Branko Banjević (Paprati kod Pješivci, 1933) crnogorski je književnik. Rođen u Pješivcima pokraj Nikšića, Branko Banjević je gimnaziju učio u Nikšiću i Cetinju. Branko Banjević je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Bio je profesor i novinar u Nikšiću i Beogradu i predsjednik Matice crnogorske. Član je Crnogorskog društva nezavisnih književnika i Crnogorskog PEN centra. Piše poeziju, književnu kritiku i eseje. Jedan je od urednika edicije „Luča, antologija crnogorske književnosti“, za koju je dobio Trinaestojulsku nagradu. Priredio je za štampu izbor iz djela Petra II Petrovića Njegoša, Nikole I Petrovića Njegoša i dr.
Najvažnija djela:
Napuklo sunce, Titograd, 1966.
Petrović Njegoš, Petar II: Plam u plamu, Titograd, 1969., prir.
Gavran hrani Crnu Goru, Titograd, 1972.
Glasovi, Cetinje, 1993.
Prožet duhom žive pjesničke tradicije, pjesnik jetke, muške tuge, neukrotivog revolta protiv svakovrsnog zuluma nad čovjekom, Branko Banjević je pjesnik slobode kao neprekidnog procesa »oslobođenja od slobode«. »Snaga Banjevićeve poezije je«, kako je zapazio kritičar Vojislav Minić, »u njenoj nemoći da izmijeni nehumanu stvarnost na koju se okomila, kao što je nemoć u snazi te stvarnosti«. Bogatstvo lirskih formi i neprekidnog prožimanja motiva osmišljenih uvijek novim odnosima riječi-simbola bitno je svojstvo Banjevićeve sugestivne poetske istine.
Banjević je jedan od onih pjesnika koji cijelog života pišu jednu knjigu. Raznovrsnost i bogatstvo njegove poezije nije u mnoštvu tema, već u bogatstvu nijansi i značenja što izviru iz osnovnog motiva i istovremeno se ulivaju u njega. Svaka je njegova pjesma i posebna cjelina; uvijek izražava neki novi vid složenih odnosa društvene stvarnosti, na drugačiji način brani ugroženog čovjeka.
»Branko Banjević je čitavim svojim bićem za potpunu okrenutost čovjeku, za stopljenost svih sila poezije u jedan mlaz, u jedno moćno svjetlo koje će obasjati čovjeka u cjelini, od iskoni, od početka, njegovu dramu zemaljskog postojanja, njegove sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, njegovu tjeskobu u životu i svijetu, njegovu ugroženost i njegovu nadu, san, slutnje, uzaludnosti. Branko Banjević kao da kida riječi za svoju pjesmu od onih oblika koji još žive, od tradicije i stvarnosti koje još dišu i postoje, od samog sebe koji jest. On neće deseterački onemoćalu, apstraktnu riječ, već riječ-biće, jer samo riječ-biće može uspješno da se nosi s prazninom-bićem, s ponorom-bićem, s ne-slobodom-bićem, s dogmom-bićem, s prizemljem-bićem, s bićem izopštenosti i neljudskosti« (Dragoljub Jeknić).
Banjevićeva pjesma ima dramsku strukturu. Naracija u njegovoj poeziji izražava prirodnu vezu sa stvarnošću kao motivom, kao osnovnim polazištem. Banjevićeva poezija je izrazit primjer modernog poimanja i transponovanja društvenih proturječnosti, složenih stanja čovjeka i vremena. Njegova riječ nije sputana - namjerom, vještinom, raznim vidovima prizemnosti, jasnošću koja sabotira suštinu bića i stvaranja i ugađa neznanju i neukusu; ona, ta riječ shvata i hvata vrijeme i čovjeka u onim bitnim odnosima, u onim kretanjima koja ga označavaju, u onim događanjima, koja ruše kontinuitet i odvraćaju od cilja. Moderna je »sloboda te poezije da govori slobodu čovjeka«; moderan njen izraz, »njen pristup slobodi bića, onoj slobodi koja je egzistencija«, a koje često prisvajaju i opredjeljuju vlastitim kriterijumima i ciljevima.
Banjević ne eksperimentiše praznim oblicima i ne bavi se marginalnim činjenicama stvarnosti. On, kako je zapazio Jeknić, »ne piše iz beznađa već iz smisla i suštine, iz potrebe vjerovanja, nadvladavanja beznađa i gorčine«. Po obuhvatnosti misli, koja seže do suštine bića, po jednostavnosti izraza, »muškoj čvrstini« stiha, disciplini koja ne trpi privatnu emotivnost i neobaveznost bilo koje vrste, Banjević pripada najboljim izdancima crnogorske poetske tradicije.
NAPUKLO SUNCE
Idem putem što se muči da put nađe
riječi jedna drugu svim sredstvima guše
dešavaju se ljudskih lica krađe
U meni samom cilj je srušen
pa grdno zija taj prostor razgrađen
I sunce samo sija potkopano
Ima li vida izvan toga zida
Tom crnom stranom bijem se s gavranom
a on mi komad po komad otkida
i od tih komada sebi kuću zida
Imam razloga da pljunem na to sunce
da ga mršnem i prezrem za sva vremena
Kad mu je god muka mene nađe sunce
zna od njega ne bi ostalo ni kamena
zna ono ko je lud da podmeće ramena
A ja nikako ne mogu drukčije
a kad ga iznesem opet sam poražen
drugome sija a meni se smije
a ja vas od njega unakažen
bačen ispod puta negđe gnjijem
I to je tako otkada nas ima
i biće tako sve dok nas ne nestane
A to sunce kad ostane s njima
kao i ja i ono će da pane
i zaigraće mu po trbuhu tame
Jesam li daleko otišao
Možda se to meni samo čini
možda je zrak sunca u meni propao
pa se predajem ludoj mjesečini
Možda se to samo meni čini
Možda me to neki tuđi zvuk napao
pa hoće da me svega okupira
A možda je suncu stvarno mozak stao
jer čujem prozuklu prazninu kako svira
kako nikad niko nije znao
Put više ne zna kud udara
uveo je u praksu da jede graditelje
Je li to mjesečina pa mi se udvara
put sjedi izio me i kosti mi đelje
oblizuje se i već druge melje
I riječ mi golu iz usta vade
obaraju je i ulicama gaze
Cio sam iznutra pokraden
od tih što i smislu jezik plaze
što su u zasjede pretvorili staze
Evo me na visu samo sama
crkava put crkava vidokrug
Od velikog sunca osta mi samo rana
i to je danas moj jedini drug
i to je danas moj jedini drug
ELEGIJA ZA STEVANOM BANJEVIĆEM
Tvoju ranu noćas ne mogu da izustim
tvoju ranu iz koje mjesec izgrijeva
tvoju ranu iz koje idu glasi pusti
tvoju ranu iz koje gavran crn sijeva
U suncu se otvori jama
meni ostade na sred srca šuplje
Viđeh tvoju glavu kako u dim prama
kako je odnosi nekud sjaj zatupljen
Nebom se uzvitlaše puste tice
Živi stub leleka sa suncem se srete
leleka što uvis odnese ti lice
kad loza tužnjave kamenjar oplete
I ti ode od usta do usta
A htjeli su da ti ime zakopaju
htjeli su da nam te izvade iz usta
psi mučki koji sunce komadaju
Tvoja je rana svjetlost raznijela
i ide Crnom Gorom kao zmija
koja je zub suncu prinijela
i oko naših glava se savija
U mojoj riječi rane si prebolio
tvoje žive rane što liče zvonjavi
A sunčev sjaj je grdno ogolio
sunce se drži na našoj kuknjavi
PAS
Jedan pas kruži oko moje glave
u moju glavu pas njušku uvlači
Pseća dlaka raste iz sunca iz trave
Danas je pas od zvijezde jači
Po nebu samo trag pasjeg koraka
Pas kroza me njuši cijelog avgusta
Mjesto mjesečine i sunčevog zraka
pseća sjenka pada u riječ u usta
Pas je puteve u tor saćerao
za psom se kreću neka sunca žuta
pas je nogama na zvijezdu stao
i pazi da put kud ne skrene s puta
I moja se riječ u pašče pretvara
Pas i mene kao drugu stoku čuva
Pseća njuška zemlju i nebo otvara
Samo pas pas i poneka muva
TICA ILI JAMA
Vi ne vidite onu ticu
ona je sve što znam i imam
ona mi nosi glavu
Uhvatimo ticu koju ne vidite
da je udavim da je skinem s oka
To nije tica to je jama
jama je to krilata jama
Grumenje mraka zvrkuće na ruci
tica me oblijeće
bacimo riječ da je uhvatimo
To nije lelek to je orao
to je taj što stoji nada mnom
to je ta zemlja što se diže
Bacio sam se da me nema
ali ništa ne pomaže U ticu
Tica mi tuče nebo na glavi
tica mi lomi ruke i stavlja krila
Nije to zmija u njenom kljunu to je moj glas
Baci se glavom na slijepo krilo
dajte mi ruke pomozite meni ili njoj
Hoće da mi uđe u usta
Ko se opasao devet puta urlikom
To je ta tica koja daje mlijeko
to je to jato što mi bije san kljunom
to je to traganje kroz grudnu kost
To je to oko što se razbilo
Tica ulazi u zid jalove kuće
to je ta crna trava iz polja
ona ti suče crijeva vidikom
ubijte je gađajte je stanite na nju
Ta jama traje po meni
Otvorite oči tom putu
Tica lipsava tica me poklapa
ona me hara ona mi veže ruke
Iznad jame eno cik vedrine
To ne može biti da je nema
to se splelo iz toga se neće izaći
duboka je da se iskoči široka je da se preskoči
Hvata me taj krivoglavi let
Dajte mi kolac eno joj gnijezdo
GLASOVI
Treba uzeti sve u svoje ruke reče on
mozak i obraz i put u šaku
Nikad toliko u jedan dan na jedno mjesto
u jedan zrak
On te čuje kako mu treba
On te vidi kako mu treba
Koliko ih je glodalo taj kamen
Izlazi zora iz gore
i poče riječ plašiti
i poče ticu strašiti
Čija to kost između nas skoči u nebo
Od radosti rana igra
Udara u cvijet čelo
Pas goni tičju sjenku
Jezik na zmijskim vodama
Ti moraš da se braniš
a nemaš đe a nemaš pred kim
a nemaš od šta
On traži od tebe da te nema
da pristaneš da te nema
da se raduješ što te nema
Pade cvijet s vedra neba
pade cvijet u naš svijet
u tu riječ u to lice
pade cvijet u naš jezik
na sunčevo poigrište
na zvjezdano vijalište
Noćas je nepomenica šinula mjesec
zapunula ga iz međe
Odskočila rana u visinu
i stoji konjska lubanja na uljaniku
Ni lica u nebu
ni čela na kamenu
Strče mrče panu svanu
Ni čela u nebu ni lica na kamenu
U riječ ih noć zastala
uhvatio oganj strah
strugnu oganj iz mene
pa uteče u tebe
U cik zore ciknu čelo
Dan za kamen prirasta
i tvoja sjenka s njim
Iščilio obezvijao
došao za paščad
strah mu uzeo bijeli svijet
Jezik bačen u vedrinu
sa kojom se uhvatilo čelo...
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR