Piše: Jovan Nikolaidis
Kur u bâ Shqypnija,... nji shumicë e shqyptarëve e gëzue. Robnija e errsija e pêsëqindvjetëve na ndrroi êmnat, por nuk muejti me na ndrrue zêmbrat... (nga Hylli i Drites, 1939)
S’a dijë Shqypnija/Prá, e sheklli mbarë,
Se mâ mbas sodit/U s’jam Shqyptár,
A ndiet, Zotni,/që rrini m’shkam?
Un mâ me sodjet/Shqyptár nuk jam.…
Përsè veç shqypja/Do folë n’Shqypní,
(Si duen me thânun/Nji palë zotní),
Kur me ‘i gut’n Morgen!/A i kalimera!
Me’i dobra večer!/A buona sera! ( Gj. Fishta, Metamorfoza)
Iza njih njihovi, iza naših naši, to u istom času raduje i plaši, drže se jarani, drže se zemljaci, opet su u modi osobeni znaci. A tko stoj iza mene, i tko će takvom pomoći? Kad se okrenem – nitko, osim duge sjene na cesti iza ponoći. ( A.Dedić: Tko stoji iza mene)
I čitao sam i slušao sam mnoge priče o Njima, ali sam ipak ostajao u uverenju da ih oni, koji su o njima pisali, nisu dovoljno poznavali. (Branislav Đ. Nušić: S Kosova na sinje more)
Namjera da napišem libar o Albaniji i Albancima traje u meni odavno. Kao mistični lajt-motiv čuvao sam tu želju u sebi, nedovršenu, dok se nisam našao u prilici da neko vrijeme boravim na Kosovu i Albaniji. Kao gost-pisac kod prijatelja pisaca.
Boravak koji me obogatio i potvrdio moju staru naklonost prema tom narodu. Iz njihove brdovite teritorije otac je stigao na ovu stranu davno, davno, pritjeran koječime. Stara tuga seobe po nuždi. U svom trnovitom životu često se oslanjao na Albance, smatrajući ih svojim rođacima i prijateljima.
Dvije moje polusestre odavno su bile udate u Skadru. Tamo su i umrle i sahranjene. A iz Albanije su u naše domove stigle dvije nevjeste - ovdje su našle vječni počinak.
Sve vrijeme prate me među poznanicima, među zluradima još više, tvrdnje kako sam ja zapravo Albanac.
Jesam i nisam Albanac, kažem onima kojima je to sa nacijom i za nju toliko važno. Ono što bih htio reći o svom porijeklu, kad me kadšto navedu razgovori o tome, njima nije prijemčivo. Danas je vezivanje za kolektivitet, nacion i vjeru postalo na Balkanu morbidna atletska disciplina: trka za korijenima.
Malo ko bi razumio moje mišljenje, stav o toj za me izlišnoj temi: ko si i šta si. Ne prihvatam da se, pored toliko važnih životnih činjenica i dilema koje mi život na pleća tovari, hvastim i time da sam nečiji i da nekome moram pripadati.
Najviše pripadam sebi i onima do kojih mi je stalo. A ko sam zapravo ja porijeklom - to je u meni sakriveno kao u trezoru dijamanti. Jurišnici po etnosu, porijeklu, vjeri i rasi, takvi ne stanuju u mom uvjerenju. U toj nesložnoj, nepristojnoj gomili, mene nema.
Tokom boravka na Kosovu i Albaniji nastalo je nekoliko tekstova koje će čitalac naći u ovoj knjizi.
Esej nostalgičan, kantilena, opori sud i dojmovi o balkanskim igrama krvlju i nadom; zajedničke želje koje vapiju evropski krajolik.
Vjerujem da je Zapadni Balkan odavno zaslužio bolji položaj na mapi svijeta. Crna Gora i Albanija - osobito. Dio korespondencije koju sam razmjenjivao sa prijateljima, a tiču se, pored ostalog, neuralgičnih tema o Albancima i onima oko njih, te nekoliko poetičnih varijacija koje sam tijekom boravka slao medijima.
Skaska o jednom prijateljstvu. Čitalac će naći i tragove razgovora koje sam, na dugim šetnjama Tiranom, vodio sa plemenitim ljudima.
O izazovima vremena u kome je sve tješnje životu. Vjerujem da će ti uradci, ako ne i više od toga, biti bar maleni doprinos u razbijanju zabluda koje postoje o Albancima. One su velike, najčešće i zlokobne, i ne doprinose poboljšanju odnosa među narodima Balkana. Geoprostora na kome su Albanci najčešće bili žrtve. Urijetko i krvnici.
(Uvodnik iz knjige “ALBANCI I JA” koja uskoro izlazi iz štampe)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR