Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman
II dio
Da se ne bismo bavili baš svakim priśećanjem autorke knjige, jer bismo samo na osnovu njena predgovora morali napisati cijelu knjigu, ispravljajući njena selektovana śećanja, ovđe ćemo ukazati samo na neke od njenih osnovnih postavki. Naime, ključna su polazišta ove njene knjige da je crnogorska dubletna norma metodološki pogrešna, a da su standardizacija fonema ś i ź, kao i teza da crnogorski jezik nije nikakva varijanta policentričnog „bivšeg“ srpskohrvatskog jezika već standardni jezik proizašao iz štokavskoga jezičkog sistema – odraz nekakvog jezičkog nacionalizma!? Tako nam Glušica prodaje za krupnu nauku čisti metodološki dogmatizam. Jer u njenoj vizuri nauke ništa što nije u skladu s njenim śećanjem i Kordićkinim teorijama – nije nauka, no diletantizam i nacionalizam.
Možda je ovđe suvišno podśećati da je crnogorska jezička standardizacija zapravo utemeljena na suprotnom principu te da je rezultat toga postupka najfleksibilnija jezička norma na štokavskome jezičkom prostoru, koja je usvajanjem dubleta uvažila i jezičku stvarnost ali i sto pedesetogodišnju normativnu tradiciju, ne namećući govornicima nijednu od verzija kao obavezujuću.
Ako je to možda i nepotrebno podśećati, za razumijevanje ove knjige neophodno je uputiti na stavove koje je Glušica zastupala prije nego je spoznala da crnogorski jezik nije drugo do nacionalistička babaroga. Tako je nekadašnja zamjenica predśednika Savjeta za standardizaciju crnogorskoga jezika na samome početku rada te komisije čiji je zadatak bio priprema Pravopisa i Gramatike crnogorskoga jezika potpisala Pravopisna načela u kojima je jasno polazište bilo da crnogorska jezička standardizacija mora uvažiti foneme ś i ź. Te je principe potpisala, uostalom, ubjedljiva većina članova Savjeta. U medijskim istupima Glušica je dubletnu normu tada zastupala kao neophodni princip jezičke standardizacije.
Nekako u to isto vrijeme iz štampe je izašla zanimljiva knjiga Bosiljke Kankaraš Priručnik za crnogorski jezik (Crnogorski kulturni forum, Cetinje, 2008), pisana s ciljem da popuni praznine u literaturi vezane za crnogorski jezik, donoseći kratke informacije o pravopisnim i gramatičkim osobinama crnogorskoga jezika, kao i odlomke iz tekstova koji osvjetljavaju širi sociokulturni kontekst. A u toj knjizi, pored ostaloga, iznose se činjenice da je crnogorski jezik bio marginalizovan i potiran u prošlosti, nema u njoj nikakvih dubleta, već se promoviše samo jotovana verzija, fonološki sistem crnogorskoga jezika, kako smatra autorka te knjige, sadrži pored fonema ś i ź i glas з (dz), a za padežni sistem crnogorskoga jezika tvrdi se da je u njemu lokativ izjednačen s akuzativom i genitivom. Primjeri kojima autorica to ilustruje su konstrukcije „Živi u grad“ i „Skita se po sela“.
Jedan od recenzenata te knjige je Rajka Glušica koja je te 2008. godine svojim naučnim autoritetom stala iza, kako vidimo, znatno radikalnijih koncepcija o crnogorskome jeziku, s jednim slovom viška i jednim padežom manjka, u odnosu na one koje danas proglašava jezičkim nacionalizmom!? Vjerovatno se Glušica oglušila o svoje stavove iz 2008. godine, ili ih samo potisnula iz ionako selektivne memorije, pa se i ne śeća ove recenzije, ali da joj recenzija nije podmetnuta potvrđuje i njen tekst objavljen na kraju knjige u kojemu veli: „'Priručnik crnogorskoga jezika' je knjiga koju preporučujem za štampu jer iz nje možemo saznati mnogo važnih pojedinosti, predstavljenih u kratkim crticama, a koje se tiču crnogorskog jezika, njegovog rječnika, gramatike, istorije i književnosti“ (str. 139). Možda danas možemo povjerovati Glušici da je zaboravila i na ove „kratke crtice“, i stekla naknadnu pamet, no njena je knjiga dokaz da je naknadna pamet nerijetko zapravo – zla pamet.
A naknadna je pamet i teorija da se Savjet za standardizaciju crnogorskoga jezika raspao zbog navodnoga jezičkog nacionalizma, a ne zbog toga što u od Ministarstva prosvjete zadatom roku nijesu obavili planirani posao jer Rajka Glušica i njeni istomišljenici iz Savjeta nijesu predali materijal djelova Gramatike crnogorskoga jezika za koji su bili angažovani. Naknadna je pamet i da su postojale dvije verzije pravopisa, jer za duže od decenije od raspada Savjeta, niko još niđe ne viđe tu drugu verziju, izuzmu li se članovi Ekspertske komisije za standardizaciju crnogorskoga jezika koji su izvjesni pravopisoliki materijal ocijenili kao kombinaciju plagijarizma i diletantizma, premda Glušici i njenim sljedbenicima niko nije branio da ga objave, a troškovi štampe i tehničke pripreme zasigurno nijesu mogli biti smetnja za takvo što. Umjesto svoje verzije pravopisa Glušica evo već duže od deset godina reciklira svoja śećanja, popunjavajući ih naopakim interpretacijama i filujući ih pseudonaučnim teorijama Snježane Kordić.
A sad nešto lično, sasvim lično. Istovremeno i metodološki ilustrativno. Kako Glušica koristi izvore i analizira ih, neka pokaže jedan primjer. Da bi dokazala da je dubletna norma haotična i nesređena, Glušica tvrdi da se i u tekstovima nastavnoga kadra FCJK mogu naći primjeri miješanja „jotovane i nejotovane varijante“. Kako bi to dokazala Glušica citira tekst jedne uvažene profesorice s FCJK koja je objavila tekst u kojem je „u većini primjera, kao i u naslovu koristila nejotovani oblik djeca. Međutim, u tekstu se pored ovog više puta pojavljuje i jotovani oblik đeca. U istom tekstu se u jednom citatu kolege, saradnika sa fakulteta A. Radomana, agilnog borca za jotovani crnogorski jezik, pojavljuje pomenuta nedosljednost: 'Našli su se u njemu i klasici crnogorske književnosti za đecu… ali i pisci koji su tek zakoračili u svijet đečije književnosti … Vukanović je vodio računa i o recepcijskim prohtjevima savremene dječje publike'.“ Ovim tipično glušičkim metodom htjelo se pokazati da eto ni promoteri nakaradne jotacije ne znaju da je primjenjuju, no pokazalo se nešto sasvim drugo.
Naime, čak i iz ovako naštimovanoga iskaza, jasno je da na FCJK rade profesori koji u skladu s vlastitim izborom koji omogućava Pravopis, koriste i nejotovanu i jotovanu njegovu verziju. S tim što nedosljednost koja se ovđe želi pokazati nije ništa drugo do još jedna u nizu Glušičinih predstava za javnost. Moj tekst ona ne citira iz originala, već na osnovu navoda moje koleginice, i iz takvoga čitanja iz druge ruke izvodi dalju analizu da čak i „agilni borci za jotovani crnogorski jezik“ nijesu dosljedni u njegovoj upotrebi. Da je konsultovala moj tekst objavljen kao pogovor za Antologiju crnogorske proze za đecu i tinejdžere Slobodana Vukanovića, viđela bi da u tome tekstu nema nikakvih pravopisnih nedosljednosti, da su đeca samo đeca, a đečija publika samo đečija publika. No analiza rezultata originalnoga teksta bila bi nepodesna za unaprijed zacrtane ciljeve, pa se Glušica usredsredila na analizu ne mog teksta no načina na koji je moj tekst citiran kod drugoga autora, koji u tekstu koristi nejotovanu verziju Pravopisa, pa se tako i u citatu potkrala jedna klasična slovna greška i ništa više. No, kako vidimo, Rajka Glušica nije savjesni korektor, nego lovac na vještice i neko ko se, u skladu sa svojim poimanjem nauke, analizom tekstova bavi iz druge ruke.
Ako bismo nabrajali sve podmetačine poput ove koji štrče s gotovo svake strane ovoga štiva na granici između autobiografske proze i fikcije, trebalo bi nam za to znatno više vremena i prostora, pa ćemo ukazati na tek još jedan primjer kreativnog tumačenja činjenica. Da bi dokazala da su metodi i principi upošljenih na FCJK u suprotnosti s naukom, Glušica ponavlja mnogo puta u javnosti plasiranu tezu da su u prvoj verziji Pravopisa crnogorskoga jezika, objavljenoj u Službenome listu 2009. godine i dostupnoj na sajtu Ministarstva prosvjete, prisutni oblici ćeme, ćelohranitelj, ćestenina, ćelodnevni, ćenovnik, ćelina, ćelesa, ćelivati, ćelokupan, ćesnoća, ćenjkati se i sl. te da su svi ti „oblici ponovljeni u pravopisnom rječniku“ pa zaključuje: „Branitelji su konstantno tvrdili da tih oblika nema, te da mi izmišljamo, koristeći uz to ružne riječi i kvalifikacije, iako je lako provjeriti ko je u pravu, treba samo pogledati sajt ili Službeni list. Na osnovu ovoga primjera može se pretpostaviti kako li je sa njima polemisati oko stvari koje nijesu tako očigledne i lako provjerljive.“
Jedino što je u ovome iskazu Rajke Glušice tačno je to da se ta verzija Pravopisa i danas može preuzeti s interneta, a lako će provjeriti ko zaviri u nju da u njenome pravopisnom rječniku nema apostrofiranih primjera. Nema ih ni u Pravopisu kao standardnih oblika, već se samo neki od njih spominju kao potencijalni, a ne i realizovani oblici. Dakle, spominju se ali ne kao standardni likovi. Tih primjera, uostalom, u drugome izdanju Pravopisa nema, što Glušica prikazuje kao rezultat njene kritike prvoga izdanja. Oblici ćelohranitelj i ćestenina ni u prvome ni u drugome izdanju Pravopisa uopšte se ne spominju, čak ni kao potencijalni, pa se jedino može zaključiti da su jedan od zornih primjera konfabulacija Rajke Glušice. Toliko o kreativnim metodama analize činjenica kojima Glušica – mora se priznati – dosljedno pribjegava.
Da knjiga Rajke Glušice nije posve lišena vrijednosti, premda one nijesu naučne već poetske prirode, svjedoči njen stilski markantni postupak upotrebe refrena. Knjigu otvara iskaz „Prošlo je deset godina od kada je Ministarstvo prosvjete i nauke proglasilo prvi službeni Pravopis crnogorskoga jezika...“ (str. 5), koji se potom uz minimalne preinake ponavlja i na strani 239: „Prošlo je više od deset godina od ministrovog usvajanja Pravopis crnogorskoga jezika i njegovog proglašenja za službeni i obavezujući u Crnoj Gori“ da bi se taj refren nepromijenjen ponovio i na strani 258. Je li autorici knjige u podśećanju na zlehude okolnosti pod kojima su joj teškom mukom stečene privilegije naglo izmakle, u časovima śete zaiskrio Poov refren „Nevermore“ ili je upotreba refrena u ovoj knjizi spontani produkt njene tankoćutne, pjesničke prirode, što se u ovoj knjizi manifestuje kao nevina žrtva blagorodnoga čuvstva, nije lako dokučiti.
No knjiga koja je pred nama opravdala je 23-godišnji autorski post Rajke Glušice (izuzme li se njeno honorarno pisanje srednjoškolskih udžbenika), prikazujući je kao zreloga pisca i potvrđujući onu davno formulisanu Bifonovu maksimu – „Čovjek je stil“.
dejan
Vjerrovatno se vecina.vas sjeca skorog "istorijskog" nakaradno umnog svjesnog izleta mlade dame na visokoj poziciji u resoru nauke kako bi ona najradoje sve reciklirala za toaletni papir sve norme,foneme pravopis crnogorski...e to je proizvod jednog od hiljadu rajki i nemoc drzave da zagrebe dublje.
"Skica a ne rješenje"
"prošlo je više od 10god" i "koji je više skica problema nego njegovo cjelovito rješenje" su lajt motivi perjanica cg nauke. Oni vode i predvode a nama kažu nije sad momenst da ih "napadamo"njima samima. Sad je baš momenat da se vidi s kim idemo naprijed da se ne lažemo.
dejan
Hvala vam gospodine Radman na otkrivanju i pruzanju na uvid duboke rupe u akadrmdkoj zsjefnici siroj javnosti Crne Gore.Dodao bih samo jos zbog onih gradjana koji neznaju da je filozovski fakultet nk odavno prikrivena ustanova sa stalnim leglom zmija otrovnica namijenjenih iskljucivo CG...