13 °

max 20 ° / min 12 °

Ponedjeljak

06.04.

20° / 12°

Utorak

07.04.

21° / 7°

Srijeda

08.04.

20° / 8°

Četvrtak

09.04.

21° / 8°

Petak

10.04.

22° / 9°

Subota

11.04.

23° / 9°

Nedjelja

12.04.

21° / 8°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
TERAZIJSKI CRNOGORCI

Kultura

Comments 0

Autor: Mirjana Dragaš

  • Viber

TERAZIJSKI CRNOGORCI

Piše: Jovan Nikolaidis

Vojvoda Marko Miljanov, tokom njegovog boravka u Beogradu, tamošnjem crnogorskom studentu:
“Bilo bi pametno da múčiš… Ja nijesam krpa, da perem tuđu nečist… Tebe neko utuvljuje u glavu zle misli protiv Crne Gore, koja te odnjegovala i poslala da se… kami… nečemu dobrome naučiš, pa bi valjalo da si prema njoj ka’ prema majci… A i jes’ ti majka!... A što se Gospodara tiče… on je mene vrijeđa’… ali, psovat’ ga, na vaganu koji ti neko daje, isto je ka’ i psovat’ domovinu… Domovina je vječna i nju u srce moramo da nosimo, ako smo ljudi i ako smo pravi njeni sinovi… Domovina može bit’- ili usre’ srca, ili u potplaću obuće. Iz srca se ona ne izbačuje lako, a ko je nosi na potplaću… ona se liže sa svakijem korakom i isčili, ka’ paučina. I… kad se tako izgubi, onda čo’ek postaje dio krda… Čuvaj se toga, dijete, ka’ živoga ognja!” (Zabilježio Simo Šobajić; preuzeto iz: Danilo Burzan PROHUJALO SA ŚEVEROM)

Petnaesti dan /7.4.1999. Srijeda/

Stigli su sa kamene pustinje, iz kućeraka kraj uskih dolova i vrtača, u kojima se zgrčeno povrće zelenilom kuraži sred sivih suvomeđa i stijenja, džadom koja je pamtila samo udare kopita i struganje opanaka o šoder. Suvonjavi a vitki, nesvikli na asvalt i bulevare, zvonkog glasa, bučni i podignute glave stižu u Bograd, kao nevini što čine pred ulaskom u sudnice.

Katunjanski Crnogorci, uža rodbina i rodstvenici, kumovi i seljani partizanskih prvoboraca, generala i udbaša, naseljavaju stanove mrske buržoazije i neprijatelja naroda. Mirišljavi mobilijar, obilje hrane iz specijalnih magacina, velike postelje i visoki plafoni.

“Ka u crkvu, ma bez krstova, a kamare nalik vladičinim dvorima, đeca nam se pogubiše proz one ‘odnike”, žale se oni dok razgovaraju sa novostečenim poznanicima. Na posprd tamošnjem življu, dok šetkaju, a kao da marširaju, ravnim sokacima popločanim ciglama od majolike, i  preko vitkih mostova dvaju rijeka, koje im se čine da su koliko more.

Zatim, kad su se svikli, nasilu opismenjeni u večernjim školama, i preporučeni ‘sa višeg mjesta’, postaju poslušni referenti ili bilježnici u kulama resornih ministarstava, u koje, s početka, ulaze bojažljivo, kasnije osorno, dižući glave musolinijevski, uglancanih oficirskih čizama, dobijenih iz zaplijenjenih magacina ratnih rezervi odbjeglog neprijatelja, cipela što škripe i sjećaju na okupaciju, sa svilenom kravatom oko bivoljeg vrata, nesviklog na meke kragne već na kruti ovratnik gubera, skrojenih grubo od sukna sa katuna njihovog djetinjstva, praktikanti čeličnih ramena od nošenja drva i otesanih balvana iz roditeljskog zabrana, držeći u rukama ruske kožne aktovke, u kojima su bilježnice ispisane čvornovatom ćirilicom, kosa-tanka-uspravna-debela, bez zareza i velikih slova na početku rečenice - rukopis koji se muči da zapamti norme komunističkih birokrata o agitaciji i propagandi, preslišavajući naučena pravila iz armijskih rokovnika, pred starim ogledalima kuća u koje su uselili bez stida, vični ponašanju udbaškom, a sve uz pozive na prava radnika i odbranu domovine oslobođene od mrskog okupatora - oni, kolonisti Crne Gore, počeli su tada da gaje mržnju prema njoj. Dojučerašnja gladež - danas Terazijski Crnogorci.

Učili su ih da lažima zadive zavičaje, ako bi, iz nostalgije, porijetko i nakratko navrćući u njih,  među svoje seljane koji u njih gledaju odglumljenim ponosom i prikrivenom zavisti.

Crnogorci iz kafane Hotela “Moskva” raspleli bi uigranu priču o svom uspjehu tamo gore. Deklamuju kako se više bez njih ne može završiti nijedan državni posao, dok se prse među zemljacima i rodbinom. Kunu se (“đečinjega mi vida”) da su voljni da i  njih pouče i upute, spremni da ih u svemu podrže i angažuju, kad se steknu uslovi, a steći će se ubrzo. Oni neće, nidajakibog, zaboraviti na njih.

Ti Crnogorci, kojima se posrećilo da im kašike upadnu u med, vodili su svom silinom osmoofanzivsku bitku da ih se prihvati, da se ustaljeno mišljenje urednih i marljivih ravničara o njima kao o ljenčugama i svađalicama promijeni. Nametljivci na položaje i hvalisavci u birtijama, uz viku i lisičije ulagivanje, tražili su da se srode u novim sredinama, jer oni su u hijerarhijama vlasti postali ambiciozna i tvrdokorna armija prvoboraca što su ‘svojim ranama i patnjom u ratu’ donijeli domovini, narodnoj Jugoslaviji, oslobođenje i srećnije vrijeme za čovječanstvo.

Sinovi tih i takvih karijerista od prekjuče i juče danas su kostur poseljačene Vojske SR Jugoslavije, ideologizovane inteligencije i prefrigane vlasti, gdje se veza sa Crnom Gorom ne zasniva na odanosti crnogorskom biću i imenu, nego na iscrpljujućem nametanju svesrbujušćeg korpusa unutar Crne Gore, čiju asimilatorsku propagandu širi mnogo momče sa sjevera.

Preostali nahijski starobrđani, koji se ne daju zavesti, ne mogu izmijeniti uvriježeno ubjeđenje većine da je odvajkada riječ o braći, o jednom narodu s dva imena, a ko nije za brata imaće sjutra, prekosjutra tuđina za gospodara, obilježenog kao ‘kukavni lacmanin, arnaut ili poturica’.

I tako se, otada, do sada i po sada, tragikomedija o etnosu ukrug snažila, pravili mutni pazari srbozajedništva, danas SR Jugoslavije, u kojoj je Crna Gora, deklarativno, pedesetposto takve federacije, pa kud puklo da puklo! a faktički je region, još manji i slabiji od onog, nekoć dogovorenog o banovinama Kraljevine…

A što su vile kolo nebesima razmahale, bože moj, to je ponajviše zbog nedemokratskog napada Alijanse na jednu suverenu zemlju. A Slobodan Milošević, i on je Crnogorac, stanovnik jednog oka u glavi, istog kao drugo oko u glavi.

Ista je i nesreća, i crnogorska i srpska, ako se ludilo ne ustavi bombardovanjem ‘sve dok bude potrebno’, ili uvlačenjem u SR Jugoslaviju pješadijskih snaga sjevernoatlantske alijanse ‘ako bude potrebno’.

Nastojanja onih koji bombarduju zasad se ne ostvaruju, a inat onih koje bombarduju raste, u neobičnom ratu koji je počeo naizgled olako, sa optimizmom i vjerom u brzi završetak, a završiće velikim razaranjima, sa mnogo pobijenih…. Alijansa  će otići, a hoće li se jednom vratiti?!

 (Odlomak iz romana: I TAKO SVIJET NASTA SLUČAJNO)

 

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR