Zašto dobitnika Počasnog srca Sarajeva zovu 'kralj stida'?

Slavni švedski sineasta Ruben Ostlund, dvostruki laureat Zlatne palme u Kanu, koji je sinoć dobio Počasno Srce Sarajeva za doprinos filmu na otvaranju 28. Sarajevo film festivala, podijelio je i neke tajne o svom životu i radu na masterklasu održanom u Bosanskom kulturnom centru.

 Za početak šta ga je ponukalo da snimi film "Trougao tuge" koji izvrgava ruglu naopako ustanovljeni društveni red:

"Imam problem s time kako se danas poima individualnost. Kao da smo svi prihvatili američki medijski način pričanja priča. Ako nemate dobrog i lošeg momka, praktično nemate vijest. Ako nemate fotku zločinca, tog lošeg momka, ništa od vijesti. Pošao sam od toga šta nas tjera da se danas ponašamo kako se ponašamo", kazao je Ostlund, a osvrćući se na nadimak koji je odavno dobio "kralj stida", s obzirom da se tim "problemom" bavi u gotovo svakom naslovu, pomenuo je kako je to specifična stvar koja odlikuje ljude:

"Čitao sam o profesoru iz Južne Koreje koji je doživio katastrofu na ekskurziji međutim, napustio je svoje učenike i pobjegao. Ali, pošto je to bila strašna tragedija, kasnije je zbog sramote počinio samoubistvo. Kontradikcija u toj situaciji - najpre uradiću bilo šta samo da preživim, a onda sramota prevlada nad instinktom za preživljavanjem, samo pokazuje kako je stid preovlađujući osjećaj kod ljudi."

Pričajući o jednoj od upečatljivijih scena u "Trouglu tuge", onoj u kojoj dočarava višeminutno vršenje velike nužde i "divlje" povraćanje zbog nemirnih voda i nesmotrenog upravljanja brodom Ostlund se našalio kako u gotovo svakom njegovom filmu "likovi idu u toalet":

"Mora da sam dobro ispekao zanat. Toliko sam to usavršio snimanje čovjekove nužde..."

Tekst se nastavlja ispod linkova

Prisjećajući se kratkog filma "Incident by a Bank" iz 2009. otkrio je da je u pitanju rekonstrukcija stvarne pljačke banke kojoj je s producentom prisustvovao u Stokholmu i dobrano nasmijao publiku svojom istinskom pričom:

"Krenuli smo u Švedski filmski institut da apliciramo za sredstva za film. Idemo ulicom, žurno, nervozni jer nam je bio važan taj novac. Dok čekamo zeleno svjetlo moj producent me uputi da pogledam dvojicu momaka s bijelim maskama kako sjede na mopedu, a potom vade pištolje i zapućuju se ka ulazu banke. I producent mi kaže da treba hitno da pozovemo policiju, a ja mu na to kažem: "Ma ne treba da zovemo policiju, oni u banci imaju ispod stolova dugme za hitne slučajeve". Sekundu kasnije pljačkaš izlazi iz banke, zbunjen, shvativši da je ušao na pogrešan ulaz. I mi shvatamo da prisustvujemo pokušaju pljačke, vadimo telefone i počinjemo da snimamo. Samo pet minuta kasnije čujemo pucnje, ali niko u banci ne liježe na pod. Dakle, nešto im nije išlo po planu... Prvi pljačkaš izlazi, sijeda na moped, izlazi iz drugi, ali ih motor nešto zeza, sporo kreće. I mi koji smo prisustvovali iz daljine pljački banke, shvatamo da kasnimo na važan sastanak za film i da moramo da požurimo. I dok hitamo na sastanak, više ne pričamo o onome šta se desilo u banci, već se žalimo jedan drugome kako kamera na mobilnom telefonu ne može dobro da zumira... Eto još jednog dokaza kakvi smo ljudi i čime smo opsjednuti.

Ponovo pomenuvši medije i stanje u društvu Ruben Ostlund se prisjetio kako je o tom pokušaju pljačke banke u Stokholmu izvijestio jedan švedski tabloid, jer je naslov bio - "Do tančina isplanirana pljačka banke; lopovi umakli s bogatstvom". A realnost je bila drugačija - da su pljačkaši bili potpuno zbunjeni, što se svodi na to da mediji, kako je zaključio reditelj, danas kreiraju stvarnost koja je zapravo fikcija.

Govoreći o filmu "Turista", koji je bio švedski kandidat za Oskara i nagrađen u Kanu u okviru selekcije "Izvjestan pogled", u kome donosi priču o porodici i njihovom odmoru na Alpima, kazao je kako je želio da istraži šta se desi kad luksuzno zimovanje pođe naopako jer glava porodice napušta svoje bližnje uplašen ogromnom lavinom koja zatrpava zimski rizort.

A sjetivši se prvog ostvarenja za koje je nagrađen Zlatnom palmom u Kanu, "Skver", koje smješta u dobrostojeći svijet visoke savremene umjetnosti i performansa u Švedskoj, kazao je:

"Želio sam da svetska premijera bude u Kanu i da najbolje obučena publika na svijetu gleda najbolje obučen krem švedskog društva kako sedi i gleda jedan umjetnički performans, plašeći se za sebe. U stvari, kroz film sam želio da pokažem šta je to što nas paralizuje, kao kad junake mog filma zadesi performans čovjeka-životinje. I svi tada pomisle: "Molim te, nemoj mene, izaberi nekog drugog".

Uslijedila su pitanja studenata režije, Ostlundovih poštovalaca, i strpljivo je pričao o svojim tajnama - kako stvara scenarije, koliko je uključen u produkciju svojih filmova, šta uči svoje studente, ali i šta je zapravo "trougao tuge" i kako po riječima jednog plastičnog hirurga ta tužna crta između obrva i čela botoksom može da se ispravi za 15 minuta, a što će "unutarnja tuga ostati, koga to u današnjem svijetu briga"...