Art nam brani filologa mrtva, što ga brani kad ga ne odbrani II dio

Za Antenu M piše: Adnan Čirgić

Nesuđena standardizatorka crnogorskoga jezika pretenduje da bude arbitar u svim standardološkim pitanjima na crnogorskome prostoru, a nerijetko zađe i u hrvatske i bosanske jezičke probleme. Umjesto redom, krenimo nasumično u analizu njene arbitraže. Ljepotom stila ona se zbilja nameće za standardološki posao. Neka o tome posvjedoči dio jedne njezine rečenice:

„U toku dugog trajanja kroz vrijeme...“ (str. 18). Njeni su iskazi i inače suva nauka, što će potvrditi ovi primjeri: „U naučnom diskursu emocije su nepoželjne, nasuprot nauci, u nacionalizmu emocije dominiraju i nadvladavaju razum, a bez razuma nema nauke“ (str. 35); „Crnogorski jezički nacionalizam očituje se i u procesu kodifikacije crnogorskog jezika, kao i u aktuelnoj jezičkoj politici, a prvi zvanični pravopis i gramatika crnogorskog jezika plod su nacionalističkog shvatanja jezika i težnje da se crnogorski standard što više udalji od ostalih standarda nastalih iz policentričnog srpskohrvatskog jezika“ (str. 7); „U Crnoj Gori je umjesto naučnog pristupa standardnom jeziku i njegovoj kodifikaciji pobijedilo nacionalističko shvatanje jezika kao osnovnog identitetskog obilježja nacije i države. Zato se nije stalo na posebnom imenu i ustavom potvrđenom statusu službenog jezika...“ (str. 5); „Tvrdnja da se radi o različitim jezicima je fundament dominantne identitetske politike – bosanske, crnogorske i hrvatske, koji se forsira iz straha da bi svijest o istosti jezika mogla uticati na ponovno ujedinjenje država.“ (str. 10); „Ono što posebno zabrinjava jeste to što se nauka o crnogorskom jeziku pokušava utemeljiti na mitovima, ili na problematičnim i netačnim tvrđenjima čime se vrši njena kompromitacija u slavističkom svijetu“ (str. 16). I tako dalje. Neđe se mora stati jer u suprotnom iscitirasmo cijelu knjigu. Da joj je poznavanje padežnoga sistema jača strana, neka pokaže primjer đe govori o dvjema profesoricama koje su „veoma involvirane u dokazivanju 'istine'“ (str. 35) ili „Prva je Hrvatska u svom Ustavu iz 1991. godine unijela naziv službenoga jezika – hrvatski...“ (str. 13); „u koloni zvučnih suglasnika stavljen je ź“ (str. 125), „1993. godine kratkotrajno uvedena ekavica kao jedini službeni izgovor na ijekavsko područje Republike Srpske“ (str. 219) i sl.

Predstavljajući svojevremeno Priručnik za crnogorski jezik Bosiljke Kankaraš u kome se autorica zalaže za izmjenu padežnoga sistema i normiranje odnosa tipa Živi u grad; Voda u krš; Skita po sela; Veliko je stanovništvo po gradova i sl., Glušica je svesrdno podržala tu knjigu čija je recenzentkinja. Njezina se upotreba padeža u navedenim primjerima kudikamo razlikuje i od onih koje predlaže B. Kankaraš, pa do objavljivanja njezina Pravopisa crnogorskoga jezika ostaje upitno smatra li Glušica da se padežni sistem crnogorske varijante/podvarijante policentričnoga srpskohrvatskoga jezika razlikuje od padežnoga sistema toga policentričnoga jezika. Možda bi se odgovor na tu nedoumicu mogao iščitati iz ovih autoričinih redaka:

„U crnogorskoj gramatici nema ni riječi o tipičnoj crnogorskoj sintaksičkoj pojavi nerazlikovanja lokativa/instrumentala uz glagole mirovanja i akuzativa uz glagole kretanja tipa Živim u Nikšić, Idem u Nikšić, Sjedim pred kućom, Stigoh pred kućom i potrebnih objašnjenja u vezi sa tom široko rasprostranjenom pojavom u crnogorskim narodnim govorima“ (str. 162). Izgleda da crnogorski padežni sistem nije jedina razlikovna osobina u odnosu na sinonimni srpskohrvatski jezik. Da je i upotreba zareza kod Glušice kudikamo drugačija od one koju propisuje neumrla srpskohrvatska jezička norma, zainteresovani će se čitalac uvjeriti odmah pošto natakne rukavice na ruke.

Tako Glušica zareze koristi nemilice, zlu ne trebalo, pa redovno npr. subjekatsku sintagmu odvaja od predikata. Njezinom još uvijek neobjavljenom restandardizacijom crnogorskoga jezika načinjen je otklon u odnosu na srpskohrvatsku ortografsku normu i u pogledu upotrebe polunavodnika. Tako Glušica navodnike u tekstu koji citira ne pretvara u polunavodnike. Možda zbog što vjerodostojnijega navođenja tuđih riječi jer je poznato da joj je vjerodostojnost imanentna.

U naukovanju Rajke Glušice i dokazivanju ispravnosti svojih i neutemeljenosti drugačijih stavova ključnu ulogu imaju konstatacije o ozbiljnosti / neozbiljnosti, naučnosti / nenaučnosti, nacionalizmu / objektivnosti i sl. Tako objektivnosti i istini sklona autorica npr. veli: „Sva ozbiljnija istraživanja, naročito ona obavljena od brojnih inostranih lingvista, pokazuju da je jugoslovenska (SFRJ) jezička politika, i na planu zakonskih odredbi o jeziku i na planu prakse, te na planu varijanata srpskohrvatskog jezika (dvije varijante: srpska i hrvatska i dva književnojezička izraza: bosanskohercegovački i crnogorski) i na međujezičkom planu: bila uzor u svijetu po svojoj demokratičnosti.“ (51) Taj stav ilustruje takođe objektivnim zaključcima S. Kordić.

Nama nema druge no da joj vjerujemo na tvrdu riječ. I džabe nam što znamo da pri izradi Pravopisa srpskohrvatskoga jezika i pri donošenju Zaključaka na Novosadskome dogovoru, koji je tome pravopisu prethodio, Crna Gora nije imala svojih predstavnika te da liše nijesam i sjutra ta norma gotovo da nije uvažavala nikakve druge crnogorske jezičke specifičnosti, zaludu nam što znamo da je onima koji su se javno bunili zbog neravnopravnosti varijanata i podvarijanata bilo zapriječeno regularno objavljivanje radova, zaludu nam što znamo da Novosadski dogovor počiva na stavu da se „naš zajednički književni jezik“ razvio oko dva glavna kulturna centra – Beograda i Zagreba koji su do unazad pedeset godina bili bez uticaja na „crnogorsku varijantu zajedničkoga policentričnog jezika“, sve nam to zaludu kad znamo da je Glušičina i Kordićkina tvrda riječ tvrđa od stvarnosti oko nas.

Zahvaljujući radu nacionalistički nastrojenih lingvista, danas se u Hrvatskoj koristi hrvatski, u BiH bosanski, u Crnoj Gori crnogorski a u Srbiji srpski jezik umjesto da se svi služe demokratskim tekovinama srpskohrvatskoga jezika. Uz Glušičinu napomenu u knjizi da je Srbija posljednja ustavom ukinula srpskohrvatski jezik zlonamjerni bi mogao skontati da je nacionalistička pošast krenula upravo iz Hrvatske, odakle je zahvatila Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu, pa su i Srbi svoj jezik konačno nazvali srpskim. Za razliku od prosrpskih lingvista, ova lingvistica časnih namjera i objektivna pristupa nauci te nacionalističke snage ne naziva ustaškim niti ih dovodi u vezu s Vatikanom ili CIA-om. Zato joj to i ne treba učitavati.

Autoričina se objektivnost može ilustrovati i ovim primjerom. Govoreći o Fakultetu za crnogorski jezik i književnost, ona navodi i časopis toga fakulteta Lingua Montenegrina (odnosno montenegrina, kako to dosljedno standardološka nesuđenica koristi) koji s lingvističkih visina diskredituje zato što urednik LM objavljuje i „diplomske radove svojih pristalica“ (str. 41). Za razliku od urednika LM koji objavljuje diplomske radove „svojih pristalica“, objektivna autorica cijelo jedno poglavlje bazira na rezultatima tri naručena i neobjavljena diplomska rada svojih bivših studentica. Na jednome mjestu to i sama priznaje: „poslužićemo se, pored sopstvenih istraživanja i rezultatima iz tri diplomska rada naših studentkinja“ (str. 250).

Neštedimice se služeći neobjavljenim tuđim diplomskim i magistarskim radovima i ne navodeći uz rezultate koje iznosi koji su to „posuđeni“ a koji se baziraju na „sopstvenim istraživanjima“, Glušica još jednom demonstrira svoj čisto naučni i objektivni metod nasuprot praksi nacionalističkoga FCJK koji prestižne diplomske radove o crnogorskome jeziku objavljuje na čelnome mjestu svoga časopisa.

Osim što je objektivna, autorica je ovoga korona izdanja i skromna mimo druge. Viđeli smo već kako je sebe opisala u početnoj biografskoj napomeni. Skromnosti sklona nije htjela isticati svoje članstvo u prvorazrednim naučnim institucijama poput Društva za negovanje i proučavanje srpskog jezika ili Društva za srpski jezik i književnost Srbije i Crne Gore. Kad je već svoju biografiju okrnjila, čitalac bi pomislio da nema ničega zlonamjernoga u tome što je jednoga od najznačajnih standardologa s kraja XX i prve dvije decenije XXI vijeka Josipa Silića predstavila samo kao „profesora hrvatskog jezika Sveučilišta u Zagrebu“ (str. 88), a jednu od najbolje upućenih inostranih lingvistica u štokavsku jezičku problematiku Ljudmilu Vasiljevu kao „profesorku hrvatskog jezika na Univerzitetu Ivana Franka u Lavovu (Ukrajina)“ (str. 88). No naredne autoričine tvrdnje razuvjeriće i najlakomislenije: „Veoma je sporan sastav ove Komisije čiji je zadatak propisivanje ortografske norme jezika koji je za dva člana Komisije nematernji, a treći član je nelingvista, dakle, potpuno nekompetentan za poslove normiranja jezika.

Poslovi kodifikacije podrazumijevaju naučnu utemeljenost i ekspertizu koju predsjednik Ekspertske komisije ne posjeduje. Veoma je diskutabilno i to što Ljudmila Vasiljeva, profesorka hrvatskog jezika iz Ukrajine, učestvuje u poslu kodifikacije crnogorskog jezika koji slabo poznaje, i pri tom nema naučnih kapaciteta da procijeni utemeljenost i naučnost stavova na koje se oslanja i koje podržava.“ (str. 88) ili „Ta Ekspertska komisija bez eksperata za crnogorski jezik...“ (str. 89). Da je autor ovoga priloga svoj doprinos standardizaciji uradio traljavo jer je „početnik u nauci“, to je Glušica na više mjesta ponovila i u tome joj nećemo oponirati. Da Milenko A. Perović, predśednik Ekspertske komisije, dugogodišnji profesor na Univerzitetu u Novome Sadu i utemeljitelj studija filozofije na tome univerzitetu, ne pośeduje „naučnu utemeljenost i ekspertizu“ – ni tu nećemo sumnjati u objektivan sud istini privržene autorice.

Međutim, ostaje nejasno kako to Josipa Silića diskredituje činjenica da mu je crnogorski nematernji ako autorica smatra da je crnogorski jezik varijanta (nekad smatra i da je podvarijanta) srpskohrvatskoga jezika koji je zajednički i Bošnjacima i Crnogorcima i Hrvatima i Srbima. Ako su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski jezik zapravo različita imena za srpskohrvatski jezik, očekivalo bi se da onaj koji poznaje jedan od njih poznaje ujedno i svaki od njih. U tome bi slučaju i Lj. Vasiljeva kao „profesorka hrvatskog jezika“ bila poznavalac crnogorskoga jezika. Ali, avaj, Glušica pokazuje da grdno griješe oni što misle da je lingvistika zasnovana na pravilima logike. Pokazuje to svaki put kad se dohvati pera ili mikrofona.

Ali ako crnogorski jezik nije maternji slavistima iz Hrvatske i Ukrajine, izgleda da jeste srpskim anglistima poput Ranka Bugarskoga, kojemu Glušica ne zamjera što se pača u posla standardizacije crnogorske (pod)varijante decentriranoga srpskohrvatskoga jezika. Redovna univerzitetska profesorica opšte lingvistike zna da je osnovni uslov za proučavanje nekog jezika da proučavalac bude izvorni govornik, tj. da mu je taj jezik maternji.

Iako je po pozivu predavala svuđe po bijelome svijetu, uvažena doktorica u naučnim radovima ne napušta svoje Trešnjevo. Za razliku od kosmopolitski nastrojene Glušice, nacionalisti s Fakulteta za crnogorski jezik i književnost ne zamjeraju npr. Ranku Bugarskome što se bavi crnogorskim kao nematernjim mu jezikom, kao što mu ne zamjeraju ni što se bavi engleskim jezikom. Što se pak Silić i Vasiljeva upuštaju u amatersku rabotu bavljenja nematernjim jezikom, neka Glušica oprosti jer istorija jezikoslovlja poznaje još takvih slučajeva. Tako je npr. Bendžamin Li Vorf na gramatici śevernoameričkoga indijanskog jezika hopi, čiji je autor, razvio čuvenu Sapir-Vorfovu hipotezu. Gramatičke prikaze australijskih autohtonih jezika dao je Robert Dikson, a na njima su zasnovani brojni kognitivnolingvistički zaključci (između ostalih i čuvena Lejkofova knjiga Žene, vatra i opasne stvari).

Njegova saradnica Aleksandra Ajhenvald objavila je, navodimo za primjer, gramatiku modernoga hebrejskog i gramatiku sepičkoga jezika manambu (Papua Nova Gvineja). Gramatički prikaz amazonskoga jezika piraha dao je Danijel L. Everet, kojim nastoji da dokaže netačnost čuvene teze Noama Čomskog o rekurzivnosti, a time i postojanja univerzalne gramatike. Prijevod Everetove knjige Jezik: sredstvo kulture ubrzo će izaći u izdanju nacionalističke ustanove Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Amerikanka Lora Janda, poznata lingvistkinja koja već više od desetljeća radi u Norveškoj, donijela je značajne gramatičke opise kategorije glagolskoga vida (prije svega) u ruskome jeziku te češkoga i ruskoga padežnoga sistema. I nikome od takođe poznatih i priznatih lingvista (Rusa) iz njezina tima ne smeta da im Amerikanka bude prvi autor u zajedničkim radovima i vođa projekata koji se bave gramatikom ruskoga jezika.

Navedimo još neke priloge skromnosti veleučene autorice. Za razliku od nacionalističkih udžbenika crnogorskoga jezika koje karakteriše manjkamenat naučnosti, Glušica za svoje udžbenike veli da su to „odlični udžbenici maternjeg jezika i književnosti za opštu gimnaziju“ (str. 252). Prokazujući crnogorske nacionaliste koji su od kraja 60-ih godina XX vijeka naovamo ištući priznanje ravnopravne crnogorske varijante u okviru zajedničkoga službenog srpskohrvatskog jezika tražili hljeba preko pogače, ova iskrena i tupeća autorica na str. 227 navodi riječi Svena Meneslanda kako je ona „vatreni zagovornik“ crnogorskoga jezika:

„Bila sam jedna iz malobrojne grupe lingvista u Crnoj Gori koja se zalagala da se jezik u službenoj upotrebi nazove crnogorskim, o tome sam govorila na naučnim skupovima i u medijima, dok su oni koji su se zalagali za lingvonim srpski jezik bili neuporedivo brojniji i moćniji, pa se na osnovu polemika sa njima, vjerovatno, stekao utisak 'vatrenosti'.“ Neshvaćena lingvistička duša tužno lamentira nad sopstvenom i svoga pravopisa sudbinom: „Verziju Pravopisa crnogorskog jezika sređeniju od one predate Ministarstvu 2009. godine (akcentovan pravopis i brojni dodaci sa korisnim uputstvima za pisanje) autorki R. Glušice i Z. Radulović, trebalo je da objavi Filozofski fakultet u Nikšiću 2010. godine. Međutim, zbog pritiska ministra prosvjete i nauke na dekana Fakulteta, uz obrazloženje da se tek usvojenom pravopisu mora dati vrijeme da se prihvati od korisnika i 'zaživi', dekan je odustao od štampanja, a započeta procedura prekinuta.

Ovaj Pravopis čeka bolja vremena za objavljivanje.“ (str. 85). Iako je dekan koji je prekinuo „započetu proceduru“ objavljivanja na čistoj nauci zasnovanoga pravopisa već dvije godine počivši, a ministru koji ga je „pritiskao“ već sedmu godinu istekao mandat, napaćena autorica još nije našla izdavača. Ili je možda kao potpisnica Deklaracije o zajedničkom jeziku skontala da joj pravopis više i ne treba. Ili pak planira, u skromnosti svojoj, taj pravopis namijeniti zajedničkome jeziku „Srba svih i svuda“.

Kako god, pravo je čudo da ni „Vijesti“ kao komercijalni i autorici bezrezervno naklonjeni izdavač nijesu uzele u obzir objavljivanje toga potencijalnog bestselera. Još je veće čudo kako autorica koja je bila šefica Odsjeka za srpski jezik, pa šefica Studijskoga programa za crnogorski jezik, pa prodekanica Filozofskoga fakulteta, pa prorektorica Univerziteta Crne Gore, pa šefica Instituta za jezik i književnost Filozofskoga fakulteta, pa članica Odbora za jezik CANU i tako redom, nije snagom svoga autoriteta zamiritala objavljivanje toga skrivenog naučnog i ortografskog blaga. Njezin pravopis zasnovan na demokratskim principima bivše jugoslovenske jezičke politike morao bi dobro doći svima, posebno kad se zna da je ona samo htjela normirati normirano, što i sama priznaje na str. 83: „Cilj naših intervencija nije bio napraviti razlike između crnogorskog standarda i drugih standardnih jezika bosanskog, hrvatskog i srpskog već konstatovati postojeće stanje savremenog jezika u Crnoj Gori u prestižnim funkcionalnim stilovima i to normirati. Takvom kodifikacijom, koja je prirodni nastavak dosadašnjeg jezičkog razvoja, ne raskidamo sa tradicijom zajedničkog standardnog jezika, ni sa srodnim susjednim standardima, niti podrivamo crnogorski nacionalni identitet koji nije ugrožen činjenicom da nam je standardni varijetet u strukturi i sistemu isti kao i standardni ostala tri naroda.“