Više ima Boga ispod jedne masline, nego u svim bogomoljama svijeta

Piše: Jovan Nikolaidis

Svaka vjera uči da se nebeski raj (dženet) zaslužuje skromnim i pokornim

 životom na zemlji. A pogledajte kako oni žive: paretine, kućetine, silna auta,

 helikopteri, avioni... A onda pravo u prve džamijske i prve crkvene redove...

 Ovo je zemlja religioznih nevjernika.               

Dr.sci. Esad Bajtal

Sjećam se što mi je mater govorila: „Grdna mi je zemlja đe popovi i komesari narod vode.“ Ali, redovito je, jednom oli dva put u godini (ostavljena i gola sirotinja), slala priloge Manastiru. I od njih redovno primala kartoline - zahvalnice za skromni novčani prilog. Zapamtio sam: „Da mi tebe, jedinca, Sveti Vasilije ostroški brani, slava mu i milost. Jer te Bog meni posla, da me u nemilosti ćešiš.“ Imala je, kad sam se rodio, četrdeset sedam godina.

Pateras moj, cipan cijeli vijek molio se Bogu, i u domu i u hramu, ali priloge nikad davao nije. „Molim mu se da mi familiju i dobit sačuva, nije Njemu potrebno moje mito, ionako svem je svijetu gospodar. Bog ne ište darove već postojanost u vjeri Njemu.“ Kad sam se rodio, otac bijaše napunio sedamdeset dvije godine.

Do četrnaeste godine išao sam s njim redovito nedjeljom u crkvu. Svetog Nikole, onu pod Starim gradom. (Koja je izgrađena od kamena koji je sa bedema Starog Grada srunjen, ukraden od nekih ranijih lopova koji su bedeme digli.) Odrana sam uvidio da taj umidani prostor meni ne treba, da mi društvo u crkvi nije po volji. Bijah već dobrano svjestan da je Bog u meni, nipočemu izvan mene. Čudesa su slučaj, Bog nije sklon tome.

U sebi Njega do starosti svoje očuvah, trajno osjećajući da ga izvan sebe gubim: volja Gospodnja se ne dobija po preporuci, ona se stiče. Ali sam paterasu davao poštovanje, da dok živi ne sporim mu zanos. I trpio kojekakve gluposti pri činodejstvima koja se činjahu pod svodom crkovnim. Magična bijaše i brzina kojom je novac iz ruku vjernika završavao u prorezu popove mantije. („Hajd' ovamo za oltar, da mi nešto zamotaš!“ ... )

Boga da poštujem, crkvu da prezirem - od tih dana prve mladosti do danas ostadoh na tom visu ubjeđenja. A neka svako čini po volji svojoj, po mjeri svoje slabosti i trule nade. Jer je najlakše, kad si u krdu, za goničem krda tabanati. Biti sam pred Bogom sa Njim u sebi, to je moj zavjet. Nemam strah od smrti, jer je Božje bilo i moje rođenje (tim darom obradova Gospod moje roditelje), biće takvo i moje umiranje (znaću čas kad me On bude pozvao, da Mu odem bez svjedoka). Sve ostalo što u životu izgubih ili stekoh, moja je slabost ili moja mudrost. Da padam jer sam pogriješio, da se uzdižem jer sam bio vješt. Gospod svemu tome daje  mjeru. Ne crkva, ne pop, ne sanjarija Neznavenih, već razložnost i nužda - da dok se živi dotle se i trpi. Potom... kako budem zaslužio. Nisam Gospodu dat da moljakam, mio sam Njemu onoliko koliko prkosim životu.