Najmlađi profesor na Univerzitetu Crne Gore dr Srđa Martinović za Antenu M govori o privrženosti knjizi i nekim od omiljenih mu naslova.
Martinović je autor četiri monografije o crnogorskoj vojsci, te dobitnik prestižne državne nagrade „Miroslavljevo jevanđelje“, kao i glavne nagrade prijestonice Cetinje “13. novembar“ i nagrade dijaspore „Kapetan Miloš Vukasović“.
„Volim da sam okružen knjigama, za neku novu bih prevalio i stotine kilometara samo da dođem do nje, moraju mi biti na dohvat ruke, nekako im se uvijek vraćam i u svakom trenutku znam đe se koja nalazi.
Gotovo da nema dana da ne nabavim neku novu knjigu, a već odavno ih krijući donosim kući jer za njih prosto više nema mjesta. Kuda god sam putovao donosio sam knjige, a posebno mjesto pripada i onima koje sam dobio na poklon. Na primjer, knjizi „Riječ za sva vremena“ koju su mi poklonili roditelji; „200 godina puta oslobodioca“ koju sam dobio od predstavnika naših iseljenika iz Argentine; knjigu „1776“ dobitnika Pulicerove nagrade Mekoloua koju sam dobio u Vašingtonu itd.
***
„Vojnik iz čelnog stroja“, Radovan Jablan
Oduvijek sam volio da čitam biografije ličnosti koje su ostavile dubok trag u epohi. Detaljna i nadahnuta biografija generala Pera Ćetkovića iz pera sjajnog Radovana Jablana. Ova knjiga me je umnogome determinisala i opredijelila. Priča o istrajnom i čvrstom dječaku koji se časno hvatao u koštac sa životom, kasnije proslavljenom i omiljenom komandantu i generalu koji je poginuo 1943. godine.
Kao dječak pješačio je svaki dan 14 kilometara u jednom pravcu kako bi pohađao cetinjsku gimnaziju i interesantno je da nijedan dan nije izostao sa časova. Knjigu autor počinje susretom sa generalovim ocem koji se od prvog dana Drugog svjetskog rata borio sa svojim sinom, a koji odnos njih dvojice komentariše: „Bio sam njegov najstariji vojnik! Kako je rat odmicao – sve smo manje bili otac i sin, a sve više ratni drugovi.“
Kao dječak pješačeći kroz snijeg i nevrijeme često je govorio da čovjek najbrže ide kad je sam, ali kako je stasavao a vrijeme prolazilo, iskustvo ga je naučilo da ova izreka ima i svoj nastavak - da čovjek najdalje stiže u zajednici sa drugima.
„Uspon i pad velikih sila“, Pol Kenedi
Nezaobilazna knjiga koja prati istoriju svijeta od 1500. godine skoro do današnjih dana. Ovaj oksfordski doktor u uvodnom dijelu, na svega nekoliko stranica, uspijeva da na maestralan način objasni logiku promjena, kako su se velika carstva i moćne države uspinjale i kako su nestajale.
Na bazi širokih saznanja i istraživanja pokušava da utvrdi ključne determinante uspjeha i propasti velikih sila. Kenedi lucidno zaključuje da ne znači da će relativna ekonomska i vojna snaga države rasti ili padati paralelno jedna s drugom, već da postoji primjetno vrijeme zaostajanja prve u odnosu na drugu.
„Crnogorsko ogledalo“, Nikola Petanović-Naiad
Djela i angažman Nikole Petanovića, američkog intelektualca rođenog u Crmnici koji je čitav život posvetio borbi za slobodnu Crnu Goru su vječita inspiracija i nadahnuće. Gubitak crnogorske državnosti ostavio je neizbrisiv trag na ovog mladića, koji je mogao sasvim drugačije da proživi vlastiti život, ali otadžbinski nerv je učinio svoje.
Svoju aktivnost započeo je u američkim intelektualnim krugovima, pisao je pisma, javne proglase, izdavao brošure, držao predavanja o Crnoj Gori na mnogim američkim univerzitetima, pisao drame, pjesme, povezivao crnogorsku emigraciju i pokušavao da animira i skrene pažnju američke javnosti na sudbinu Crne Gore.
Osnovao je Odbor za suverenu i samostalnu Crnu Goru, a 1927. godine pokrenuo je časopis „Crnogorsko ogledalo“ - gotovo jedini glas u svijetu koji je aktuelizovao crnogorsko pitanje. Borbu za Crnu Goru smatrao je važnijom od svog privatnog života i nije ostavio potomstva, a preminuo je u 35. godini života. U njegovom „Crnogorskom ogledalu“ zrca se vizija moderne Crne Gore, zalagao se za prebiscit pod nadzorom međunarodnih posmatrača prije gotovo devedeset godina.
Nevjerovatna istrajnost, entuijazam i optimizam karakteriše njegov stil pisanja i stil života. Stoga je ova knjiga kao zavjet i testament istorijske Crne Gore današnjoj novoj Crnoj Gori. Zaboravljeni romantičarski intelektualac sa epitafom na grobu kao željom: „Kao slobodan čovjek još jednom viđeću Cetinje...“
„Kosmos u orahovoj ljusci“, Stiven Hoking
Knjiga je prevedena na 40 jezika, postala je međunarodni fenomen. Jedan od najvećih umova 20. vijeka je majstor jasnoće, ima dar da najsloženije matematičke, fizičke i druge probleme prezentuje na krajnje razumljiv i jednostavan način. Ona je put kroz Hokingov kosmos, ali i susret dječije zadivljenosti s genijalnim intelektom.
Pustolovina kojom putujete, ne znajući sa kakvim ćete znanjem izaći, u kojem ćete naći odgovore na mnoge nedokučive tajne koje ste još kao dijete postavljali. Hoking nam poručuje da je „bolje putovati pun nade nego stići“, „da nas želja za otkrićem podstiče na kreativnost, a ako bi smo stigli do kraja ljudski duh bi se zgrčio i umorio“.
Pri čemu lično mislim da svaka znatiželja u svojoj osnovi mora biti plemenita i duboko etička, jer bi u suprotnom postala samo poriv.
„Ribari ljudskih duša“, Đuro Šušnjić
Uvijek aktuelna knjiga mog dragog profesora, velikana sociologije, čija smo predavanja imali čast da slušamo, na koja su dolazili i oni koji nijesu bili studenti. Svaka riječ ove knjige je mudrost za život ali i mudrost za svaki dan.
Polagao sam je sa priličnom tremom pred uvaženim profesorom sa najvišom ocjenom. U ovoj knjizi piše kako se vode i zavode ljudi i narodi, a da toga nijesu svjesni, ideja manipulacije i manipulacija ideja. Knjiga govori kako smo konstantno izloženi mentalnoj salvi jer se nikada dosad javno mnjenje nije moglo vještački stvarati kao danas.
Zanimljiv je motiv nastanka knjige u jednoj noći kad se njegov sin trznuo iz sna i počeo da izgovara jednu rečenicu sa reklame koja se tih dana često emitovala. Dijete je pamtilo, nesvjesno ponavljalo i učilo ono što nije razumjelo. Prepuna sjajnih misli, poput one da su „potrebni veliki napori i vježbe da se duhovi otvore za istine koje su protiv njih“ ili „Čudno je to.
Ako te muči neka misao nalaziš je svud, sve je izražava, čak je mirišeš u vazduhu.“ Knjiga koja se prosto mora pročitati, knjiga koju je odgovorno i kulturno pročitati, jer kako Šušnjić kaže: „Masi je ideja apstraktna i dosadna i ima nekog smisla i vrijednosti samo ako djeluje pred njenim očima. A laž djeluje ubjedljivije od istine.“
***
Martinović nam je ispričao i o nekim drugim, njemu vrijednim, susretima s knjigom.
„Knjigama sam okružen od najranijeg djetinstva, jer je moj đed Dušan bio jedan od prvih poslijeratnih štamparskih radnika i rukovodilaca najstarije štamparije „Obod“ na Cetinju. Kao urednik brojnih izdanja i časopisa decenijama je stvarao porodičnu biblioteku, sjećam se sabranih djela Petra II, knjaza Nikole, Andrića, Remarka, Igoa, Tolstoja i mnogih drugih. U našoj kući knjige su se nalazile svuda jer ih je nemoguće bilo smjestiti sve na jednom mjestu. Uvijek mi je govorio da su u tom periodu na cijeni bili romani mnogo više od istorijske i druge literature.
U njegovom domu knjige su bile prisutne i ranije u periodu između dva svjetska rata iz biblioteke porodičnog prijatelja Radomira Krivokapića Orlinskog, prosvjetnog radnika, književnika, pjesnika i prevodioca.
Sjećam se situacije kada je njegov kum nastavnik Filip Jovićević uzeo tri knjige iz đedove Remarkove edicije - „Iskra života“, „Trijumfalna kapija“ i „Doba života i doba smrti“ ispisao na listicama redosljed i svoje naslove koje im je dao i rekao mi da ih pročitam tim redosljedom kao nauk za život i reakciju na neka moja dječačka razmišljanja. I danas u njima čuvam te papiriće na kojima piše „I Logor“, „II Izgnanstvo“ i „III Stradanje“.
Kao dječak čitao sam doživljaje Vinetua i Old Šeterhenda pisane sjajnom rukom Karla Maja, popularne stripove, da bih prilično rano prešao na klasike i istorijsku literaturu. Još se vraćam i antičkorimskoj trilogiji „Put časti“, „Put slave“ i „Put pobjede“.
Moram pomenuti i jedan fascinantan segment iz memoara Stevana Bajkovića čiji sam urednik, u kojem on u par stranica na samrtnoj uri, pokraj svoje majke prebira i sumira bogat život i kaže: „Teško mi je jer osjećam da me moja majka zauvijek ispraća. Gledam je. U njoj je moja snaga. Ona je probudila u meni ljubav, ogromnu želju za znanjem, za upoznavanjem svijeta..... Svi jezici koje sam naučio nijesu moji, a ja ne razumijem jezik moje majke.
No, ja znam, moja majka čeka više. Moram dalje. Odlazim za Pariz – Gimnazija pa Sorbona....Moram se vratiti u svoju Crnu Goru....Nema sjaja Petrovića, žive samo uspomene...Eto, ta se sjećanja gase, a ja znam da sam život proveo radeći mnogo, tražeći istinu za sebe, za ljude koje volim – za moju Crnu Goru. Njen ponos što me ima rašćeruje strah koji osjećam. Znam, kraj je tu.“
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR