O romanu Joana Arvanitisa "Tišina kiše"

Filip David:

O novome romanu Jovana Nikolaidisa (Joan Arvanitis)

Jovan Nikolaidis je književnik i publicista, dobro se poznajemo, koji je evo, već dugi niz  godina dosledan u svojim stavovima, u svome pisanju, dosledan u svojim shvatanjima života, politike, one politike što se i u najmračnijim vremenima iskreno i dosledno zalagala i zalaže za toleranciju, protiv ljudske gluposti i primitivizma. Nikada ga nije napustilo saosećanje za one prema kojima je život često bio surov i nemilosrdan.

U Jovanovom književnom opusu prisutna je andrićevska zapitanost pred smislom životnog stradanja u nemirnim vremenima, kada se u nekim zabitim, udaljenim kasabama, kako se činilo na kraju sveta,  maštalo  o „nekom drugom životu, na nekom drugom mestu“. Takva je i sudbina Nikole,  glavne ličnosti novog romana Jovana Nikolaidisa „Tišina kiše“. Život Nikoli prolazi kao „ogoljena grana na vetru“, a strah i u novom dobu vazda je isti, prisutan od davnina. Život u kasabi Porto Hendeka ispunjen je slikama mučne prošlosti i teške sadašnjosti.  Ono što se za života mukotrpno sticalo, rastakalo se i nestajalo u životnim nedaćama. Prolazile su vojske, menjale se ideologije, a sveukupno gledano „čovek je uvek bio na gubitku“.

TIŠINA KIŠE je pripovest o onome što se nikada vratiti neće, o porodici, sinovima i kćerima, o stalnoj strepnji da će biti samo gore, a ne bolje, i mučnoj starosti u kojoj se gase sva nadanja. Pisac Arvanitis je takav život sažeo u tragičnoj paraboli o odnosu psa i čoveka koja se završava rečima „Pas je od roda imao čovjeka, a čovjek pusto blago i beskrajnu vjernost pseću“.

Joan Arvanitis je napisao istinski tragičnu pripovest sa odličnim poznavanjem gorštačkog mentaliteta, sa dobrim poznavanjem istorijskih okolnosti, psihologije jednog zaturenog i izgubljenog krajolika, ali kroz čiju se sudbinu ubedljivo i znalački provlači metafora ljudskog života uopšte. Arvanitis uspešno prepliće različite vremenske planove i različite sudbine, ostvarajući celinu životne priče svoga književnog junaka. Visokom književnom dometu romana posebno doprinosi i sigurno vladanje jezikom u čemu se Joan Arvanitis prepoznaje kao suvereni poznavalac i majstor reči.

Sve u svemu, „Tišina kiše“ je još jedan roman Jovana Nikolaidisa koji služi na čast samome piscu, ali i književnosti i jeziku na kome je nastao.

Prof. dr Žarko Paić

Na kraju ostaje samo jezik...

Bilješke uz roman Joana Arvanitisa, “Tišina kiše”

 Tko je ikad imao u ruci bjelinu savršene knjige hrvatskog pjesnika Danijela Dragojevića naslovljene Prirodopis sjetit će se da između mnoštva začudno sklopljenih riječi u snopovima i sklopovima pojava smislom bremeniti iskaz označava korak u neiskazivo. Stih, naime, glasi – O Bože, koji jesi jezik. I doista, kako vrijeme neumitno odmiče u ovoj furioznoj banalnosti života između imperativa življenja posvećenog ništavilu tehničke svakodnevice i volje za bijegom u ono nepokorivo područje slobode nalik iskonskoj divljini, tako se čini neporecivim kako na kraju preostaje samo jezik.

Autorstvo ove knjige na razmeđi romana, dokumentarne proze, imaginarne i hipereralne kronike raspada i trajanja 'svete obitelji' na rubu svjetova kao da je pitanje identiteta ne tek pisca Jovana Nikolaidisa/Joana Arvanitisa, već samog jezika kojim se stvaralačko djelo Tišina kiše otvara čitatelju u svoj silini, moći, usponu i padu ljudske želje za očuvanjem složenog mozaika povijesti unutar zavičajnoga Porto Hendeka. No, kakav je to uopće jezik kojim se Arvanitis služi u pokušaju da oslika veličajnu ljepotu i čudovišnu kal prostora na kojem stoljetno žive, međusobno ratuju,  ljube i tuguju tzv. balkanski narodi raznolikih vjera ‒ Crnogorci, Srbi, Albanci, Grci, bošnjački muslimani, Romi, Cincari, Vlasi ‒ pod jarmom ideologija i imperijalnih preoblikovanja ove zemlje u tuđinsko vrzino kolo zla? To je najveći doseg crnogorskog jezika u njegovoj arhajskoj i suvremenoj uporabi, jezik dostojan iskustva njegovih multikulturnih predaka i nadolazećih baštinika. Kao da se bez razvrgnuća njegove pozlate i čađi ne može dospjeti do smisla postojanja.

U Tišini kiše osluškujemo već zaboravljeno iskustvo kazivanja koje kao da je iščezlo iz ovog svijeta mrtvih jezika komunikacije. Pripovijedajući o svojim korijenima, gdje se isprepliću faktografski i fikcionalni tragovi života, susrećemo se s osebujnom crnogorskom epopejom tragike i ponosa jedne obitelji u vrtlogu povijesti shvaćene kao ponavljanje zla s novim dekorom i protagonistima, ali s istom duhovnom matricom iskliznuća u strahotni bezdan. Čak i kad se u ovome misaonome okviru povijesti pronalaze tragovi usporedbe s autorovim nesvodivim dvojnicima poput Kiševa  Peščanika ili Kovačevih romana od Ruganja s dušom do Vrata od utrobe, nemoguće je poreći autorsku originalnost. Ponajprije, ovaj tekst osvaja fluidnom ljepotom kazivanja a ne usvojenih tradicionalnih i modernih formi pripovijedanja.

Arvanitisov je jezik surova mudrost drevnih narodnih običaja u kojima se skriva stoičko podnošenje patnje i ekstatička moć varljive želje za svijetom u kojem dobrota tiho dolazi na golubinjim nogama. No, to je i jezik iz kojeg progovara mitski tragični zaziv plemenske krvi što je još i danas zagonetno za mnoge tzv. prosvijećene narode Zapada koji ustrajno slijede stereotip o balkanskome 'plemenitome divljaku' kao protuslici razumskoj metafizici naroda poput Nijemaca i Engleza. Uostalom, u svim dosadašnjim knjigama Jovan Nikolaidis pokazivao je izrazitu sklonost dubinske analize etno-kulturalnih posebnosti naroda unutar Crne Gore i okolnih država. Po tome je uistinu Tišina kiše roman hibridne strukture s primjesama antropologijskoga eseja o kolektivnoj traumi živog sjećanja na prošlost koja se iznova vraća u spiralama zla i vrtlogu međusobno povezanih događaja. Ovo ipak nije književnost koja priča o velikoj povijesti kao u modernoj iluziji Bildungsromana. Umjesto toga, na djelu je mozaik od razorenih ogledala i dokumenata s kojima povijest postaje simboličko mjesto potrage za identitetom u krvi i pepelu suvremenosti.

Arvanitis pripovjeda živopisno i istančano ulazeći u detalje životnih zlih kobi i ustreptale sreće obitelji oca Nikole, koji proživljava gotovo markezovski iskazano svoju jesen patrijarha, pronalazeći u Milici, svojoj posljednjoj ženi, utočište i ishodište smisla obitelji. No, nije to nikakva više krvna i etnička osuđenost na trajanje u istom genetskome krugu, već slobodna odluka koju obvezuje ljubav, sloboda i nada u buduće. Sin Joan, onaj koji postaje svjedokom čitave povijesti obiteljskog razorenoga stabla u sebi nosi vjekovno breme pomiritelja naroda i žig nepokorivosti slobode kao bijega iz začaranoga kruga vječne kasabe. Čitavo 20. stoljeće odmotava se pred nama kao filmski zapis o stradanju i nadanju pojedinačnih života, o zatiranju Crne Gore iznutra i izvana, o fascinantnoj ljepoti krajolika na ušću Bojane, koju pisac uzdiže do simbola rijeke sjećanja i zaborava povijesti.

Sve je tu, svaki kamen zazidan u kuću, užareno sunce nad maslinicima, daleka obzorja na pučini mora s koje Porto Hendek postaje metafizičko ishodište svijeta u sabranim fragmentima teksta ove divne i začudne knjige o prokletstvu identiteta. Nije stoga slučajan citat na početku romana Tišina kiše iz prve Pavlove Poslanice Korinćanima, 13, gdje se govori o vjeri, nadi i ljubavi umjesto svekolikog znanja i lude mudrosti svijeta. Što preostaje na kraju osim jezika kao alkemijskoga sredstva posljednje vjere u ljudsku egzistenciju u suočenju sa smrću jest upravo to iskonsko ne-znanje bez kojeg ni pisanje naposljetku nije više od zastrta traga u pustinji. Tišina kiše kao treći svezak Romana o Nikoliu opusu Jovana Nikolaidisa/Joana Arvanitisa predstavlja autentično svjedočenje kazivatelja o identitetu koji se umnaža u beskraj kao rukopis čiju tajnu razotkriva samo onaj kome je stalo do istine u vremenu, pa makar ona bila mučni talog iskustva. Riječi s kojima roman otpočinje ujedno su prve i posljednje riječi ove kronike otmjena raspada obiteljske slike u mutnome ogledalu. 

Zaronio sam i uzburkao talog iz dubine vremena.

Pišem što sam vidio u tom prostoru blata i vlage.

Pisanje je oslobađanje jezika od utvara vremena, njegov novi život u prividu sjaja ljepote.