Knjiga „Izabrane pjesme” nobelovca Tomasa Tranströmera, koju je preveo i priredio Refik Ličina, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja.
Za izdavača je potpisan Milorad Popović, a urednica izdanja je Dragana Tripković. Knjigu je likovno opremila Suzana Pajović.
Uvod u knjigu čine fragmenti iz zapisa švedskog pisca Larsa Gustafsona pod naslovom „Vedrina dubine”, takođe u prevodu Refika Ličine.
„Ova se nagrada iščekivala, ova za Tomasa Tranströmera. Nagrada za Södermalm, životni kvart mnogih pjesnika. Nagrada za postmodernu jednostavnost. Nagrada švedskom jeziku, onda kad je najbolje upotrijebljen. Jasnost i pokretiljivost što se pretvaraju u magiju. Pjesme koje pratkično svi ljudi razumiju a koje ipak imaju filozofsku dubinu. I, to treba dodati – nagrada za jednu neobično simpatičnu osobu, mog starog druga iz 50-tih, pouzdanog pratioca kroz Bahove teške flauta-sonate, neumornog prijatelja i kritičara u mnogim šetnjama preko močvarnih livada u Roxtuni i saputnika (nagrada Petrarka) preko mnogih italijanskih krajolika. Jednog skromnog čovjeka, zapravo jednako zarobljenog u svojoj muzikalnosti kao i u svom poetskom talentu. O njegovoj poeziji i načinu na koji funkcioniše napisao sam već četiri eseja u različitim kontekstima tako da će ovaj biti malo više ličan.
Najveći pjesnici 40-tih – jedan Ekelöf, jedan Lindegren – često su navlačili gospodske manire, nešto između prinčeva i šamana. Pretpostavljam da im je to trebalo. Iza lavljih maski krile su se bojažljive osobe. Tomas nije takav. On nikad nije izlazio iz svoje stvarne ličnosti; pristojni momak iz Södera koji zna slušati druge više no samoga sebe. Nesebičan pomagač – sve dok ima snage visi nad rukopisom kakvog amatera a i onih drugih, i dijeli im pametne savjete. Često sam se pribojavao da ova samaritska djelatnost ne uzme previše vremena njegovom vlastitom stvaranju.
Tomasovo djelo, koje je značajnije i koje će vjerovatno biti čitano i kad jezik na kojem je napisano bude ubrojan u mrtve, nastalo je u pauzama između njegovog dugogodišnjeg rada (profesija: psiholog). U Västeråsu, u uskoj obiteljskoj kući u Infanterigatanu 11, imao je jednu sobicu u potkrovlju gdje se zavlačio kad bi želio pisati. Jedan čudnovati klavir zaizimao je veći dio dnevnog boravka.
Veoma je rječita i spoljna ograničenost ovog stvaralaštva. Ono može stati u jednu svesku. Debitanska knjiga Sedamnaest pjesama oduševljavala me u našoj mladosti na isti način kao matematički doktorati, dostojni svakoga divljenja, koji su se mogli sastojati od četiri stranice i popisa upotrijebljene litetarute na deset stranica. I prenijeti rezultat od neprocjenjive vrijednosti.
Najzad imamo dobitnika Nobelove nagrade koji podsjeća na nekog staroga jarana. Ne samo za nas koji ga odavna poznajemo – već takođe i za brojne čitaoce na dvadesetak jezika na koje je preveden. Kombinacija slika, često rafinirano preobraženih, čista sintaksa i ekonomičan izbor riječi učinili su ga nekom vrstom prevodilačkog ljubimca. I doista je prevođen. Ne znam koliko već engleskih verzija postoji, od Roberta Blya do Joanne Ban¬kier. Tranströmerova lirika odavno je postala vlastiti kontinent u švedskoj poeziji”, zapisao je Gustafson.
U ovoj knjizi sabrane su pjesme iz Transtremerovih knjiga „17 pjesama” (1954), „Tajne na putu” (1958), „Poludovršeno nebo” (1962), „Zvuci i šine” (1966), „Viđenje u tami” (1970), „Iz staza” (1973), „Baltik jedna pjesma” (1974), „Barijere istine” (1978), „Divlji trg” (1983), „Za žive i mrtve” (1989) i „Tužna gondola” (1996).
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR