Piše: Jovan Nikolaidis
Nema dobrog pisanja ako nema temeljitog čitanja. Čitati, to znači pisati. Prije koju godinu uočio sam da slabi moja pažnja dok čitam, moja volja da upijem u se lektiru je slabija. Straši me ovakva pošast rođena u mom biću, obespokojava me navoljnost kad se knjige s mnogo stranica prihvatim.
Prestanem li čitati ja ću biti mrtav a da nisam umro, slijep i gluh, jer je tako malo valjanog oko mene što bi me bolje od knjige, u ovom dobu podučavalo. Jer, nemati potrebu da razumiješ ovakav spoljašnji svijet, ne htjeti da komentarišeš o stupidariju išta, može biti potvrda da još valjano vladaš sobom. Takvu snagu davala mi je dobra lektira.
A sada, iz sebe i u sebe sve više ulazim i izlazim na način pijanog i nadmenog kauboja koji kroz vrata koja cvile i koja se klimaju naprijed-nazad prolazi. I salon i ulica - prazni su. Daleko i blizu postalo je isto. Prazan prostor u kome ne možeš nazrijeti da se išta razdvaja: volja, želje, slutnja i vjera najedno, tijelo je meduze.
Nada mi se sve više predstavlja kao zdrava, putena žena, s oblinama kao u žena sa renesansnih slika, pred Šperovim građevinama njemačka žena-muzara stoji. Nada. Zdrava i lijepa a nestvarna, pod oreolom svjetlosti - sve mi govori da se predame instalirala laž. Što da učinim sa takvom?
Nekoć sam znao da stvarnost ne treba kritikovati ako ne umiješ iznaći način da se praksa izmijeni. Priče o brzom i nepravednom bogaćenju, tužbalice o korupciji, švercerima i mafiji, ratnim i postratnim profiterima, za me više nikakvog smisla nemaju. Takvima se u budućnosti ništa loše desiti neće, neće ih 'stići pravda'. Još mogu vjerovati da će ti i takvi od sjutra početi da čine dobra djela narodu i zemlji svojoj. Ako se to desi znaću da je san dobar, ali je smrt bolja.
Sirotinja oko mene što na me i na moje gleda kao na krvnike. Kao da im mi patnju proizvodimo. Naš mir u nemirnom vremenu u njima rađa zavist, a naša trpnja bez pobune i teških riječi iritira ih i zbunjuje. Njih izluđuje naša ćutnja. Oni nas mrze jer nismo prihvatili da budemo kao oni, a oni kao mi nikada neće moći da budu.
Riječ je o graničniku između primitivnog i pristojnog. Učini mi se da sam među tim svijetom više od pola vijeka živio kao među stijenjem koje viri iz pustinjskog pijeska. I zavičaj, od čije sam svjetlosti u mladosti zamišljao sunce, postao je grobnica, a ja na santi leda srmrznuto jagnje. Kojiput, u kasnu jesen ili zimu, uđem u svoj stari auto i vozim se lagano sokacima. Duhovnom pustinjom gaze moji točkovi.
Slušam sa CD-a Baha, odjekuju kantate strminom do mrtve obale, kružim borovom šumom i tranzitnim putem nad neosvijetljenim kućama do bulevara uz koga sa stubova rasvjeta žmirka. Bah u Porto Hendeku, ja u Porto Hendeku, sedam decenija mlatim ovim džadama ne znajući zašto. Ako je Gete napisao da ne postoji čovječanstvo već samo čovjek, taj čovjek ja nisam. Jer sam ovdje, stiješnjen među gluve i slijepe, a umišljene kao da su svu pamet svijeta popili - sjenka.
Sve priče o crnogorskoj dobroti i junaštvu uglavnom su tužne. I dosadne, jer se na verglu istorije vrte odvajkada, bez nade da se sliju u pragmu golog života evropejskog. Sve se zaustavilo na predgrađanskim suodnosima sa dosta rusofilskog, srbofilskog i jedne koprene, čipke tvrdog tkanja, kvazikomunističkih regula.
Te bajke govore o zapostavljanju, traganju za umrlim a izlišnim dobom herojske Crne Gore, junaci tih priča iako lijepi, a tek djelimično pametni, teže sve vrijeme onom što svijetu ne treba, sem da tuđinci uvide da je naš poraz bio jedina konstanta odocnjelog naroda. Sve vrijeme hranjene neodredljivim etnosom, te skaske ne uspijevaju da dopru dalje od impontente zablude stanovništva koji je nadalje civilizacijski bio i ostao nemoćan.
Žalibože, jer rječitost Crnogoraca, gorštačka vitalnost, plemenska lakomislenost, varoško hvalisanje, njihov govor pun patosa, primjeri čojstva i junaštva, odista, bili su nemilosrdnom svijetu uvijek nalik egzotičnim osobinama ljudi sa kamena. U tom vitalitetu, takvog naroda, krilo se dosta infantilnog. Izvanjcima nije bilo teško da uvijek, kad su k nama stizali sa spremljenim projektima od navodnih prijatelja i pomagača, upakuje strog recept eksploatatora, da lako u naša njedra umetne svoj interes.
Mitologija crnogorska olako je to upila u se: prijatelji smo vaši i dolazimo s mirom i darovima. Hvalili su nas kao uzorit etnos, ali su rano prepoznali i svu bajatost mitološkog ekscesa zvanog 'nepokoreni narod kamenite zemlje'. Sve je manje vremena ostajalo za konkretno djelovanje naših vlastodržaca. Dok je pučka mašta jednako letjela u dubinu i daljinu prošlosti, Crnogorci su stvarnost prezirali uime predačkog: lakše je poginuti nego mučenički živjeti.
Većini je život ovdje bio samo to: muka i odricanje. Zato su prsa naša bila puna slobodarskog urlika, a kućišta nadimljene pećine. Neke stare fotografije tih ubogih ljudi na pragovima izbi pokazuju sav užas i tugu. Ali, to je bilo davno, reći će naši rodoljupci. „Danas se ima i može se. Kao nikad do sada. Zavide nam samo gori od nas, a takvih je sila božja.“
prorok
I. Andrić bi se poklonio ovom tekstu od " Sirotinja oko mene..." do "Izvanjcima nije bilo teško da...lako u naša njedra umetne svoj interes." Briljantna analiza CG, njene suštine i tragike. Aksiom od koga svaka nauka o Crnoj Gori i Crnogorcima treba polaziti. Hvala g Nikolaidis