Čitaoci ostaju uskraćeni kad oni koji odlučuju šta će se objavljivati na engleskom jeziku biraju koje priče zaslužuju da budu ispričane – a koje ne, piše u osvrtu za Guardian slovenačka književnica Ana Šnabl.
Prisustvovala sam konferenciji pisaca u Teksasu, tik prije nego što je svijet upao u kovid lockdown. Između panela i umrežavanja, šetala sam sajmom knjiga, listala naslove i zasipala izdavače pitanjima.
„Koliko prevedenih djela imate u katalogu? Kako otkrivate autore van SAD? I kako ocjenjujete kvalitet pisanja na jezicima koje ne govorite?“
Nijesam bila samo radoznala – bila sam u misiji. Htjela sam da otkrijem kakva to literatura privlači američke izdavače i ima li šanse da moje pisanje probudi njihovo interesovanje. Nijesam krila ambiciju.
Jedan odgovor mi se posebno urezao u pamćenje. Došao je od predstavnika jednog od najvećih američkih izdavača. Kad sam objasnila odakle sam, koristeći izraze tipa „sjeverna republika bivše Jugoslavije“ i „trenutno bez ratnih sukoba“, dao mi je ovaj savjet:
„Razmislite o pričama i temama koje su specifične za vašu kulturu i istoriju tog mjesta“.
„Znači“, rekla sam oprezno, „ne priča o, recimo, ženi koja napušta karijeru u finansijama, razvodi se i počinje da pravi keramiku?“
„Pa, ako ta priča ujedno obrađuje i neka kulturna ili istorijska pitanja, onda da“.
Osjetila sam blagi bijes, ali sam mu se zahvalila i udaljila se. Kafa i cigareta su mi odjednom postale neophodne.
Vremenom mi je postalo jasno zašto me njegov komentar iznervirao. Pogodio je u obrazac koji me i dalje frustrira.
Za pisce sa Balkana – ali i iz mnogih evropskih i drugih zemalja čiju istoriju i kulturu ljudi u Sjevernoj Americi jedva poznaju – put do prevoda na engleski i objavljivanja u SAD-u ili Britaniji često zavisi od jednog prećutnog uslova: naše djelo mora da predstavi politički ili kulturni kontekst regiona, ili makar da crpi inspiraciju iz važnih istorijskih događaja. Da bi uspjelo, mora da ima objašnjavajuću ili ilustrativnu vrijednost – najbolje sa dozom pouke.
„Američki čitaoci treba da nauče nešto o tom mjestu“, rekao je izdavač.
Na prvi pogled, ova očekivanja djeluju bezazleno – možda čak i logično. I autori sa Balkana, kao i svi drugi, često pišu o sopstvenoj političkoj i kulturnoj stvarnosti. Književnost je oduvijek bila prostor za ogledanje, analizu i kritiku društva.
Ali ono što se krije iza tog očekivanja je problematičnije. U njemu se osjeća uvjerenje da je Balkan „manje vrijedan“ – vječno nemirna regija, plodno tlo za tragedije. Izdavač je to i otvoreno rekao: „Bilo bi zanimljivo ako bi se bavilo nečim kulturno ili istorijski problematičnim – još bolje traumatičnim“.
Šta je tačno mislio pod „traumatičnim“? Zločine iz Drugog svjetskog rata? Jugoslovenske ratove? Siromaštvo, nejednakost, patrijarhat? Možda je pretpostavio da su balkanska društva posebna po nasilju i tugovanju. Ili je priželjkivao priče o postsocijalističkom razočaranju, kao da se još uvijek bavimo „traumom“ jugoslovenskog socijalizma.
Ne mogu da tvrdim. Ali znam jedno: ne bi ga zanimalabalkanska verzija romana My Year of Rest and Relaxation. Pričao junakinji sa Balkana koja je samo umorna od kapitalizma, zatvorena u sebe, ljuta ili moralno neodređena – takva priča ne bi prošla.
Nažalost po njega, vjerovatno bi preskočio hibridni roman slovenačke spisateljice Nataše Kramberger, koja se nakon Berlina vratila i preuzela farmu u Štajerskoj. Vjerujem da mu ne bi bile zanimljive ni priče Hrvatice Luize Bouharaoua, koje slikaju nemir i radosti milenijalaca – ali u bojama Jadrana. Ili poezija Kalee Dimitrove iz Sjeverne Makedonije, koja se često poziva na Kapri i Berlin, a rijetko na Skoplje.
Da bi priča balkanskog autora „uspjela“, glavni junak mora biti žrtva – jasno i bez dileme. Izdavači vole priče koje izazivaju saosjećanje, moralni bijes, tugu – a idealno sve to odjednom.
Ukratko, od nas se očekuje da univerzalne teme – tugu, otuđenje, ljubav, gubitak – obrađujemo isključivo kroz lokalnu, „balkansku“ prizmu. I to onu koja miriše na samofolklorizaciju.
Da ne bude zabune: Balkan jeste specifičan prostor, sa svojim političkim, istorijskim i kulturnim složenostima. Puno imamo da kažemo o njima, i mnogi od nas to rade odlično. Ali ako prevodi na engleski zaista treba da šire znanje o „tom balkanskom mjestu“, onda bi i izdavači morali da budu spremni da prihvate priče koje pomjeraju ustaljene predstave.
Nije pitanje da li pisci sa Balkana treba da pišu o svom kontekstu. To već radimo, sasvim prirodno. Pitanje je da li će izdavači biti voljni da čuju različite glasove iz ovog regiona – ili će i dalje gurati samo one priče koje se uklapaju u njihovu sliku o nama.
Jer Balkan nije samo tuga, trauma i poučne bajke. Ima i sjajno napisanih romana o ženama koje su nekad radile u finansijama, ostavile muževe i otvorile keramičke radionice. Neki sjevernoamerički i britanski izdavači su već podržali takve knjige – upravo zato je Georgi Gospodinov dobio Međunarodnu Bookerovu nagradu – i na taj način ispunili zadatak da glasovima sa različitih krajeva svijeta daju šansu da se čuju, ne kao ambasadori geografije, nego kao pripovjedači. Ali mnogo njih to još uvijek nije uradilo.
-----
Autorka je slovenačka književnica, urednica i kritičarka.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR