Kad su prije nešto manje od dva i po mjeseca iz Kine počeli da pristižu podaci o prvim smrtima uzrokovanim dosad nepoznatim virusom, iako nije nije bilo panike kakva vlada sada, među stručnom javnosti mogla se osjetiti doza nelagode.
Nepoznati virus vjerovatno je najgora noćna mora svih epidemiologa, a kad se pojavi u nedemokratskom režimu, osjećaj opasnosti je ipak nešto malo veći. U jeku epidemije u Vuhanu podaci su na pojedine dane djelovali katastrofično: više od 10% ljudi je umiralo, a iako je WHO od početka hvalio kineske napore suzbijanja virusa i podatke koje im dostavljaju, uvijek je postojalo zrno sumnje: što ako nisu do kraja istiniti? Što ako je virus zapravo opasniji nego što se čini?
Zato se u nekim naučnim krugovima na neki čudan način s olakšanjem dočekalo širenje virusa u demokratska društva, s velikim žarištem u Italiji iz koje su se mogli crpiti sigurno vjerodostojni podaci.
Pokazalo se da Evropom vlada isti soj virusa, nije mutirao, a smrtnost se, barem okvirno, podudarala s podacima iz Vuhana. Kineske brojke su bile precizne, početkom februara naučnici su imali prilično dobru sliku protiv čega se borimo.
Ni mjesec dana od prvih slučajeva, ljudi u Italiji su počeli da umiru. I od tada nisu stali. Sjutra će se navršiti tačno mjesec dana od prve smrti, a samo danas je umrlo 627 ljudi. Više od deset dana nakon proglašenja potpunog karantina, Italijani umiru u rekordnim brojevima. Stvari su do sada već trebalo da se smire, zašto nisu?
Razlozi su, naravno, kompleksni. Jedan dio krivice leži u tromoj reakciji sistema i činjenici da su dozvolili da epidemija bukne u najosjetljivijem dijelu društva - bolnicama i ambulantama. No, i druge zemlje imale su proboje virusa među zdravstvene radnike, za sada niko nije u tako dramatičnoj situaciji kao Italijani. Štaviše, zemlje poput Kine (izuzev prvog žarišta u Vuhanu), Singapura i Njemačke smrtnost su zadržale na veoma niskim nivoima. Svi oni imaju isti koronavirus koji hara populacijom, ali Italijani od njega umiru najviše. Zašto?
Uzmimo za primjer Italiju i Njemačku. Zemlje u kojima je prvi slučaj zaraze zabilježen gotovo na isti datum, u Njemačkoj čak nekoliko dana ranije. Na grafikonima možete vidjeti kako je rastao broj slučajeva u obje države, a kad pogledamo ukupan broj dolazimo do možda i najvažnijeg razloga zbog kojeg je smrtnost u Italiji 8,5%, a u Njemačkoj 0,18. U istom periodu Italijani su dozvolili da se virus proširi na više od dvostruko više građana nego Njemci. Po službenoj statistici, a stvarno stanje je još gore, u Italiji je 27 hiljada oboljelih više nego u zemlji u kojoj je bolest počela da se širi gotovo istog dana.
1/2
2/2
Nemojte niti na jedan trenutak pomisliti kako su odluke o potpunoj obustavi društvene i ekonomske aktivnosti koje su svjetske Vlade donijele bile jednostavne. Nevjerovatno je teško odvagati želimo li da rizikujemo živote starijih sugrađana, a zauzvrat radno aktivno stanovništvo spasimo od potencijalno dugogodišnje recesije ili spašavati živote, a onda brinuti o ekonomiji. I u jednom i u drugom slučaju ljudi će umirati, sada od virusa, kasnije od siromaštva i propratnih bolesti uzrokovanih stresom zbog neimaštine, neplaćenih rata kredita, izgubljenih poslova i nekretnina.
No, ono što je važno - na koju god strategiju se odlučili, a svijet je gotovo ujedinjen da se prvo spašavaju životi, onda razmišlja o ekonomiji, treba je iznijeti do kraja. Tek tada ta užasno teška odluka ima smisla, a najgore što možemo napraviti je ovo na što su se odlučili Italijani.
U potpunom karantinu devastirali su ekonomiju, a istovremeno nemaju nikakve benefite od te odluke jer građani masovno ignorišu karantin. Prema podacima telekoma i do 60% njih krši pravila i svakodnevno izlaze iz domova. Uz takvo ponašanje dobiće i trenutnu smrt od virusa i naknadnu smrt od devastirane ekonomije, a čitavo vanredno stanje će se produžiti mjesecima duže nego što bi trebalo.
Italijani ne umiru zbog virusa, ili uglavnom ne umiru zbog virusa, i to je apsolutno najvažnija lekcija koju Hrvatska mora zapamtiti gledajući ove grozomorne brojke, videa i fotografije iz Lombardije i pripremajući se za vlastiti nacionalni karantin.
Umiru zbog manjka discipline i društvene odgovornosti, klasičnog mediteranskog pristupa koji je u normalnim okolnostima beskrajno šarmantan, a u ovim izvanrednim beskrajno opasan.
Ili ćemo se odlučiti na izolaciju i poštovati pravila, ili ćemo napraviti katastrofu u kojoj će ljudi dvostruko stradati. Hrvatsku čeka karantina koji znači 0,18% ili 8,5% i godine recesije, nemojmo se zavaravati da je odluka na virusu.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR