Piše: Jovan Nikolaidis
1. Što preostaje od kulture? Koje i kakve kulture? I za koga kultura? Treba ispričati priču o crnogorskoj kulturi, ma kakva se ona činila juče, danas i sjutra emancipovanom svijetu kamo i mi želimo ići, u koga želimo srasti? S crnogorskom kulturom, žrtvom dragovoljne presije plemenitaškog naroda nad svojim rodom i imenom, i kasnije upornog sljedbenika komunističke ideologije. Koji su doprinijeli da cg kultura vremenom preraste u primitivno čudovište na bisagama malograđanštine, pa sad ne znamo što bi s njom i kamo je dati bestraga. Njom dojučerašnjom. A u njoj bijahu izraženi nepotizam, skorojevićstvo, bahatost, pretencioznost i umišljenost. Svemu tome bijaše uzrok u tipičnom crnogorskom idolopoklonstvu spram familije, silnog plemena, odabranih kumova. Leglo serdara i vojvoda bez pokrića. Narodnih heroja i pomoćnika narodnih heroja. Iz kojih se lako, svom širinom i dubinom, u provincijsku kulturu ukorijenila oskudica u kadrovima na svim nivoima. A s postojećima, koji nisu bili izbjegli u stolni beogradski paradizo, mogla se samo sprovoditi nekultura. Koju mi danas pokušavamo izmijeniti, iznova dići u vremenu koje dolazi, nakon što je Crna Gora, nakon vijeka, iznova povratila državotvornost. Izgrađujući s novim snagama novi umjetnički ukus, vaspitavajući se i prilazeći drugom vremenu bez sujete i osjećanja samodovoljnosti.
2. Crnogorska kultura dvadesetog stoljeća razvijala se po mjeri dva kursa: epskog naslijeđa i srpske kulture. Sve one raznolikosti društvene koje je Kralj Nikola, vele istorici: najuspješnijeg crnogorskog suverena, tijekom devetnaestog stoljeća, nakon sveopšteg mraka, neznanja, nepismenosti i opšteg primitivizma, dijelom uspio izgraditi i obogatiti, dovodeći u Crnu Goru izvanjce, kulturne poslenike, novinare i pisce iz hrvatskog, srpskog i vojvođanskog miljea kulture, srpska je politika nakon Podgoričke skupštine, kad je nestala i crnogorska država, usmjerila na svoj mlin. Srpskoj Sparti ostavljen je epski diskurs, guslarenje i Njegoš, a kultura, posebice naša književnost, proizvodila je epigone srpske lirike te nastavljače jugoslovenske socijalne literature. Usto, nastala bijaše svojevrsna crnogorska bježanija u obilnu beogradsku kulturnu geografiju. Do rađanja terazijskih Crnogoraca nije trebalo dugo čekati. Mala jezgra cetinjskih, podgoričkih, nikšićkih, hercegnovskih, kotorskih, bjelopoljskih i beranskih kulturnjaka tavorila su, proizvodeći trećerazredne kulturne proizvode, mršave duhom, koliko je bio mršav, sklerotičan, i duh tih malograđanskih sredina.
3. Mi smo svoju Maticu crnogorsku dobili dozlaboga kasno. A ona je puna anahronih, besplodnih ideoloških vitezova, tako dragih našem podaničkom mentalitetu. Misionarstvo naše Matice, kakva su bila misionarstva matica kod Srba i Hrvata, - što je to?! Maže li se to na hljeb olako zarađen.
Jezik, najočitija potvrda identiteta jednog naroda i jedne zajednice, sredstvo bez koga ne može biti nacionalne kulture, ustavnim dekretom usvojili jesmo. Doduše, još imamo dvije akademije, jednu okoštalu, do juče nacionalističku postaju srpske misli u nas, Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti, i drugu, Dukljansku akademiju, a obje pune sujetnih staraca. Dvije pravoslavne crkve, dva udruženja pisaca, dva udruženja izdavača... Vrane na dva kolca koje grakću jedne na drugu. Imamo, naravno, kao i sve zemlje ex-yu prostora i komunistički otpad koji, potvrđujući istinu da paradoksi najčešće niču na krajnostima, nastanjuje oltare pravoslavnih crkava i džamijske prostore, ili se veže za nacionalističke udruge raznorodnih aktivnosti. Nikad nije bilo više krstova o vratove socijalističkih preobraćenika, niti bogomoljaca i islamskih fanatika, dojučerašnjih sekretara mjesnih partijskih odbora. Sred takve mase kulturi preostaje da bude servis konzervativizmu, ures dekadentnog malograđanina i začin totalitarnoj svijesti - političko sredstvo za manipulaciju, jedan od mehanizama za održavanje vlasti. Crnogorska populacija je oduvijek bila ovisna o vlasti, što svjetovne, što duhovne, a iz toga se u našoj kulturi lako uspostavljala i svojevrsna 'vladavina podanika' kojima je duhovni iskaz bila subultura i folklorne manifestacije. To je davalo opštu izolovanost i samodovoljnost – impotentni kapital kulture sa kojim se danas nije lako obračunati.
Banalni, samoživi, okrutni kvazikapitalisti cg sadašnjice. Barbari imperijalističke buržoazije, s miksom drčnih, narcisoidnih postkomunista u gesti, što kevću s ruba Evrope. Sa Zapadnog Balkana, moliću lijepo! I nasuprot njima grupica buntovnih mladih intelektualaca koji bi sve to htjeli da skrajnu, promijene, nadvladaju. Barjaktari nove crnogorske kulture, književnici diskontinuiteta, obrazovani usamljenici-reformatori na škrtoj ledini zaraslih zabluda našeg puka.
4. Crnogorska kultura, zapravo, nije ni nakon drugog svjetskog rata znala sa sebe otresti provincijsku prašinu, iako je dobijanjem republičke nezavisnosti u socijalističkoj Jugoslaviji bilo prostora za samobitnost i modernost crnogorske kulture uopšte. Beograd i dalje, sada još većom silinom, mami sebi crnogorske školarce i udvorničke političare. Te snage, dijelom i danas, neshvatljivog fizičkog zdravlja a pune bolesnog inata, i dalje utiču na našu kulturu, braneći joj modernitet i proizvodeći novu malograđanštinu. Sada pod imperativom evroatlantskih integracija, koje takvi nevoljno prihvataju. Jer ti intelektualci, taj strašljivi polusvijet, Evrope se, evropske kulture osobito, boje.
Maltene pola vijeka evidentni provincijalizam u crnogorskoj kulturi opstaje prvenstveno zahvaljujući komociji i snishodljivosti tih nosilaca političke i svake druge moći. Koji su mogli, da je u njima bilo više domoljublja i senzitivnosti umjesto podsticanja ideološke zatucanosti, plemenskog nadgornjavanja, ponesenosti komunizmom i lagodnosti konformističke, u koju su upali svim bićem svog diletantizma, izgraditi zadovoljavajući model crnogorske kulture. Niko im takvo što nije branio, pogotovo ne jugoslovenska politika. Umjesto rada na jačanju nacionalnog prosvjećivanja ti kulturni bezidejni poslenici nezasitno su uživali sve sinekure koje je šira zajednica davala nerazvijenom području, kakvo se predugo smatralo crnogorsko socijalističko društvo, a pisci i pjesnici razmahivali se liričestvom oponašajući srpske moderniste ili sklapajući deseteračke varijacije na mitološke teme o tri vladara kuće Petrovića: svetog Petra Cetinjskog, Njegoša i Kralja Nikolu; ovog posljednjeg s opskurnom versifikacijom pjesnika nalik onima iz doba ujedinjene omladine srpske. Vrlo često izražavajući se ekavicom, još jednim specifikumom crnogorskog udvorništva srpskom, nije jenjavao taj talas prema Beogradu.
Bilo je uzleta u našoj kulturi, izvanrednih pojedinaca, dobrih djela o narodu, slavi i padovima, no nije nam sada dato u zadatak da slavimo pojedinačno, već kritikujemo opšte.
5. Tako smo stigli do naših dana kada, na sreću, gotovo na svim područjima kulture, nove snage postojano i kvalitetno slamaju anahronost i podvižništvo, stvarajući djela dostojna i većih naroda nego je naš. Kažu da imamo dobre slikare i još bolje pisce, uigrane glumce i solidne muzičare, sve se manje pjeva a sve više piše. Crnogorskoj kulturi više ne treba reciklaža drugorazrednih kulturnih proizvoda Beograda. U proteklih desetak godina učinilo se više nego za vijek. Nikle su institucije kulture na ravnom prijestonom Cetinju brdovite Crne Gore, manifestacije i festivali, učilišta i glumišta, preinake srbofilskih komisija za dodjelu nagrada u crnogorske, sve to danas narasta u Crnoj Gori na crnogorsku normu, sluteći bolju kulturnu klimu od prethodne. Usuđujem se da tvrdim da se danas novom crnogorskom kulturnom politikom prvi put i uspostavlja zdrava građanska klasa, onaj društveni život naprednih pojedinaca, gradska i velegradska kultura.
6. Ali, opet u nas defekti, naša lijenost i nehaj, idu uporedo sa nastojanjima novih mladih snaga kolektiva u tranziciji. Kad se među narod, što krštenih što od lune, uvuku vjerski fanatizam i praznovjerje, kad narod, koji je do juče vijorio trobojkama sa petokrakom na njima, počne o vratove, o retrovizore automobila, na koži tetovažu, oko nadlanica brojanice, na odjeći krstovlje i citate iz ilmihala nizati, znajte, uvažena gospodo-drugovi, da kulturi, ma kakva ona bila u ranijem sustavu, iznova prijeti opasnost. Slabašna je kultura onih zemalja u kojima populacija najviše povjerenja ima u vjerske ustanove i njene velikodostojnike. Nije ugodno danas gledati koliko nepristojnosti i bezobrazluka najedno ima u tim nosiocima pravoslavlja i radikalnog islamizma u mojoj domaji. Koje narod prihvata a politika još toleriše. I jeste đavolski teško u procesima velikih društvenih promjena uspostaviti elitu. Koja neće, koja ne smije biti gora od rulje, da rabim divnu kovanicu iz naslova knjige Mirka Kovača.
7. Sveopštoj reformi crnogorske kulture danas prijete mnoge opasnosti. Od kojih povratak starim ideologijama i uspon novog malograđanstva jesu najopasnije. Jer iskustvo koje smo u Crnoj Gori stekli u proteklo, od sticanja državne nezavisnosti i međunarodnog priznanja, uči nas da u mojoj domaji stara ideologija nije nestala već je navukla na se novo ruho. A i novo malograđanstvo, takođe, u nas je još ona stara malovaroška usjedjelica, koju uspavljuju slatkom pričom o evroatlantskim integracijama. Nacionalističkoklerikalne snage i dalje se glasaju guslanjem epskih teoretičara kulture, diletantskim referisanjima, a novim, svežim i beskompromisnim stavovima, još se ne daje dovoljno prostora. Viševjekovna harmonična besjeda plemenskih otaca teško odstupa, iako se taj kašljucavi zov starine giba pred silinom novih poslenika u kulturi. Tom pozitivnom, naprednom trendu u kulturnoj politici Crne Gore, prije nekoliko, nadjenuli smo bili činovničko ime 'Crna Gora jedna adresa kulture'. Kojoj je Vlada Republike Crne Gore dala priroritet, a konzumenti je dobrim dijelom prihvataju. I ta misija kontinuitetom i dignitetom sadržaja koji se nude publici, obećava brzo formiranje onog i onakvog kulturnog modela za kojim je Crna Gora, od dinastije Petrovića, srpske svakovrsne okupacije, komunističkih plaketiranja, te do demagogije 'lijepih, mladih i pametnih' antibirokrata, sve vrijeme vapila. Crna Gora doista može biti jedna adresa kulture ako bude multikulturalna. I njen identitet, bitii građanin Crne Gore, takođe multikulturalan. U drugačiju ne valja vjerovati. I takva, Peta Crna Gora, biće grobnica još uvijek agilnih nazadnjaka crnogorskih. I otrov za građanstvo male zajednice velikih apetita. Crnogorski budući kulturni identitet multikulturalan je, nije samo ni pravoslavni, ni samo srbocrnogorski, ali jeste, bolje reći: treba biti, skupni identitet svih onih naroda koji će jednog dana biti Crnogorci, građani sve tri vjere, konzumenti kulturnih posebnosti. A Montenegro mediteranski geoprostor i levantinska egzotična teritorija najedno, te evropsko i balkansko čvorište. Krst i luna prepleteni kao grane bršljana.
8. O takvim je velikim promjenama riječ, kad su u pitanju crnogorske bitke u kulturi pred još živućom staronovom ideologijom i glasanjem lijenog crnogorskog malograđanstva. Koji se, uime nove Kulture nove Zajednice, moraju otresti sa pleća naše budućnosti. U koju, iako sporim pomicanjem naprijed, treba vjerovati. Neka nam se dopusti da pitanju: Što preostaje od kulture u Crnoj Gori? damo jedinstven odgovor, moguće štur a dijelom i demagoški: sljeduje nam veliko spremanje, temeljita preinaka, za koju, moramo u to vjerovati, ima i snage i volje. Kako bi rekli naši brđani: „Ima se i može se, starome pokop, novome krštenje.“ Jer doista, Crna Gora nije više Srpska Sparta, već nezavisna i međunarodno priznata država, zemlja kojoj demokratija i otvoreno društvo trebaju. Koja će u budućnosti stopiti svoje plemenito dukljanstvo sa pragmatizmom petrovićevske Crne Gore. A njen zbirni identitet izniknuće iz njenog multikulturalizma, što jeste velika prednost i njene buduće kulture: dobar spoj mediteranskog i balkanskog. Samo treba izgraditi i novog čovjeka. A za tu zadaću treba crnogorskoj kulturi dovoljno cinika. Mislim da i takvih mladih snaga u nas ne nedostaje.
9. Ipak, moramo reći, ne bez oporosti: ne zaboravimo staru istinu da svaka nova kultura najavljuje i novu ideologiju. Nema, nažalost, te kulture koju nije ideologija, poput sjene, poslala među ljude, da joj najavi dolazak prije svitanja. Kultura i ideologija uvijek su bile sestre po materi Istoriji.
bukva
Proslihediti ovaj tekst kulturnim i politickim stratezima u CG. I Jovana za ministra u dva mandata
mijo
Vrijedjelo je čekati Vaš tekst. Hvala za ono što radite. Živjeli nam gospodine Nikolaidis.