In Memoriam - Dragoljub Đuričić

Poznati bubnjar Dragoljub Đuričić preminuo je juče u Beogradu od posljedica koronavirusa. 

U nastavku integralno prenosimo intervju koji je novinarki Antene M dao u julu 2019. 

Piše: Ana Ašanin

Energični umjetnik Dragoljub Đuričić je čovjek sa nevjerovatnom karijerom. Bubnjeve je prvi put vidio sa nepunih dvanaest godina, dok je tri godine kasnije svirao omiljeni instrument. Prepoznat je kao stvaralac sa stavom da je na polju umjetnosti rijetko koja normalna stvar dala sjajan rezultat kao ludorija, pod uslovom da se doživljava krajnje ozbiljno i analitično. 

Dragoljub Đuričić jedan je od inspirativnih umjetnika koji često pomjera granice u umjetnosti. Važi za hodajuću enciklopediju događaja i iskustava, i često mu prijatelji zamjeraju zašto se ne bavi pisanjem.

U svijetu muzike i danas ima ogroman uticaj.

Ono što mu je ostalo u trajnom sjećanju je rad sa grupom ''Leb i Sol'' na makedonskoj himni ''Uči me majko, karaj me’’.

Nezaboravna uspomena desila mu se na promociji pomenute ploče kada je Stole Popov, čuveni makedonski filmski reditelj kazao:

’’Nijesam znao da je bio potreban jedan surovi bubnjar iz Crne Gore, koji je donosi surovost crnogorskog kamena u našu muziku da bi mi dobili himnu’’.

Antena M: Tadašnji komentar zazvučao je malo surovo. Kako sa današnje tačke gledište komentarišete rad na ovoj pjesmi?

Dragoljub Đuričić: To je divan kompliment od takvog umjetnika u tom trenutku, nije to bilo toliko veliko kao što je ispalo kasnije. Jednom mi je i Bregović rekao da je ''najznačajnija stvar koja se dogodila u zadnjih 20-30 godina u muzici Balkana, upravo ''Uči me majko''. Rekao je “Da ništa više sem tog ritma nisi uradio dovoljno je”.

Antena M: Važite za vrlo inspirativnog umjetnika koji i sada pomjera spostvene granice. Sarađivali ste sa brojnim umjetnicima širom svijeta. Ko je na vas ostavio najveći dojam, i sa kim je bilo najlakše sarađivati?

Dragoljub Đuričić: Pa to je sve relativno, kao i u životu, pri prvom stisku ruke dok se upoznajete sa nekim, već znate sa kakvom ličnošću imate posla.

Ako ste na istoj ili sličnoj relaciji saradnja je laka ili kada je ideja jasna inače…Sjećam se saradnje sa jednim od najvećih živih kompozitora klasične muzike Laurence von Ruyen, Holanđanina, uz maksmalno uvažavanje i respekt nekako sam ga oduvao sopstvenom energijom i pomjerio mu komplet ideju od “Dance opere” koju smo radili. Nešto u zraku nije valjalo ali ja sam onako intuicijom i snagom naške zadrtosti naprosto ga oduvao i bilo je kako sam ja htio. Ništa ja to nisam namjerno, jednostavno njegova ideja nije bila toliko jaka pa sam je lako pomjerio.

Antena M: Pored velikih umjetničkih talenata krasi vas originalna pozitivna energija. Sigurno da kao i svaki čovjek imate i one loše dane kad nijeste u prilici da se maksimalno date svojoj publici. Da li je muzika pravi put da se kanališe takva energija?

Dragoljub Đuričić: Vremenom sam uspio da sam sebe naštelujem da sam najjači i najbolji u pravom trenutku. Mora se boga mi voditi i računa šta danas jedeš da bi sjutra bio na nivou. Nikada ne jedem ništa bar 5 sati pred nastup, pa makar crkao. Ne smijem da dozvolim da mi je mozak opterećen varenjem i očekivati da ću na sceni biti…?! Pa recimo kada bi fudbaleri jeli pasulja sa suvim rebrima neposredno prije utakmice izgubili bi i od najvećih pacera.''

Antena M: Ono što je manje poznato je da pišete muziku za pozorište i balet, njegujete mlade talente koji često nastupaju sa vama, imate besplatnu školu bubnjeva. Da li vaša publika najviše voli to što joj ne podilazite?  

Dragoljub Đuričić: Ma ja živim neki svoj život, pomalo blesav, sa maksimalnim uvažavanjem svih svojih saradnika. Dovoljno je da mi neko pokaže interesovanje i da me je kupio, pa da mu se sav predam. Ja zvanično nemam školu, nešto mi to administrativno ne ide od ruke, nešto mi smeta na relaciji učitelj-učenik iako sam iz familije gdje su svi tradicionalno učitelji od Jovana Kruške pa na ovamo, ali znam da sam djecu iz Vrbasa, za 25-30 časova toliko spremio da su eto ove godine učestvovali u programu “Ritam Evrope”.

Često držim muzičke radionice i za odrasle al tu je najmanje važan bubanj, moje druženje i priča tokom radionice daju posebne rezulate, relaksiranja, postavljanja životnih pitanja kao i povezivanja ritma kao najvažnije sporedne stvari na svijetu. Naravno da je život nešto najvažnije, ali taj život zavisi od srca, a srce radi u ritmu, ostalo je sve već jasno, važnost ritma u svačijem zivotu.

Antena M: Jedan ste od rijetkih muzičara koji je od bubnjeva napravio solistički instrument? Kako vam je to uspjelo?

Dragoljub Đuričić: Godinama sam pratio druge kojima sam “čuvao leđa”. Gledajući ih u dupe, učio sam se šta znaci biti frontmen, na njihovom greškama sam se učio i neki me je đavo natjerao da istaknem suštinu muzike a to je ritam, jednostavno sam ogolio sve i ostao je ritam, potrudio se da tom suštinom opijem slušaoca i kada ga ritam uhvati on je zaboravio gdje je krenuo.

Ritam je čudo, uostalom opstanak trans dance-a u svjetskim razmjerama sve govori. Samo što sam ja u to unio neko svoje vaspitanje, karakter, mentalitet, ma bogami i surovost krša Katunske nahije..?! Sjetite se ko je sve dolazio na koncerte u Kobiljem dolu i šta je i kako ritam tamo odzvanjao crnogorskim kršem.

Antena M: Decenijsko prijateljstvo sa Zdravkom Čolićem divno je oplemenilo i vašu poslovnu saradnju. Sa Čolom ste često na turneji. Sigurna sam da biste sa čitaocima portala podijelili neku uspomenu za koju publika još uvijek ne zna? 

Dragoljub Đuričić: To je poklapanje neke energije, nešto nas mimo mozga i riječi spaja. Ne znam koliko je za to krivo porijeklo njegove majke, oca, njega, krš, ali se bez ijedne riječi odlično razumijemo.

Mislim da je moje gostovanje na njegovim koncertima više nego savršeno a nikada se nismo dogovarali. On je pjevač, ja sam bubnjar, ponekad malo i ''riknem”, to jedno drugom ništa ne smeta jednostavno se energetski dopuni. Mislim da se neke stvari jednostavno događaju.

Najveća je anegdota da kada se on okrene iza bine i vidi mene da sam tu, sve dobija određenu sigurnost, a inače pred svaki moj izlazak na scenu, od važnosti kako ću se uklopiti u onu energiju koju on stvori tokom dva sata prije mog izlaska. Ja svaki put pomislim da se sa scene živ vratiti neću. To je neka meni nepoznata trema, nešto što me toliko pomjeri da ne znam ni kako se zovem.

Mnogo je teško nastaviti nešto sto je on gradio 2 sata a ja treba kao grom da nastavim, odjednom i iznenada. Ajde majčin sine podigni atmosferu posle ludila koje napravi pjesma “Glavo luda”?! Često imam osjećaj da ću da još iza bine otresem u nesvijest, prije nego izađem, čim se dohvatim scene sve nestaje i nastavljam''…

Antena M: Uskoro nastupate i na nikšićkom ''Bedem festu''. Da li publici pripremate neko iznenađenje?

Dragoljub Đuričić: Ha ha ha … Pripremam, mislim da ću se prisjetiti djetinjstva i to kao sa dobošima kako sam kao dijete čuvao ovce sa rođacima po Duboviku (kraj Cetinja) i tjerao ih na pojilo…?! “SVI NA BEDEM” . Naravno da ovu sliku vraćam sebi u glavi, nesto kao savremeni način dozivanja, samo umjesto prrrsh, ois-a, aje…?! Biti ce, da-ga-da-ga-dum''

Antena M: Postoji li šansa da sve poštovaoce vašeg stvaralaštva obradujete nekom knjigom?

Dragoljub Đuričić: Da ne bješe gusala, ko zna koliko stvari bi zaboravili iz naše istorije, koliko bi je izokrenuli..?! Vremena su druga i šta se ne zapiše, ode u zaborav. Mislim da knjiga ostaje kao glavni dokument nečega što se dogodilo, da je neko i kako živio…?! Mnogo stvari se dogodilo u našim životima a i direktni sam svjedok, samo ako mi se odriješi ruka, eto knjige. Mislim da bih to morao i da je to moja obaveza, pogotovo što se mnogi late knjige i sve iskrivljuju neke nepobitne činjenice.

***

U nastavku možete pogledati i gostovanje Đuričića u emisiji "Živa istina".