Prema riječima Paola Magellija koji završava svoju režiju „Ko se boji Virdžinije Vulf“ po kultnom tekstu Edvarda Olbija u Kraljevskom pozorištu Zetski dom, ovo je vrijeme za rad, da se stvaraju predstave.
Kako se navodi u saopštenju, publika će sedmog, osmog, devetog i desetog oktobra, u skladu sa mjerama koje podrazumijevaju fiičku distancu, biti u pozorištu.
Njena reakcija reći će nam o uspješnosti i smislu ovog intenzivnog i lijepog rada na Cetinju sa glumcima koje, kako kaže, ne bi nikada mijenjao.
„Mogu vam mirne duše reći, a to sam rijetko govorio u svom životu, imam glumačku ekipu snova, ne bih mijenjao nijednog od njih ni za živu glavu, oni su uradili posao koji sam ja želio. Zbog korone nisu imali večernja izvođenja i mi smo ovu situaciju iskoristili kako bi radili više. Tako je sada u evropskim pozorištima, vrijeme je da se predstave stvaraju, naravno i da se igraju, ali naročito- da postoje za neko bolje vrijeme. Zahvalan sam svima koji su radili samnom. Zaljubio sam se u Cetinje, u njegovu demokratičnost koju ima u odnosu između dvorane i pozornice. Rijetko se događa da dođete u teatar gdje imate idealnu priču, od srca to govorim“, rekao je reditelj Paolo Magelli.
Ovo je u Magellijevoj karijeri druga režija Olbijevog djela koje je uvijek intrigantno i atraktivno publici. Ova predstava, kako navodi, nema sličnosti sa onom koju je prije 15 godina radio u Drezdenu, ali nije ni svijet u kome živimo isti. Kroz te godine, zaključuje Magelli, moguće je mjeriti propadanje našeg morala i vrijednosti. U Olbijevom djelu „Ko se boji Virdžinije Vulf“ stariji bračni par ugošćuje mlađi, nakon jedne žurke u krajnje neobično vrijeme, što vodi priču u pravcu ogoljavanja konvencionalnosti malograđanskog života u jednom malom mjestu. Maske padaju na kraju, priča se završava vrlo negativno, samo sa jednim ciljem- da bi se afirmisalo ono pozitivno. U mraku teatarskog gledališta moramo se zapitati kakav bi bio život bez snova?
„Olbi je jedno potpuno slobodno biće koje se kreće kao kada pada bomba".
Pored režije Paolo Magelli potpisuje i kostimografiju, asistenti režije su Milo Vučinić i Hana Rastoder, dok je asistent kostimografa Lina Leković. Asistent dramaturga je Stela Mišković, kompozitor Ljupče Konstatinov, a scenografi Lorenco Banci i Marko Petrović Njegoš. Ansambl predstave čine: Ana Vujošević, Dejan Ivanić, Ana Vučković, Frano Mašković i Miloš Pejović. Nakon višemjesečne pauze glumci su se vratili u pozorište koje im je, kako kažu beskrajno nedostajalo. To je samo jedan od razloga koji su ovaj rad učinili još ljepšim i važnijim. Premda pozorište podrazumijeva kontakt, ovaj proces tokom koga se vodilo računa o poštovanju mjera NKT, dokazao je da male podjele jesu rješenje da pozorište postoji i u vremenu pandemije.
„Premijerno igranje je na repertoaru 7. oktobra, a naredne tri večeri izvodiće se reprize. Ulaznice su u prodaji od ponedjeljka, a imajući u vidu obavezu obezbjeđivanja fizičke distance u publici, Zetski dom ponudiće ograničen broj karata za publiku.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR