Poslušajte šestu epizodu emisije.
Vojislav Vulanović je rođen 17. maja 1931. godine u selu Zagorku kod Danilovgrada, u porodici Milke (rođene Đurović) i Đorđija Vulanovića. Umro je 20. maja 2016. godine na Cetinju.
Osnovnu školu učio je na Bogmilovićima, gimnaziju u Danilovgradu i Sivcu (Bačka), gdje je završio malu maturu. Po završetku Učiteljske škole u Nikšiću. 1952. stupio je u prosvjetnu službu u pljevaljskom kraju (Odžak, Boljanići), što je trajalo pet godina. 1958. godine vratio se u Vojvodinu i radio niz godina u Sivcu, u onoj istoj zgradi gdje je nekada završio nižu gimnaziju. Od 1970. do 1976. vršio je dužnost upravnika Narodne biblioteke „Jovan Popović“ u Kuli (Kula, Crvenka, Ruski Krstur, Krupčić, Sivac, Lipar), sa ostalim ljudima u kulturi razvijao znamenit kulturni život. Paralelno sa radom u školama vanredno je studirao srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. U međuvremenu, diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi u Zrenjaninu. Potom se vratio u Crnu Goru. Postavljen je za lektora-redaktora u Radnoj zajednici Skupštine Crne Gore, na kojoj dužnosti je ostao sve do prijevremenog penzionisanja 1990. godine.
Zastupljen je u antologijskoj biblioteci crnogorske književnosti „Luča“ izborom pod imenom Glas preko zemlje (1979), kao i u više zbornika i antologija na našem i stranim jezicima. Bio je član-saradnik Matice Srpske, za što je odlikovan Diplomom sa Medaljom. Bio je dvanaest godina član Redakcije Stvaranja i uređivao poeziju u tom književnom časopisu. Učestvovao je na mnogim republičkim i jugoslovenskim kulturnim manifestacijama.
Piše i poeziju za djecu i mlade, koja je zastupljena u čitankama i lektiri toga uzrasta. Objavio je veliki broj književnih prikaza, eseja i tekstova sa društveno-političkom tematikom.
Dobitnik je više nagrada Trinaestojulske nagrade, Nagrade Oslobođenja Titograda, Nagrade oslobođenja Kule, Nagrade oslobođenja Danilovgrada, Nagrade „Stara maslina“ u Baru.
Odlikovan je Ordenom Republike Jugoslavije sa bronzanim vijencem, Nagradom za životno stvaralaštvo za djecu i mlade i drugim nagradama.
2012. godine mu je dodijeljen status istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore.
Najvažnija djela:
Topole će ostati same (1956)
Prekornica (1964)
Noćne ponikvice (1968)
Kroz zlatni sjaj (1970)
Hod ka liku (1972)
Radivoj Ćirpanov (1972)
Naziranje doma (1975)
Ljeto u Poviji (1975)
Gledam zemlju (1976)
Dom (1977)
Glas preko zemlje (1979)
Prah" (1982)
U polju dom (1982)
Obasjanja" (1983)
Velestovo (1986)
Spile (1988)
Glasovi iz Zaljuti (1989)
Osijanov kovčeg (1991)
Kameni dom (1991)
Noćni psalmi (1993)
Gorki vijenac (1995)
Zakon (1996)
Dadov atlas (1998)
Komadi od sada (1999)
Izvan vrtova (1999)
Slobodni soneti (2005)
Povijest nenapisanog (2003)
Novi psalmi (2004)
Psalmi pred morem (2006)
Oni nas čekaju (2008)
Odisej s Lastve (2009)
Osvajanje beskonačnog (2011)
Između zemlje i neba (2012)
Lepeza zeba, haiku (2012)
Osvajanje beskonačnog, izbor iz poezije (2014)
Harfa trna (2014)
Idu oblaci (2015)
Zemlja i cvijet (2015)
Neočekivani fragmenti (2015)
Kameno more (2015)
Strastna zemlja (2015)
Rvanje s vasionom (2017)
Djela za djecu i mlade
Gde da smestimo sunce (1973)
U polju dom (1982)
Ne dam tati ja u lovce (1987)
Sunce Trešnjeva (1991)
Zaboravili smo snijeg (1997)
Usred svijeta (izbor) (1999)
Ovo je napisala jesen, pjesme za đecu (2011)
Iz Hajdanine sveske (2012)
Jedan od najboljih pjesnika XX vijeka Vilijam Batler Jejts napisao je da je „vrhovna poezija tako dragocena da je čovek prinuđen da prokopa silne nezanimljive tomove da bi pronašao i sabrao nekoliko odlomaka.“ U poeziji Vojislava Vulanovića može se naći vrhovna poezija, kako ju je nazvao Jejts. Veoma važna knjiga u Vulanovićevom opusu je Rvanje s vasionom. Ona je kao druga strana pjesničke lične karte. Ta knjiga je svjedok da postoji čitava jedna neobjavljena Vavilonska biblioteka, da postoji čitav univerzum od riječi koji stoji neistražen i nepoznat čovjeku, te da nije sve što bude objavljeno ono što je čovjek imao da kaže. Ona je uvid u skriveni pjesnički univerzum jednog pjesnika, i samim tim otkrovenje za svakog čitaoca, pogotovo za one koji već odavno poznaju Vojislava Vulanovića kao pjesnika. Ljubitelj dobre poezije ne bi pronašao ovakvu poeziju ni kopajući po „silnim tomovima.”
Vojislav Vulanović i njegova poezija našli su se u kapitalnom djelu Antologija crnogorske književnosti IX-XX vijek, svjedočeći o važnosti Vulanovićeve književnosti u evoluciji crnogorske književnosti, ali i njegovom mjestu. Milorad Stojović je u svojoj Antologiji crnogorske književnosti XX vijeka, s druge strane, birao pjesme koje su, prema njegovim riječima, oslobođene tradicionalističkih shvatanja i romantičarskog izraza prethodnih generacija, te da djela „nastala u ovom razdoblju znače stvaranje nove poetske tradicije u Crnoj Gori, otvaranje novih vidika. Tu su Mrtve rukavice Rista Ratkovića, Crnci i crnogorci Janka Đonovića, Pobune uma Mirka Banjevića, Pjesme o Ali Binaku Radovana Zogovića i druga pjesnička djela“
To su pjesme koje su zaista obilježile drugu polovinu dvadesetog vijeka u Crnoj Gori te bile „nova poetska tradicija“ iz koje je izašla nova generacija pjesnika o kojima smo u ovoj emisiji već govorili. Nakon važnosti koju su ovi pjesnici imali u razvoju i otkrivanju novih puteva u crnogorskoj poeziji, vidjećemo na koji način će Vojislav Vulanović otvoriti nove poetičke i simboličke dimenzije crnogorskog jezika šezdesetih godina prošloga vijeka.
Crna Gora je zemlja koja je rađala i dalje rađa dobre pjesnike. Ova romantičarski intonirana konstatacija bazirana je na činjenici da i dan-danas otkrivamo novu poeziju „starih pjesnika” o čemu svjedoči i knjiga koja se nalazi u vašim rukama. Dio magije knjige je u tome što i nakon smrti čovjek nastavlja da živi. Veličina jedne zemlje mjeri ne toliko ekonomskim, proizvodnim razvojem, koliko osvajanjem novih područja duha, umjetnosti i pjesničke riječi. Duh i kultura su nadgradnja jednog naroda i države. Možda je previše romantičarski vjerovati u moć poezije, ali takva je i pjesma Vojislava Vulanovića i njegova vjera u njenu moć:
„Ja još mislim da je poezija vječnost,
da se nikada ne koleba – mislim
da je važna više nego svijet,
jer je poezija svijet...“
Pjesnicima i piscima poput Vulanovića obraćamo se i najviše zahvalnosti dugujemo tek onda kada nam ponestane vjere u literaturu i stvaranje.
Od prve knjige poezije Topole će ostati same iz 1956. koju je izdala Narodna knjiga s Cetinja do Strastne zemlje iz 2016. izdate u Podgorici prošlo je tačno 60 godina jednog života potpuno obilježenog poezijom i sviješću o usamljeničkome pozivu kojem se pjesnik predaje. Bratstvo sanjara kojemu pripada pjesnik najbolje je izrazio u pjesmi Drugovima po peru: „nema nas mnogo, koji pronosimo/ ushićeno srce i neobuhvatnu nadu.“ Obraća se pjesnik svojim drugovima po peru i upozorava ih na važnost njihovog poziva bez kojeg ne bi bilo života: „kažem vam, braćo, ima nas malo/ da se dodirujemo poezijom,/ koje bez nas ne bi bilo,/ te bi zemlja bila pusta/ i sasušena veoma.“
Danilo Radojević je zapisao povodom Vulanovićeve knjige Gorski vijenac: „Vulanović je postizao svoj poetski izraz kada je iskazivao punu sliku sadašnje tragike svoga naroda, te kada je sjedinio teret povijesti sa aktuelnom neslobodom. Tijem spajanjem otimao se mračnim sumnjama o svrsi svoga rada. Razumije se, Vulanović je činio napor da transformiše i podmladi jezik djela prošlih generacija (iako je došlo po značajnih promjena u mentalitetu), što je svojstvo vrijednih stvaralaca.“
Vojislav Vulanović je jedan od onih rijetkih umjetnika, poput Danila Kiša, kod kojih ne postoji razlika između života i literature. I više od toga, bez poezije ne bi bilo života na zemlji. U pjesmi Dok pišem postoji tračak pjesničkog defetizma, ali on postoji u odnosu na bezumnu masu i svjetinu koja nije„poput Hrista, Dantea, Rablea,/ Getea, Hegela, Lava Tolstoja“ i nije s ovima u srodstvu poput pjesnika.
Poezija je prema Vulanovićevom doživljaju primordijalna. Ona je prirodni element poput vode, vazduha, vatre i zemlje. U pjesmi Saživljenost pjesnik pravi pjesmu sa motivima prirode, ali neka mi bude dozvoljeno da riječ „voda“ zamijenim s riječju „pjesma“, e da bih ilustrovao koliko je u svijesti pjesnika Vojislava Vulanovića stajao znak jednakosti između poezije i života, to jest prirode: „izlazak pred vodu (pjesmu) je otkrovenje,/ zato ti kažem: ćuti pred vodom (pjesmom),/ pojmi najviše što se dâ –/ dodirni duhom to što je/ uistinu stvorio Gospod:/ tako tajnovit svijet,/ koji se na tren ukaže/“ U već citiranoj pjesmi Sa prijevora izražava istu misao o poeziji kao o jednom od prirodnih elemenata, a ona je: „vazduh, slutnja – zato sjajnija/ nego svijet – poezija sudi, može da/ spali, vaskrsne – toliko je važna,/ da svijet bez poezije gubi smisao.“
Ovih poetoloških trenutaka u poeziji Vojislava Vulanovića zaista ima toliko da bi trebala čitava jedna manja studija tome biti posvećena. Ovakvu moć stvaranja pjesme izražavali su samo najveći pjesnici poput Johana Volfganga Getea i Pirsi Biš Šelija. Zaista, ova knjiga od pjesme do pjesme potvrđuje svoju monumentalnost i svoju dubinu.
Kad govorimo o vještini jednog pjesnika često mislimo na dubinu misli koju on uspijeva svojom poezijom da prikaže ili do kojih dubina uspijeva da se spusti. Pjesnik mora biti svjestan postojanja koje je „široko i dovoljno tajnovito/ da nas vuče ljepoti zemlje/ i dubini svemira, o čemu/ jedva nagađamo ko nam/ sve to dade, makar zakratko.“ Svijest koju Vulanović izražava svojom poezijom jeste najbolje nasljeđe romantizma kao pjesničkog pokreta, a čiji svjetonazor je prisutan i kod Vojislava Vulanovića. Naravno, to je tako iz dva razloga. Prvi je zato što je romantizam obuhvatio sve pore umjetnosti i društvenog života, i u kome je poezija je oblikovala i najavila sve svoje moderne vidove i manifestacije koje su i danas prisutne, a drugo jer je Vulanović svjestan neiscrpnosti i neobuhvatnosti i dubina svemira koje samo pjesnici, drugovi po peru kroz vječnost, tiho čuju. Dubina, iako je jasno metafora za ono što u djelu nekog pjesnika otkrivamo, ona je pojam koji se najčešće i isključivo vezuje za pjesnike, i ta dubina nam, kako to veli Pol Valeri u eseju Poezija i apstraktno mišljenje „izgleda potpuno drugačija od dubine koju otkrivamo u delu nekog filozofa ili naučnika.“ Ta dubina prisutna je i u pjesmama Vojislava Vulanovića.
Dubina kod Vulanovića je romantičarski doživljaj i svijeta i poezije: „Idu preci. Izlaze iz samoće./ Iz dubina./ Iz vremena./ Plamena.”, a plamen je simbol stvaranja. Plamen, ruža sunca, dakle svjetlost je nešto što izlazi iz tih dubina, što stvara i čest su simbol u Vulanovićevoj poeziji. Kao što je pomenuto, možda najtipičniji i najznačajniji postupak kod romantičara bio je taj da se beskraj, dubina, neiscrpnost, mogu prikazati samo određenim simbolima i alegorijama. To su riječi i slike, materija koja izražava nematerijalno. Tu dolazimo do nostalgije kao centralnog pojma u svijetu poezije. Nostalgija je prisutna i kod Vulanovića, Nostalgija da se riječima izrazi nešto što samo slutimo, ono što je zaumno. A priroda je ta koja pjesniku daje izvor, jer ona je „beskrajna dubina nas ljulja“ kako to prikazuje u pjesmi Klobuk, ili poezija i pisanje su želja da se osvoji beskonačno-nostalgija: „Pišem jer nijesam osvojio beskonačno.“
Priroda kao i kod svakog velikog pjesnika je izvor poezije i kod Vojislava Vulanovića. Priroda je, kako je to smatrao Gete, najveći učitelj umjetnika i prema prirodi umjetnik treba da stvara. Kad samo pogledamo naslove ciklusa u ovoj knjizi Na brijegu, Kameno more i Šum krila, San i strofe vidimo da je priroda i njeni pojavni oblici ti koji pjesniku diktiraju slike, riječi, figure, ritmove. U njegovom opusu ima pjesama od čisto opisnih, to jest deskriptivnih, poput pjesme Jesen, do onih u kojima su čovjek, istorija, sudbina, poezija i sama priroda neraskidivo povezani. Kao na primjer u pjesmi Žabljak Crnojevića. Ili kao u pjesmi Sjećanje u kojima je opisan odnos čovjeka i prirode, u slučaju ove pjesme čovjeka i mora, a čovjek mora bit nijem pred silama prirode i mora im se diviti i odavati zahvalnost: „o jako more,/ o ravnodušna vodo –/ opasna cjelino, tmino,/ nadnijeta nad čovjekom –/ sabrana sudbino,/ pred tobom se može samo ćutati –/ dok te sva ta sila ničega prati.“
Priroda je kod Vulanovića kao kod Kanta „priroda u najgorem slučaju postaje neprijatelj, a u najboljem slučaju, neutralna stvar koju možemo oblikovati.“ Tek u poeziji čovjek može da se uzdigne na njen nivo, da njome dominira, da je narušava ili oblikuje: „kroz dah vasione – i čovjeka i cvijeta,/ koje, mahom, Gospod motri ostavljene –/ ali nadgleda što će iz njih da se rodi.“ U citiranoj pjesmi Na brijegu ovom vidimo da čovjek jeste u Božjim rukama, ali da ima slobodu onoga što će iz njega da se rodi: „Na brijegu ovom, na suncu,/ prate me vaseljenska uzbuđenja,/ bez čega malo vrijedi pjesma –/ na zemlji je besmrtno tek nadahnuće.“ Pjesnik je slobodan da u skladu s nadahnućem stvara pjesmu koja je najveća sloboda čovjeku data, bez čega vrijedi malo koja pjesma.
Da su čovjek, istorija, sudbina, poezija i sama priroda neraskidivo povezani najbolje je opisano u pjesmi Pisati poeziju, to je rezati kamen posvećenoj Momiru Markoviću. Prva i posljednja strofa pomenute pjesme su kao plod u orahovoj ljusci. U njoj čitamo svu kompleksnost i ljepotu Vulanovićeve misli i izraza: „Vadio je riječ kao kamen/ iz tvrdog brda, iz spletene trave,/ u tvrde uglabao pjesme,/ crpio zaumne tvari.“ Dakle, riječ je poređena s kamenom. U njoj je opisan materijal od kojeg stvara pjesnik, a taj materijal potiče iz prirode. A onda upotrebljava metaforu za pjesmu, a tu metaforu stvara kroz epitet „tvrda.“ Pjesma je trajanje, a to trajanje se pravi kroz mučni i teški rad obrađivanja kamena (riječi) kojima pjesnik prikazuje, ili kroz koje crpi zaumne stvari. U posljednjoj strofi pomenute pjesme: „Sad zvone rezbareni obluci / u nebesnoj špilji, uz škripavo stijenje,/ rasute vatre, razdriješene oluje –/ pisati poeziju, to je rezati kamen.“ Pjesnik izražava muziku stvorene poezije koja je glasna kao crkveno zvono i skladna kao oblutak, a ona je dio prirode, ili preciznije tako savršena je sama priroda kao što je nebo, stijenje, vatra, oluja, to jest kamen. Pjesma je u poeziji Vojislava Vulanovića tvrda, vječna i neprolazna.
U ovoj njegovim pjesmama naći ćete najdivnijih metafora poput more – božja velika kaplja, ili opisa ljubavi poput onog iz pjesme Prisjećanje: To su starinski dodiri/ i velika poezija,/ koja ne može na usta, ili raskošne muzike poput one u pjesmi Iz pustoši:
„Bez ruku tvojih što je stol,
što je šuma i što Šopen
ako ih ne dotiče i tvoj sluh.
Mene potajni strah hvata
da nekud ne odeš, da se skriješ,
i za sobom zatvoriš vrata.“,
ili misli poput one:
„Svijet je palimpsest duha.“
Postoji još jedan čitav registar emocija, ljubavi, tema, zvukova, slika, toponima s mističnim prizvucima, opisa, Crne Gore, poezije i jezika, snažnih riječi, koje ovim putem prosto nije moguće iscrpiti i opisati, zbog čega ćete jednostavno morati i htjeti Vulanovićevu poeziju da pročitate i držite na polici među omiljenom literaturom.
Na kraju, treba još naglasiti ono što nije dovoljno puta naglašeno da pjesnici i pisci poput Vojislava Vulanovića pripadaju jednoj od tri prijelomne tačke u razvoju, to jest oblikovanju crnogorske književnosti i kulture, te samim tim pripadaju neistraženim prostorima duha kulture, i na kraju pripadaju budućim generacijama koje će u njihovoj pjesmi dok stoji i čeka tražiti, da završim riječima pjesnika „bitisanje naše i sveti duh istorije.”
PREDVRIJEME
Ne možemo pobijediti noć,
cio zadatak čovjeka jest
zbijanje hrpice sinova i kćeri
na ponjavi u ćošku svoga doma,
ne znamo za čiju gozbu,
za čiju radost ili nasladu,
ako ne za neprolaznu prolaznost,
za zahuktalu rijeku vječnosti,
koja mitari ljudsku vojsku,
da je ima ko osluškivati,
ushićivati se i slaviti je,
dok je njen duh neprijateljski,
zauzet nepoznatim naumima i gradnjom,
nalik naponu slijepih vodoskoka,
podižući nad ljudima svoju nadmoć,
svoju hitru neustrašivu tišinu.
SUNOVRAT
Vrijeme sumorno, teško, prijepotopsko. Škripe oluje,
kiša je štropot krvi.
Mudrost –
struganje sasuta duha.
Uzimanje prava na poočinstvo
nad čovjekom smetenjakom i baksuznikom.
Krvnici oštre mač o naša čela.
Čovjek nema nikakvu vrijednost.
Mogu ga pljuvati, ponižavati, ubiti,
kao posljednju seosku kučku!
Oteto je pramenje misli
kojima se biće liječi.
- A ona se ustremila da se uda,
u ovom lopovskom, okrvavljenom vremenu,
kada je sramota misliti na spas,
a još sramotnije ovom haosu
dodavati svoj krvavi odrezak.
HERAKLIT
Starci, zemni filozofi, nc bjehu dosegnuli tvari,
bavljahu se sitnim mjerama,
nadmudrivanjem, zagriženošću,
sudanijama za sitnice,
za zahvat raonika iza mednika
(no možda su tu vidjeli pomak vječnosti!),
dugo bi motrili došljaka
ne bi li otkrili varalicu,
opakog trgovca ili klevetnika,
a zatim mu nudili najbolji log,
ljudi toliko uvrnuti
nijesu znali drukčije
da ispune svoju prazninu
i iskupe zadatu opreznost
pred svijetom koji osjećahu
kao nejasnu i čudnovatu stvar,
palimpsest, nepostojanje, libido,
potom je nastao oštar sudija, Heraklit.
BOŽIĆ
Opkoljava me toliko nesreće
da ne moram kopati po sebi
da bih obrazložio svoje riječi,
zemlja se premeće u plamenu,
ljudi čine ljuta nedjela
da stvarnost doreći ne možeš,
da ti je patnja kosmička,
da ti srce visi o koncu,
da nigdje ne možeš da se obrneš
da vidiš iole svijetao izlaz,
leden je zrak, i taman, i zagušljiv,
a ljudi kao u predsmrtnoj uri,
pognute glave, obraza blijedih,
glasa prigušenog i ustrašenog,
nigdje jednog znaka Gospoda,
bijeg i sumnja su ti susjedi,
progonitelj obilazi tvoja vrata,
na dovratku upisuje crni krst,
u hodnik ti uskače progonjeni,
(od sebe, od manitoga svoga brata),
kojega žališ i daješ mu obuću,
mada je satara u njegovim rukama,
mnogo je nesreće oko moga doma,
mnogo neizrecive boli u srcu,
da učiniti ne mogu ništa,
a sam sam, i riječi su nizašta.
BOŽIĆNI PSALM
Zašto si me u svijet izveo, Gospode,
ako mi ne daš mir i tišinu,
ako mi ne daš blagoslov,
jesi li me dao na dar tiraninu,
koji pokušava da se pohvali
kako me milosno pušta da živim,
dok ne nađe razlog da me udavi,
ili u svom ratu pripremi mi pogibao,
zašto sam uistinu ovdje došao,
jesi li me u svoje predvorje izveo
da radujem se gledajući svijet,
da idem od gore do gore, od lista do lista,
da slavim sunce i pijem sa izvora,
ili da satani stupam na ispovijed,
da nemam lijepoga dana ni vedre noći,
ni prinosa svojih, do li spaljenih,
ni veselja bratskih, do li pokolja.
NA ČISTINI
Htio bih sakriti svoju
propast.
Moja je propast kiša
(slušam kako bije o zemlju).
Moja je propast rat
(misao se muči u polusjenama).
Moja propast je vrijeme
(što ne bi trebalo znati).
Ne plačem. Ne smijem se.
Život je obračun
Gospoda sa mnom.
Onaj sam koji u svojim kovinama
nije ostvario ni hiljaditi dio
svojih naslućivanja.
Onaj sam koji nema što podijeliti,
jer ništa nije ni ostvario.
Bačen sam na zemlju,
napućen na otimanje
kao spasenje unaprijed izgubljeno.
APOKALIPSA
Čitavoga svoga života
živiš u stravičnoj stisci,
otkada si uočio i osjetio
da je "borba" i "napredak" prevara,
da su na bojištima žrtve junaka
raskužene ptičurine,
koje treba lagodno zaboraviti,
da je bolje da su ljudsko meso
u pustinji potezali zvjerovi,
no što je sječeno kao ulog za otadžbinu,
obilježeno spomenikom koji već obaraju,
kada vladaju opake sile,
čemu se narod nije kadar oduprijeti,
kada je postao smućena marva,
koju jašu, zaluđuju i gule,
kada damar zla kuca iz Okeana
udarajući potmulo u ljudska srca,
kada je od laži i pogibelji na zemlji
uzavrio strašni besmrtni Posidon,
pripremajući ljudima pokoru i smak,
kako bi svijet od gube otrijebio,
od ljudskih pakosti, ozlojeđenosti i krvi,
kada su opomena, strijepnja i bol bili zaludni,
a čovjek sve krvožedniji i sve luđi,
mora se dižu na gradove i kopna,
vulkani se tresu zadriglog grla,
Kron se uznemirio u svojoj zlatnoj odaji,
ljudima slijedi ognjena oluja.
Antologijski izbor na sajtu: http://sveske.ba/en/content/odabrana-poezija-vojislav-vulanovic
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR