Doktor kaže da mi respirator može dati još malo vremena. I tad se sjetim da sam razmišljao o vakcini

Srđan Lukić, pulmolog slovenačke bolnice opisuje kako izgleda kad oboliš od kovida 19 a baš si razmišljao da se vakcinišeš.

 Snažnu poruku dr Srđan Lukić poslao je na svom Tviter nalogu.

„Prvih dana uopšte i ne primjećuješ da si se zarazio. Tek poneki kašljuc povremeno. Onda dobiješ povišenu temperaturu. OK, nije strašno, imaš paracetamol. Biće dovoljno. Za svaki slučaj kažeš ljudima da te izbjegavaju. Nema potrebe da ideš kod ljekara. Temperatura te baš puno smlati.”

Onda za dan-dva primijetiš da ubrzano dišeš. Pogotovo kada odeš do toaleta, osjećaš se kao da si pretrčao maraton. Usne su ti malo poplavele, prsti pobijeljeli. OK, ipak je ozbiljnije nego što si mislio. Odeš do ambulante, bris je pozitivan. COVID. A baš si razmišljao da se vakcinišeš.

Izraz doktorkinog lica dok gleda tvoj RTG snimak i oksimetar koji ti drži na prstu ne ukazuje da je baš zadovoljna. Kaže da se vidi upala na oba plućna krila, a i saturacija je malo snižena, nikako da priđe do 90%. Šalje te odmah u bolnicu. Tamo malo čekaš ali brzo te smještaju.

Stavljaju ti nosni kateter za kiseonik. Kažu „evo, protok od 4 litra, saturacija ti je sada dobra“. I stvarno, eno je na 95%. Nekako imaš osjećaj da lakše dišeš. Daju ti još neke ljekove, malo te bockaju, ali OK. Nije strašno. Biće sve u redu. Donose ti gusku i lopatu, ali šta sad.

U jutarnjoj viziti je sve OK. Jedino što je doktor rekao da ti malo povećaju protok kiseonika. Sada je na 6 litara. Sestra te potom obilazi na svakih sat vremena. I svaki put povećava protok. Do ručka je dignut na 10 litara. Do večere na 15. Dolazi neka druga doktorka da te vidi.

Odjednom primjećuješ da ponovo brže dišeš. I otežano, koristiš sve mišiće grudnog koša da produbiš udah. Vazduh lako ulazi u pluća, još lakše izlazi, ali to nije dovoljno jer te organizam tjera da dišeš sve brže. I sve dublje. A ne možeš to da iskontrolišeš. Sada se već plašiš.

Ponovo dolazi ona doktorka, ali ovaj put nije sama. Ima nekoliko medicinskih sestara pored nje. Neke poznaješ, obilaze te od jutros. Neke prvi put vidiš. Doktorka ti kaže da stanje nije dobro i da će morati da te intubiraju i priključe na respirator. Trudiš se da ne paničiš.

Pitaš ih da li baš mora? Kažu da ovog momenta to nije apsolutno neophodno, ali da ne očekuju da će situacija ići nabolje, bar ne u sljedećim satima. I da je bolje da te intubiraju sada, polako, nego da to rade u pogoršanom stanju, u sred noći, brzinski, bez sedacije i analgezije.

A ako odbiješ intubaciju? Kažu da će ti se disajni mišići u jednom momentu zamoriti i da ti neće pomoći ni visok protok kiseonika. Džabe i 50-60 litara u minuti ako ti se smanji obim disanja. Postoji i mogućnost neinvazivne ventilacije. Za nju moraš biti pri svijesti i sarađivati.

Pitaš da li ćeš preživjeti? Doktorka ne odgovara odmah. Razmišlja šta da ti kaže. Kaže ti da je mehanička ventilacija tvoja jedina šansa. Bez nje gotovo sigurno umireš. Mišići će se zamoriti, kiseonik u krvi će se smanjiti i organi će početi da otkazuju, jedan po jedan. Do smrti.

Kaže ti da te mehanička ventilacija ne može izliječiti ali ti može dati vrijeme. Vreme da se tvoj organizam, uz pomoć ljekova, izbori sa COVID-om i njegovim komplikacijama. To vrijeme je sve što ti može ponuditi. Nemaš druge. Prihvataš.

I ponovo se sjetiš da si baš razmišljao o vakcini.”