O TOLSTOJU I CIGANIMA

Piše: Marko Vešović

1. Prije nekoliko godina, kad sam u e-novinama pročitao da je smijenjen beogradski gradonačelnik Dragan Đilas, poznatiji pod nadimkom Drvosek, onaj što je Ciganima koji stanuju u kontejnerskim naseljima precizno propisivao pravila ponašanja, sjetio sam se Lava Nikolajevića Tolstoja i napravio ovaj zapis koji sam, nakandno, maličak dotjerao.

2. Laže svatko ko veli da su knjige krive za klanje u miloj nam Pokojnici. One su onakve kakav si ti iznutra: ako valjaš i umiješ ih čitati kako treba, valjaju i knjige, a ako pak ti ne valjaš i ne čitaš ih, ili iz vanknjiževnih razloga odbijaš čitati ih kako bi trebalo, ni one, dakako, ne mogu valjati. Prije dvije hiljade godina, rimski pjesnik je rekao: moje pjesme, kad ih čitaš, postaju tvoje. Zar autor može biti kriv ako je čitalac od tuđe knjige napravio vlastitu?

I u modi je, godinama, o guslarskim pjesmama govoriti sa nipodaštavanjem, čak je vrlo preporučljivo pljuvati po Vukovoj epici, a njenog zapisivača zvati prvim četnikom, ali mene je bašbriga: Vukove pjesme, koju sam u djetinjstvu čitao babi i đedu po majci, još znam napamet, i naučile su me mnogo čemu dobrome, a ne vidim da su me ikad podučile ičemu lošem.

Knjige fokusiraju ono što je u tebi već postojalo, doduše u maglenom, difuznom stanju. Stoput sam osjetio kako me gadno pokrao ovaj ili onaj pisac koji nije ni čuo da postojim: baš ovo sam osjećao ili mislio, ne jednom, ali to je zabluda: izvan svijetlog polja svijesti, to je postojalo tek potencijalno, a da je ušlo u to polje, postalo bi stvarno i bilo zapisano.

Umjetnost je ponajprije istorija razvoja ljudske svijesti, a tek potom i štošta drugo.

Možda se najviše osjećam pokraden kad čitam Tolstoja. Na času, obraćajući se studentima, polazio sam od Olješine napomene da Tolstoju ni jedna tajna pripovjedačke umjetnosti nije bila nepoznata, što je i najvažnije, a zatim dođe i sve ostalo, u šta spada i ovo: kad čitam Tolstoja, u vlasti sam dojma da mu nije ostala neznana ni jedna od tajni života.

Evo kako u Djetinjstvu prikazuje svog junaka, zapravo sebe, kad mu je majka umrla:

“Pre i posle pogreba ja nisam prestajao da plačem i bio sam tužan, ali me je stid da se sećam te tuge, jer se u nju uvek mešalo i neko samoljubljivo osećanje: čas želja da pokažem da sam ja najviše ožalošćen, čas briga o utisku koji sam ostavljao na druge, čas me besciljna radoznalost nagonila da posmatram Miminu kapu ili lica prisutnih ljudi. Prezirao sam sebe što ne preživljujem samo bol i starao se da prikrijem sva druga osećanja: zato je moja žalost bila neiskrena i neprirodna. Pored toga osećao sam i neko uživanje što sam nesrećan, trudio sam se da još više pojačam svest o nesreći, i to sebično osećanje najviše je zaglušivao u meni pravu tugu”.

Ovo je u Tolstoja doživljavalo dijete, a ja sam bio stari kenjac kad je umrla Darinka, ali sam prezirao sebe što ne osjećam samo bol, uživao sam u svojoj nesreći i, sjećajući se Tolstojevog bespoštedno istinitog prikaza zbivanja u dječaku, pitao sam se zapanjen: zar je moguće osjećati baš to kad ti umre najvažnije biće na svijetu? I zar je moguće da, u onom najglavnijem, nikad ne odrastemo?

Moguće je. Pred smrću, izgleda, svi ostajemo osnovci, zauvijek.

Uz to, kad veliki pisac prizna ono što mu ne ide u prilog, ne stidiš se ni ti priznati isto, jer to postaje priča o ljudskoj prirodi, a ne podatak protiv tebe.

Da Tolstoja volim više od svih pisaca, u to sam prije rata bio siguran, a sad kažem možda, jer bježim od apsolutizacija iz dana kad sam studentima govorio: ko ne voli Tolstoja, trebalo bi ga objesiti!

Možeš Dostojevskog, koji je jamačno veći romansijer od Tolstoja, ne voljeti, čak možeš mrzjeti ga, dosta je sjetiti se onog što je pisao protiv Jevreja, ali ko ne voli Tolstoja, s njegovom ljudskošću nešto nije u redu.

Nakon rata nisam ni u šali predlagao vješanje takvih osoba, valjda i zato što se na tlu Pokojnice nakrdilo previše dvonožaca koji su, po drugom osnovu, zaslužili vješanje ali uže neće omastiti, i dovoljno mi je što po istom, često i većem užitku kad čitam Tolstoja, znam da je i dalje sve u redu s mojom ljudskošću.

Braneći se od optužbe, tek napola šaljive, da su mnogi od njih kanditati za vješanje, studenti su napominjali da je Rat i mir preoprišan. To je glasina, smjesta bih odvratio, i kad bih znao ko vas je to slagao, otišao bih da mu svašta rečem, ko Ikonija džandarima. Jer kad pomislim šta je sve u tom romanu obuhvatio, Lav Tolstoj je, nema sumnje, pisao veoma sažeto.

Među svim velikih piscima, Tolstoj je razumio najviše života u bilo kom obliku: “životinjskoj oštrini njegovog pogleda”, o kojoj govori Tomas Man, nije moglo ništa promaći, ni umaći: znao je šta misli i osjeća i kučka Laska dok u močvari traži šljuke.

Evo mali odlomak iz tog nezaboravnog prikaza Ljevinovog lova:

”Uočivši osobito Laskino traganje, kad se sva pripijala uza zemlju i zahvatala velike korake zadnjim nogama, ovlaš otvarala usta, Ljevin shvati da je privlače šljuke i, pomolivši se u duši Bogu za uspjeh, osobito na prvu pticu, pritrča k njoj. Kad joj priđe sasvim blizu, stade sa svoje visine gledati pred sobom i ugleda očima ono što je ona vidjela nosom.

U prolazu između čapurja na jednom se vidjela šljuka. Okrenuši glavu, osluškivala je. Potom jedva raširivši i opet sklopivši krila, nespretno zavrtjevši repom, skrila se u ugao”.

Pravi Tolstoj. Ljevin je autobiografski lik, a Olješa mu je, ne bez prava, zamjerio što ga nije pravio kao pisca. Dakle, Tolstoj preobučen u Ljevina moli se Bogu da uspješno ubije!

Nije zgoreg reći da se grof Tolstoj, čija je epika Tomasa Mana zapanjivala homerskom snagom, u pasusima o kučki Laski vinuo do najviše lirike, ali sumnjati je da bi ih mogao napisati da i sam nije “vidio nosom“.Tolstoj je bolje nego iko definisao bit svoje umjetnosti: “U vidljivom omotaču dati nevidljivo“, što pored ostalog znači da je zagonetke života lovio i pseći oštrim njuhom.

Povodom Platnomjera, priče o ostarjelom konju koji je nekad dobijao sve trke, neko mu je od prijatelja kazao: Vi mora da ste, Lave Nikolajeviću, u jednom od prethodnih života bili konj – čovjek je samo tako mogao objasniti moć piščeva uživljavanja u junaka priče. Ovome sam na časovima dodavao: znamo pouzdano da nije, ali je Tolstoj morao umrijeti od raka da bi napisao Smrt Ivan Iljiča, za mene najveću pripovijest svjetske književnosti, a čitao sam je sedam puta.

I smijao sam se onome što je Maksimu Gorkom, koji je u svojoj knjizi zapisao da je pred sobom imao čovjeka u kome je „ličnost čudovišno narasla“, jednom rekao: “Istinu o ženama sagledaću kad budem s jednom nogom u grobu, a onda ću brzo povući za njom drugu i zalupiti poklopac”.

Ovo sam sanjao docnije, kad sam išao Gusinje: u svjetlosti munje, Tolstoj zalupljuje poklopac čamovog sanduka, ali nije mogao da sebe u njega zatvori. Smijao sam se njegovom jadanju pred Gorkim pored ostalog i zato što je ovo rekao čovjek koji je stvorio, uzimam tek dva primjera, Anu Karenjinu i Natašu Rostovu koje idu u najmoćnija utjelovljenja suštog života u svjetskoj literaturi, što je bilo moguće jedino onome ko je žene razumio možda bolje nego one sebe, ali valjda samo na papiru, a u životu bio zaprepašćujuće sličan nama, bio jedan od nas. Izdvojiću ponešto od onog što je iz Tolstoja ušlo u moj trajni duhovni prtljag.

Koliko puta sam se, u ratu, sjetio njegovih riječi: «Hrabar je onaj koji se ponaša kako treba», što je potom i objasnio: «Hrabar je onaj koji se boji onoga čega se treba bojati, a ne onoga čega se bojati ne treba“.

Ubijeđen sam da bih pred Tolstojem položio ispit, jer sam se u ratu ponašao kako treba, što prvenstveno znači: razumu sam prepuštao da procijeni čega se treba bojati, a moja knjiga ratnih zapisa Smrt je majstor iz Srbije, u kojoj sam se četnicima do mile volje najebao mile nane, ponajprije je potvrda da sam u paklu ostao razuman, mada mnogi vele da je to što sam im istinu sasuo u lice bio dokaz da imam muda, što mi je bilo pomalo uvredljivo, jer, zbog mojih muda, ne vide moju pamet.

Negdje u Dnevniku Tolstoj je zapisao da čovjek živi leđima okrenut provaliji kojoj se unatraške približava: prizori koje gleda omogućuju mu da zaboravi ambis iza svojih leđa. Sa ovom slikom živim odavno, i pjesme iz posljednjih mojih sedam knjiga govore o različitim stvarima, ali je sve njih pisao čovjek koji je riješio da, ono što mu je ostalo, živi sa licem prema ponoru u koji će pasti.

I ko zna koliko puta sam, iz petog dijela Ane Karenjine, čitao XVIII, XIX i XX poglavlje gdje se prikazuje smrt Nikolaja Ljevina – posljednje se zove Smrt, jedino poglavlje u romanu koje, uz brojku, ima i naslov – i čini se posve razumljivo što je taj pisac čija djela nude, kako je rekao Man, „potoke snage i svežine, stvaralačkog prauživanja i zdravlja“, genije iz koga je život govorio tisućama usta, bio najveći kad je pisao o smrti. I ko zna koliko sam se puta, u dane opsade Sarajeva, gledajući čitave Himalaje ljudske patnje, sjetio predsmrtnih riječi njegovog Ivana Iljiča: “Zašto te muke? I glas je odvraćao: pa onako, ni za šta“.

U Dnevniku Tolstoj je zapisao: “Taj čovjek, još da ne voli pse, bio bi potpuna hulja”. Bogpitaj koliko puta mi je, pred podlacima, ovo prošlo kroz glavu. Dok sam u svojoj knjizi lemao Muhamed-bega Filipovića, zvanog Tunjo, juče najvećeg beha marksistu koji danas propovijeda feudalnu idilologiju, ne jednom se desilo da pomislim: Šta ako prema njemu ipak griješim? Šta ako Tunjo voli pse?

A kad u ulici Ferhadiji čujem Ciganče koje prosi uz harmoniku, često se sjetim da je Tolstoj pred smrt rekao:

“Kako mi je žao što više neću čuti Cigane!” Tom rečenicom, jednom od posljednjih koje je kazao jedan od najvećih ljudi koji su zemljom hodali, veliki čovjek u vidu velikog pisca, kako veli Man, Cigani su u meni zasvagda smješteni tamo gdje treba.

Vjerovatno ni ovo ne bih upamtio da u meni nije na neki način već živjela tolstojevska istina o Ciganima, zato sam u uvodnoj rečenici ovog teksta odbio da ih nazovem Romima, jer to bi bilo kao da se ispričavam, a zbilja nemam za šta.

O Ciganima iz mog djetinjstva napisao sam podugu pjesmu, a iza toga, u drugu, Cigani su ušli kao ljudi koji uvijek drže život u vlastitim rukama i ni za tren ga ne ispuštaju, a to je možda najviše što o svojima bližnjim mogu danas da kažem ja koji sam zasvagda izbačen iz života, mada ga, ako ću pošteno, nikada nisam ni živio: vazda sam za njim čeznuo, i vazda izbjegavao susrete sa njim, kao sa tigrom.

I to što sam ostao neukaljan dokaz je da nikad nisam istinski zagazio u čarobnu kaljugu zvanu život, kako sam također u pjesmi rekao.

I, na kraju, zapisaću pjesmu, više se ne sjećam čiju, onako kako je pamtim, napravljenu, bar takav dojam je u meni u meni ostavila, prema istinitoj anegdoti. Radio Tolstoj do kasno, i najednom začuo veliku buku na trijemu. Iziđe vani, a tamo njegov sin Ivan, pijan, ide četvoronoške. Oče, rekao je, ne bojte se, ja sam, Ivanuška, najuspjelije vaše djelo.