Band MaraQYa, koji predvodi Novljanin Marko Vlahović osvojio je regionalnu publiku pjesmom "Zavisan od tebe", a potvrda je stigla i u vidu MTV nagrade za mjesec januar.
Fank senzacija se nakon pauze vratila na scenu novim pjesmama, a opšti je utisak da je upravo Markov glas posuo čarobni prah, te da će uspjesi tek slijediti.
{youtube}Vlm21cVbFtc{/youtube}
Ovdašnja publika pamti Marka po hitovima sa crnogorskim bendovima, odličnim klupskim svirkama, navijačkim himnama ali i uspješnom učešću u poznatom programu X-Faktor.
U intervjuu za portal Antena M, govori o problemima sa kojima se suočava mladi muzičar koji se ne bavi komercijalnom muzikom, satisfakciji koju pruža dobra muzika i dobra ekipa, kao i očekivanjima od dalje karijere.
***
Odlična pjesma (a i nagrada i komentari) su stigli već sa prvom pjesmom benda otkako ste se priključili.. Je li Vam to znak da ste "svoj na svome" ili i dalje imate volje da eksperimentišete sa stilovima i snage da nastupate i sa drugim grupama?
Slušam i volim puno različitih vrsta muzike, odatle dolazi i to moje ’’eksperimentisanje’’ sa stilovima. Većini ljudi to djeluje kao neko lutanje, ali ja uživam u svemu što radim i kažu ljudi da se dobro snalazim u različitim stilovima. :) Možda je MaraQYin stil nešto u čemu najbolje ’’plivam’’ i što ima najveću šansu za proboj na muzičkoj sceni, ali i dalje imam volje i vremena za svu dobru autorsku muziku. Najgore je kad umjetnik sam sebi postavi pravce, granice i zidove. Za mene žanrovi ne postoje, postoji samo iskrena i neiskrena muzika.
Plaćate li ceh zato što ste pošli alternativnim putem i nijeste pristajali na kompromise? I je li u muzici danas najteže ostati autentičan i doslijedan?
Sigurno je da nam je mnogo teže, meni bude malo tužno kad vidim vrhunskog muzičara koji objavi sjajan album i te pjesme se nigdje ne ’’zavrte’’ jer većina medija u startu ima stav: ’’A neće to narod da sluša’’. To je kod nas začarani krug kao oni oglasi na koje naletite kad završite fakultet: ’’Tražimo pripravnika sa dva završena fakulteta i 10 godina radnog iskustva’’. Kako da neko sluša klasiku ili jazz kad ih puštaju samo kad su dani žalosti? S druge strane, u bilo kojoj alternativnijoj muzici imate kritičare, hejtere i publiku naslušanu dobre muzike koja traži da budeš originalan, da izmisliš nešto novo, neponovljivo. U turbo folku je mnogo lakše, što god da izbaciš publika proguta i ne ocjenjuje kroz ogromnu lupu. Ne volim da kukam, samo treba biti to što jesi, jeste da smo izabrali teži put, ali sam ubijeđen da ako si iskren u tome što radiš, prepoznaće to i poštovaće neko ko nikakve dodirne tačke nema sa tobom.
{youtube}RCJO2PzUVqQ{/youtube}
S obzirom na ovakve (ne)prilike kulturne scene, jeste li zadovoljni onda kada napravite ono što cijenite kvalitetnim ili Vam je ipak stalo do komentara javnosti, do priznanja...?
Lagao bih kad bih rekao da ne prija kad te neko pohvali ili kad dobiješ priznanje za nešto za šta si uložio trud. Ipak, za mene biti muzičar znači neprestanu borbu sa egom. Na sve komentare i priznanja gledam kao na priliku da naša muzika dođe do što više ljudi, da nekoga navede da osjeća ili razmišlja u današnjem svijetu u kom su osjećanja ’’slabost’’, a razmišljanje ’’filozofiranje’’.
Kad bi se ukusi publike, finansije, Vaš talenat i baš sve stvari idealno poklopile - šta biste radili? Biste li pjevali isto što i sada, nastupali gdje i sada (a bivali malo više plaćeni :)) ili nešto drugo?
Vjerovatno bi mi mnogo lakše bilo da sve što želim sprovedem u djelo. :-) Mada, ima i to svoje mane, imao bih manjak vremena pa bih morao da se opredijelim za samo jedan ’’projekat’’ kako neke kolege vole da kažu. Imam veliku sreću da nastupam sa ljudima koje jako volim, tako da i kad bih radio na solo karijeri recimo, isti ljudi bi bili uključeni u to.
{youtube}1tPL9wxszuo{/youtube}
"Za hljeb morate zarađivati" nastupima, konstantnim putovanjima, probama... uzima li Vam to vrijeme i energiju od nekog rada na sebi, od pisanja? Dosade li Vam klubovi ili i dalje uživate u tome?
Pa to je uglavnom i najveći problem muzičara na našim prostorima. Ubijeđen sam da bi mnogo više dobre muzike bilo kad muzičari ne bi bili prinuđeni da ovoliko ’’tezgare’’. Neko to čak i osuđuje, ali ja uvijek kažem onaj čuveni stih Depeche Mode-a: ’’Before you come to any conclusions try walking in my shoes’’. Da parafraziram: ’’Prije nego me osudiš, probaj biti na mom mjestu’’. Meni je mnogo lakše jer već nekoliko godina sviram repertoar koji volim i ne prilagođavam se puno ukusu gazda lokala i onome što ’’se traži’’, ali čak i meni poslije par dana svirki i putovanja zaredom teško padne da sjednem i da pišem nešto. To dosta zavisi i od toga sa kim svirate, gdje i kome. Moji nastupi, naročito otkad živim u Beogradu su ili mini-koncerti (sa James Brown Tribute i Soul Kitchenom) ili koncerti, festivali (Sa MaraQYom i Popstarom) koji me mnogo više pune nego što mi ’’jedu’’ energiju. Mogu reći da sam se klasične ’’tezge’’ u velikoj mjeri oslobodio i jako sam srećan zbog toga. Imam mnogo više volje i energije.
Kakve su ambicije u ravni solo karijere?
Imam puno ideja za muziku koje mi se vrte u glavi i odlučio sam da uradim nešto što sam odavno potpuno zapostavio, a to je da kupim bass gitaru i ponovo počnem da je sviram da bih te ideje mogao da sprovedem u djelo. Uvijek sam imao sjajne basiste u bendovima i koliko je to prijalo na bini, toliko me i odvojilo od instrumenta. E sad, da li će te pjesme biti nešto što će da prija stilu MaraQYe ili Popstara, to ćemo da vidimo. Možda ’’ispadne’’ nešto što niko ne očekuje od mene.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR