Pet knjiga po izboru Matije Otaševića

Matija Otašević, nesuđeni profesor svjetske književnosti, koji se danas bavi komunikacijama ovog četvrtka čitaocima portala Antena M preporučuje pet naslova koje bi trebalo pročitati.

"Maj je mjesec u kojem smo i u Crnoj Gori – doduše, u virtuelnom prostoru i na moje razočarenje ali ne i iznenađenje prilično mlako i površno – obilježili četiri decenije od smrti Tita i uvoda u raspad njegovog državničkog i političkog projekta. Zato ću se posvetiti tom fenomenu. XX vijek je epoha Jugoslavije. Zbog toga ću početi preporukom pisca kod kojeg se „Jugoslavija raspala, ali još nije umrla“, što će danas biti moj lajtmotiv. Hoću reći, svi pisci i/ili likovi ovog kratkog osvrta su Jugoslaveni, ili za temu imaju Jugoslaviju", kaže Otašević, ekspert za korporativnu komunikaciju u Crnogorskom Telekomu. 

 Viktor Ivančić, „Robi K. (I-V)“

U dvije riječi – mediteranska komedija. Već 35 godina u bilježnici koja je narasla na gotovo 2.500 strana posloženih u 5 tomova (Fabrika knjiga, Beograd; Ex Libris, Rijeka), devetogodišnji Robi K. (odjeljenje IIIa) iz Splita, uzima obraz svojim roditeljima, učiteljima, komšijama, kleru... Kako to djeca uzimaju obraz odraslima? Tako što ih hvataju u etičkom raskoraku i moralnoj nedosljednosti, dovode na tanak led njihova intimna i politička uvjerenja, govore umjesto njih ono što ovi zaista misle... i sve to baš onda kada ne priliči – pred drugima. Čitati sa „Pričama o zanatima / Ulogom moje porodice u svjetskoj revoluciji“ Bore Ćosića u drugoj ruci.

 Nehotična autobiografija Igora Mandića (trilogija „Sebi pod kožu“, „U zadnji čas“, „Predsmrtni dnevnik“)

Najveći grijeh koji književni kritičar može da učini, vjerovao sam kao student, jeste zatvaranje u „kulu od slonovače“ – stanje privilegovane sigurnosti, samodovoljnosti i izolacije od svakodnevnih problema i dešavanja, u kojem se eventualno umire u ljepoti nekog stiha ili Prustovog odlomka. Prirodno, okrenuo sam se jednom od najoštrijih, neumornih kritičara i polemičara, i najvećih hedonista u jugoslavenskoj književnosti, a u njegovim autobiografskim i dnevničkim pabircima tražio sam i pronašao odgovor kako je oko sebe izgradio „oklop od hartije“. Ove „autobiografski saldakonte“ čitati sa knjigom „Zbogom, dragi Krleža“ istog autora u drugoj ruci.

 Miroslav Krleža, Dnevnici, eseji, članci i polemike

Nakon dvojice savremenih krležijanaca, dolazimo i do samog Krleže, središnje ličnosti književne i kulturne istorije Jugoslavije. Lionel Trilling, američki književni kritičar, primijetio je da su obrazovane klase naučile da za sve probleme krive ideje, umjesto „vlastito pogrešno mišljenje“. To je, kaže on, veliki porok akademizma – da je zaokupljen idejama umjesto mišljenjem, zbog čega greške intelektualaca „krče sebi put u svijet, pa nešto što započne kao promašaj u percepciji intelektualaca-specijalista nalazi svoje ispunjenje u politici i djelanju“. Bez obzira da li je riječ o idejama filozofa, ekonomista, politikologa i političara, sociologa, profesora književnosti i književnika... Krleža nas uči da mislimo, i u njegov obimom i značajem ogromni opus treba utonuti što prije. Ne čekati penziju i više vremena, jer tada će biti svejedno da li ste (pro)čitali Krležu. Za penziju ostavite Prusta. Čitati sa olovkom i knjigom „Avangarda Krležiana: pismo (ne o) avangardi“ Predraga Brebanovića u drugoj ruci.

 Predrag Matvejević, „Jugoslavenska ideja“

U ovom trenutku biti Jugoslavenom ne znači istovremeno biti jugonostalgičarem i žaliti za SFR Jugoslavijom iz TV sapunica, filmskih komedija i dokumentaraca novijeg datuma – tzv. „koka-kola socijalizmom“. Postoji jugoslavenstvo, piše Matvejević, „koje ne mora biti ni državnost ni nacionalnost“, već podrazumijeva odbranu ideja koje su bile oslonac razvoja i emancipacije našeg društva, i jamstvo njegovog opstanka. Ili Ivančićevim riječima: jugoslavenstvo ne u državotvornom smislu niti deklarativno odnosno kao vid neke nacionalne identifikacije, nego kao vid otpora i angažmana dakle kao jedan aktivni, a ne pasivni fenomen. Zašto je takvo jugoslavenstvo subverzivno? Jer sve nakon toga razotkriva kao kontrarevoluciju. Čitati sa „Jugoslavenstvo poslije svega“ Dragana Markovine u drugoj ruci.

 Ivo Goldstein, Slavko Goldstein, „Tito“

Najobuhvatnija, najdetaljnija i najobimnija biografija JB-a na našim jezicima, koja sa Broza skida slojeve mitologije – jednako titofila i titofoba – i stavlja u kontekst jednog od najznačajnijih svjetskih državnika u XX vijeku. Priča o Titu je priča o Jugoslaviji i kontekstu u kojem i o kojem pišu svi prethodni autori. „Značenje je ograničeno kontekstom, ali je kontekst neograničen“, vjeruju pobornici dekonstrukcije u filozofiji i književnoj kritici. Isto je i u tumačenju uloge i značaja Tita u istoriji Jugoslavije, Evrope i svijeta. Ova knjiga uvodi red u izučavanje fenomena „Tito“.