Monumenta Montenegrina Vatikana

Piše: Miodrag Vlahović

Kada me je neobični sticaj okolnosti - za što neki, potpuno legitimno, koriste i izraz "Čudni su putevi Gospodnji“ - doveo u Vječni grad, da budem treći po redu ambasador Crne Gore na ovoj značajnoj istorijskoj adresi, nisam mogao znati da će me najzanimljiviji i, moguće je, najvažniji dio posla i obaveza čekati upravo na mjestu o kojem najmanje znam - u vatikanskim arhivima

Izbjeći ćemo, ovim povodom, upotrebu, za diplomatiju uobičajene, "skromne množine“, jer nema potrebe da ambasador, povodom lijepih i pozitivnih stvari koje slijede u tekstu, koristi taj uzus. Em zvuči i izgleda rogobatno, em gotovo niko ne vjeruje u skromnost te formalne množine, em je opet došlo vrijeme kada se ne treba "kriti“ iza kolektiviteta. To je, uzgred, stav da prvo lice množine mora biti zasnovano i podržano od mnogih "prvih lica jednine“, spremnih da reču i učine što treba i kad treba.

Dakle: priznajem da sam, prije dolaska u Rim, i preuzimanja dužnosti crnogorskog ambasadora pri Svetoj Stolici i pri Suverenom Viteškom Malteškom Redu, sliku i ideju o Vatikanu i njegovim tajnama, o istorijskom blagu, nebrojenim dokumentima, artefaktima i umjetninama koje čuvaju njegove riznice, arhivi, depoi, katakombe, stalne i posebne izložbe i muzeji (bazilike, crkve i druge sakralne objekte da ne pominjemo), dobio čitajući francuskog nobelovca Andre Žida i njegove čuvene "Vatikanske podrume“. Malo čudni i neprecizni indirektni način, priznajem, ali su, ponekad, atmosfera, nagovještaj i utisak upečatljiviji od ređanja činjenica i detaljne hronologije i inventara.

Kada me je neobični sticaj okolnosti - za što neki, potpuno legitimno, koriste i izraz "Čudni su putevi Gospodnji“ - doveo u Vječni grad, da budem treći po redu ambasador Crne Gore na ovoj značajnoj istorijskoj adresi, nisam mogao znati da će me najzanimljiviji i, moguće je, najvažniji dio posla i obaveza čekati upravo na mjestu o kojem najmanje znam - u vatikanskim arhivima.

Naravno, u pripremama, pred dolazak, sjetio sam se i mog prvog boravka u tzv. Drugoj sekciji Državnog sekretarijata - kako se kolokvijalno zove segment apostolske administracije koji mi prepoznajemo kao Ministarstvo vanjskih poslova - u decembru 2005. (što će reći - šest mjeseci prije referenduma!), kada je Sveta Stolica uvažila Crnu Goru i primila u radnu posjetu tadašnjeg ministra inostranih poslova.

Dvanaest godina kasnije, u oktobru 2017. dok idem niz hodnik Treće lođe Sekretarijata, kako bih se susrio sa sekretarom za odnose sa državama (dakle - ministrom vanjskih poslova), nadbiskupom Polom Galagerom, sjećam se njegovog prethodnika iz 2005, monsinjora Đovanija Lajola (tada takođe nadbiskupa, a sada kardinala) i našeg razgovora.

O sadržini tog dijaloga i o diplomatskim detaljima je, naravno, još rano, ali se sjećam da je domaćinu bilo drago da, na kraju susreta, primi primjerak "Oktoiha“, uz objašnjenje da je to "poklon od naroda i kulture koja je prva od nacija na jugoistoku Evrope štampala knjige, koristeći Gutembergov izum, pa je poslije morala da topi ta štamparska slova - za municiju, kako bi branila svoju slobodu i samostalnost“.

(Drugom prilikom ću detaljnije o toj posjeti i posebno o don Branku Sbutegi, mom dragom počivšem prijatelju, koji mi je bio podrška i prije i poslije toga, a kojeg se, neizbježno, moram sjetiti kada je i o ovim stvarima - knjigama, istoriji i kulturi - riječ.)

Sa dr Johanom Iksom (baš se tako preziva, Ickx se piše - kao Džeki/Jacky Ickx, čuveni belgijski automobilski as, na primjer), Flamancem/Belgijancem - koji je već jedanaest godina, kao ,,laik“, kako uvijek ističe (kao svetovno lice, dakle) - na čelu ,,Istorijskog arhiva Sekcije za odnose sa državama Državnog sekretarijata Svete Stolice“, što je zvanično ime te riznice dokumenata, smještene na "Belvedere“ trgu, unutar vatikanskih zidina, u kuli Borđija - upoznao sam se na jednom prijemu, u decembru 2017.

"A Vi ste taj čuveni dr Iks! Baš sam htio da Vas potražim“ - rekao sam mu tada - "Crna Gora je zainteresovana za dokumente iz Vašeg arhiva, sigurni smo da imate bar nešto i o našoj zemlji.“

"Vrlo mi je drago da konačno upoznam crnogorskog ambasadora - Vi ste prvi kojeg srijećem - i biće mi drago da Vam pomognem, tome naš arhiv i služi“, odgovorio je tada ljubazno (i diplomatski sadržajno!) naš budući prijatelj.

Dr Johan Iks (koji je, kasnije, tokom 2018, uz blagoslov državnog sekretara Svete Stolice, kardinala Parolina, posjetio Crnu Goru, održao zapaženo predavanje u CANU, dao intervju "Pobjedi“ i imao niz korisnih susreta sa našim zvaničnicima i istoričarima, kao i u Ministarstvu kulture, koje mu je bilo domaćin) imao je ključnu ulogu u uspostavljanju stalne komunikacije i vrlo uspješne saradnje sa Ambasadom Crne Gore.

Nikada neću zaboraviti trenutak (jer sam ja takođe laik, ali u jednom drugom smislu - kao univerzalna neznalica i bez iskustva i znanja koji su neophodni da bi se proučavala istorija i konsultovali arhivirani dokumenti), kada je dr Iks iznio originale Konkordata Crne Gore i Svete Stolice iz 1886., sa potpisom našeg Knjaza Nikole, i prepisku, koju je tada, u ime Gospodara, vodio Jovan Sundečić.

Odjednom sam bio suočen sa mnogobrojnim fasciklama, punih papira i dokumenata koji govore - direktno i posredno - o našoj Crnoj Gori, iz tog perioda, ali i iz ranijeg i iz kasnijeg. Posebno su me dojmili pisma i - svjedoci nesrećne i gotovo zaboravljene golgote Crnogoraca, o kojoj još uvijek nedopustivo malo znamo, koji su bili u crnogorskoj Vladi u egzilu, baš u Rimu, na adresi Via Volturno broj 7, kojima se, 1920. i 1921, obraćaju Svetoj Stolici i pišu o situaciji u našoj zemlji, tada izbrisanoj sa političke mape Evrope.

Johan Iks mi je pokazao i mnoge druge dokumente - jer je dovoljno ukucati "Montenegro“ - da "iskoči“ stotine i stotine naslova na ekranima komjuterizovanog sistema arhiva sakrivenog u srednjovjekovnoj kuli.

Ne umijem da opišem to osjećanje, a patetika nije odavno popularna, pa će uvaženi čitaoci oprostiti - ali je taj susret, na tom čudnom mjestu, sa crnogorskom istorijom, tužnom i tragičnom, sa originalnim potpisima i bilješkama na marginama dokumenata, koje su ostavili znani i neznani, sa mirisom starog papira koji podsjeti čitaoca na čovjekovu prolaznost, sa dokumentima uglavnom rukom pisanim, a koji, i u ovom slučaju, jasno i neporecivo svjedoče, o čemu god da je u njima riječ, o postojanju jedne nacije - naše države i našeg naroda, svih nas u Crnoj Gori - za mene vredniji od svih kurtoazija i prijema, koktela i ceremonija, formalnih priznanja, prigodnih medalja, ordenja i drugih diplomatskih kolotečina, procedura i rituala.

Brzo se pokazalo da je neophodno, da je neizbježno i nužno, da je obavezujuće za sve nas i da bi bilo nedopustivo i istorijski neodgovorno da se u tom arhivu (a dr Iks je, sa saradnicima, za posljednjih jedanaest godina, digitalizovao preko milion i dvije stotine hiljada dokumenata i još na tome svakodnevno radi) pronađu, izdvoje i klasifikuju oni koji se odnose na naše prostore i na našu zemlju, u istorijskoj vertikali koja seže u davnu prošlost, stoljećima iza nas.

Ideja o knjizi o Konkordatu između Svete Stolice i Knjaževine Crne Gore iz 1886. se rodila te večeri, poslije prve posjete Istorijskom arhivu. Odabir naslova - "Monumenta Montenegrina Vatikana“ - bio je logična posljedica misli i projekcije da je ta knjiga samo prva u nizu.

Kao Ambasada Crne Gore smo, vremenom, uz podršku i dozvolu sekretara Galagera i zaista prijateljski odnos svih domaćina, uspostavili komunikaciju sa Arhivom Propaganda Fide ("Kongregacija za evangelizaciju naroda“ koja se nalazi u Via di Propaganda, kod Španskog trga), i najavili da ćemo, kada prilike to dozvole, raditi i sa Apostolskim arhivom - koji se nedavno dobio to ime kao zvanično - obično su ga zvali Tajnim (papinim) arhivom - a koji čuva najveću vatikansku zbirku dokumenata, smještenu u zgradi na drugom kraju trga Belvedera u Vatikanu.

Taj susret, na tom čudnom mjestu, sa crnogorskom istorijom, tužnom i tragičnom, sa originalnim potpisima i bilješkama na marginama dokumenata, koje su ostavili znani i neznani, sa mirisom starog papira koji podsjeti čitaoca na čovjekovu prolaznost, sa dokumentima uglavnom rukom pisanim, a koji, i u ovom slučaju, jasno i neporecivo svjedoče, o čemu god da je u njima riječ, o postojanju jedne nacije - naše države i našeg naroda, svih nas u Crnoj Gori - za mene vredniji od svih kurtoazija i prijema, koktela i ceremonija, formalnih priznanja, prigodnih medalja, ordenja i drugih diplomatskih kolotečina, procedura i rituala

Predstoji nam, dakle, ozbiljan i dugogodišnji rad na ovom projektu.

Biće, naravno, vremena za kritičko sagledavanje urađenog i, nadam se, pravu prezentaciju prvog toma Monumenta Montenegrina Vatikana, i kod nas i ovdje, u Vatikanu - kako dolikuje jednom ovako značajnom izdanju.

Na tome se, naravno, ovaj poduhvat neće zaustaviti. Posjeta Rimu i Vatikanu od strane delegacije Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (akademici Vukčević, Radonjić, Martinović i Borozan), u maju 2018. označila je početak saradnje i te naše institucije sa vatikanskim arhivima.

Akademik Borozan je na čelu tima koji će, nadam se, uz podršku svih državnih instanci, u godinama pred nama, nastaviti projekat. U tu svrhu je naša Ambasada, u međuvremenu preseljena na ljepšu i bolju lokaciju, u neposrednoj blizini Trga Svetog Petra, sa većim i funkcionalnijin prostorom, opredijelila jednu prostoriju upravo za rad sa arhivima. To bi trebalo da bude kontinuirana aktivnost i prilika za usavršavanje crnogorskih arhivista, istoričara, umjetnika i prevodilaca, koji treba da borave i rade u Rimu - kao što bi o takvim projektima trebalo razmisliti i kada se razmišlja o drugim arhivima đe se mogu naći zaboravljena ili još uvijek nedovoljno istražena i obrađena svjedočanstva o Crnoj Gori - od Istambula do Vašingtona.

Zbog svega toga - ne smije biti bitno, niti najvažnije, ko je i ko će biti crnogorski ambasador pri Svetoj Stolici, niti ko je i kakav je crnogorski ministar/ministrica vanjskih poslova, ni ko je na funkcijama u drugim resorima, pa ni to kakve su buduće crnogorske vlade. Podrazumijeva se da moraju raditi za našu zemlju.

Posao na sakupljanju pamćenja i dokaza o našem postojanju ne smije biti prepušten stihiji i improvizaciji, letargiji i nezainteresovanosti, otaljavanju i nebrizi.

Crna Gora je platila visoku cijenu nepoznavanja i neprepoznavanja sopstvenih vrijednosti, identiteta i interesa. Propušteno se može nadoknaditi, ali nemar i inercija taj napor obnove čine teškim i mučnim i ostavljaju Crnu Goru ranjivom i podložnom uticajima kojima nije u interesu da sakupimo i svijetu i sebi predstavimo dokaze o sopstvenom postojanju i trajanju, o našem identitetu i našoj poziciji i našim interesima u modernom dobu.

Zato je prvi tom "Monumenta Montenegrina Vatikana“, uz sve neizbježne nesavršenosti, moguće propuste i omaške - skromni, ali i značajni doprinos podsjećanju na tu našu obavezu - svih nas zajedno i svakoga od nas pojedinačno.

Razumijevanje i podrška ministra Bogdanovića

Objavljivanje prvog toma buduće edicije "Monumenta Montenegrina Vatikana“, štampanog, kako i treba, u cetinjskom "Obodu“, posvećenog upravo Konkordatu Knjaževine Crne Gore i Svete Stolice iz 1886. - ne bi bilo moguće bez razumijevanja i inicijativnosti ministra kulture Aleksandra Bogdanovića, koji je prepoznao vrijednost i važnost započinjanja takvog dugoročnog kapitalnog projekta.

Organizacioni dio posla, što nam, ponekad, nije najbolja od crnogorskih vještina, odlično je obavio tadašnji pomoćnik ministra kulture, Aleksandar Dajković. Naši istoričari Slavko Burzanović i Boban Batrićević su priređivači ovog dvojezičnog izdanja, na 400 strana, sa ekipom mlađih saradnika i prevodilaca.

(Autor je bio crnogorski ministar vanjskih poslova u vrijeme obnove nezavisnosti. Iznijeti stavovi i mišljenja ne izražavaju nužno zvanične crnogorske pozicije.)