zaražene, a druge za nezaražene. Ali u tim premještanjima po gradu, strah je bio da će doći do haosa i da će na kraju u sve bolnice biti unesen virus.
Stoga je donesena pragmatična, ostatku svijeta nevjerovatna odluka: tokom samo nekoliko dana, izgradiće se dvije potpuno nove bolnice, samo za zaražene. Imaće stotin respiratora i jedinica intenzivne njege. Ta radikalna odluka bila je jedna od najboljih, jer je suzbila daljnje širenje zaraze među bolničkim pacijentima, koji su vrlo značajno pridonijeli ukupnom broju umrlih.
Drugo "usko grlo" postala su zaštitna odijela protiv zaraze za doktore i sestre. Mislili su da ih imaju dovoljno, ali kad su se vuhanski doktori vratili na posao, a uvezeni medicinski timovi još bili tamo, vidjelo se da zaštitnih odijela jednostavno nikada nema dosta. Nekim je fabrikama tada naređena masovna proizvodnja zaštitnih odijela. Uz to, nije važno samo imati odijela, već i provesti dovoljno kvalitetnu obuku među doktorima i sestrama kako se ona pravilno koriste.
Poučeni iskustvom zaraze cijelih timova medicinskog osoblja u početku, čelni ljudi golemih bolnica u Vuhanu podijelili su svoje radnike na timove koji su bili dovoljno veliki da drže cijele djelove. Takvi timovi više nijesu smjeli biti u bolnici u isto vrijeme, a ni privatno se družiti ili dolaziti u dodir. Tako se osiguravalo da, ako se već razboli i dio medicinskog kadra, da se ne razbole svi.
Idući praktičan problem bio im je što doktori nijesu cijeli dan smjeli izlaziti iz tih odijela, pa nijesu mogli vršiti nuždu. Trebalo je nabaviti veliku količinu pelena za odrasle, koje su zdravstveni radnici morali nositi cijeli dan u svojim smjenama. Još jedan nepredviđen problem je što doktorima u tim odijelima koža nije mogla disati. Nakon nekoliko dana počeli bi razvijati vrlo ružni i bolni osipi. Trebalo je mobilizovati cijele timove dermatologa da svojim kolegama na kraju smjene saniraju te osipe, kako bi idućeg dana opet mogli raditi.
Uz to, bolnice Vuhana su tada bile već toliko pretrpane bolesnicima i doktorima, da je trebalo udvostručiti ili utrostručiti proizvodnju i ponudu hrane i pića za sve te ljude. Nadalje, doktori su morali bdjeti nad pacijentima cijele dane i noći. Zbog toga su se počela postavljati praktična pitanja - ima li smisla da se, tokom epidemije, uopšte vraćaju svojim domovima? Većina ih je odlučila ostajati i spavati u bolnici, kako bi zaštitili svoje porodice od zaraze. Drugi su iznajmili privremeno stanove u blizini bolnice, kako bi se dobro naspavali, a ne bi ugrozili porodicu. Treći su uputili svoje porodice rodbini. Vjerujem da o ovim pitanjima sada razmišljaju i moji kolege u Hrvatskoj, mnogi od njih moji bivši studenti, pa im ovim putem nudim neke ideje iz Vuhana.
Naposljetku, nakon što su na ovaj način suzbili bolničke epidemije, trebalo je suzbiti i epidemiju izvan bolnice, među stanovništvom u gradu Vuhanu. To se moglo samo masovnim testiranjem svih sumnjivih na zarazu. Bilo je to u doba gripe i prehlada, u januaru i februaru, pa je mnogo ljudi kašljalo. Trebalo je vidjeti ko kašlje zbog gripe ili prehlade, a ko zbog COVID-19. Kinezi su organizovali hiljade malih epidemioloških timova koji su se javljali na dojave i išli po stanovima, mjerili temperaturu i testirali ljude.
Kao što je sve zaražene pacijente trebalo izmjestiti iz postojećih bolnica u dvije novoizgrađene bolnice, na isti način je i sve zaražene ljude s blažom slikom bolesti trebalo staviti u izolaciju. Za to su koristili stadione i prazne škole. Vrlo velik broj zaraženih ljudi na taj su način premjestili u izolaciju i pratili ih dok ne ozdrave, te ne pokažu više tragove virusa. Tako je Vuhan između 23. januara i 7. marta uspio u šest sedmica sasvim suzbiti golemu, bukteću epidemiju koronavirusa, koja je na vrhuncu imala oko 3,750 potvrđenih zaraženih u jednom danu.
Na kraju, pitao sam ih kako su uspjeli zadržati 11 miliona ljudi tako strogo u svojim domovima. Kolege su mi rekle da, kada su zatvorili Vuhan, vlada je okupila vodeće kineske stručnjake za pravosuđe. Već 6. februara, dvije sedmice nakon zatvaranja Vuhana, donijeli su na snagu "Zakon o kažnjavanju kriminalnih radnji usmjerenih protiv sprečavanja širenja novog koronavirusa koji uzrokuje upalu pluća". Svaki zaraženi kome je određen karantin, a namjerno ga prekrši, kaznio bi se "između 10 godina zatvora i smrtne kazne", zavisno o posljedicama, prema članku 114. i 115. Kineskog kaznenog zakona. Ako je odredbu o karantinu prekršio slučajno, bio bi zatvoren na mjesec dana do tri godine. A ko na bilo koji način doprinese širenju virusa, kaznio bi se s 3 do 7 godina zatvora. Očigledno, radi se o kaznama koje su bile dovoljno uvjerljive da bi se 11 miliona ljudi uspjelo držati u strogom karantinu. Izlazak je bio dopušten samo jednom članu domaćinstva, svaka tri dana, kako bi nabavio namirnice za ostale. Prije izlaska morao je pozvati jedan od onih malih epidemioloških timova, kako bi mu izmjerili temperaturu.
Karantin Vuhan/Hubei bio je prvi eksperiment mega-karantina u ljudskoj istoriji, te je u domaćinstvima blokirao 56 miliona ljudi. Pokazao nam je da je epidemiju COVID-19 moguće efikasno suzbiti. Čitava Kina, sa svojih milijardu i četiristo miliona stanovnika, već danima bilježi samo dvadesetak novih slučajeva dnevno. Većina tih novih slučajeva sada im dolazi iz inostranstva, a broj ukupno umrlih u Kini ne bi smio preći 5,000.
Ako se epidemija i vrati opet nekim manjim žarištem, nema sumnje da će Kina znati ugasiti takvo žarište, nakon ovakvog iskustva.
Mickeli
Brutalno efikasno. O ljudskim pravima i slobodama kad se problem riješi!