Brzi uspon generativne vještačke inteligencije donio je novi talas kreativnosti, ali je otvorio i složena pravna pitanja. Ključno među njima je ko posjeduje autorsko pravo nad radom koji stvori vještačka inteligencija? Dok su tužbe zbog podataka za treniranje dominirale naslovima, jednako važno pitanje autorstva tiho mijenja budućnost prava intelektualne svojine.
Stav SAD: Bez čovjeka nema autorskog prava
U Sjedinjenim Državama autorsko pravo ostaje čvrsto vezano za ljudsko autorstvo. Američki zavod za autorska prava više puta je istakao da sami upiti nijesu dovoljni da uspostave kreativno autorstvo. Osim ako osoba ne unese značajan, originalan doprinos koji prevazilazi samo usmjeravanje vještačke inteligencije, rezultat pripada javnom domenu.
Najnovije smjernice pojašnjavaju da radovi uz pomoć vještačke inteligencije mogu imati autorsku zaštitu samo ako čovjek primijeni smislen kreativni nadzor. Ovakav stav odražava duboko ukorijenjenu tradiciju u američkom pravu: kreativnost je ljudski poduhvat, a ne funkcija mašine.
Alternative u Kini i srednji put Evrope
Kina je zauzela potpuno drugačiji pristup. Sudovi tamo smatraju da radovi vještačke inteligencije mogu biti zaštićeni ako korisnik kroz upite i dorade pokaže dovoljnu originalnost. Ovakav okvir efektivno priznaje kreativnu ulogu ljudskog operatera, tretirajući ga kao autora nastalog rada.
Ova pozicija odražava širu kinesku strategiju da podstiče inovacije u oblasti vještačke inteligencije, uz osiguravanje da stvaraoci i kompanije mogu obezbijediti primjenjiva prava na rezultate koje generišu.
Ujedinjeno Kraljevstvo i Irska već pružaju oblik autorskih prava za “računarski generisane radove”. Ipak, taj okvir je pod revizijom i možda neće opstati. Savjet za vještačku inteligenciju Irske, na primjer, predložio je uvođenje ograničene nove zaštite intelektualne svojine za radove generisane vještačkom inteligencijom, iako se takvi prijedlozi suočavaju s otporom tradicionalnih kreativnih industrija.
Izazov za Evropu leži u balansu između podsticanja inovacija i zaštite ljudskih stvaralaca od potiskivanja.
Rizici globalne fragmentacije
Ovo razilaženje stvara minsko polje za biznise. Slika za marketinšku kampanju generisana u Pekingu može biti zaštićena autorskim pravom tamo, dok se ista takva u Sjedinjenim Državama može smatrati javnim domenom. Nedostatak usklađenosti komplikuje globalne strategije izdavača, oglašivača, softverskih developera i medijskih kompanija.
Rezultat je pravna neizvjesnost u trenutku kada generativna vještačka inteligencija već transformiše radne procese širom industrija.
Tradicionalni sistemi autorskog prava nikada nijesu bili dizajnirani za kreativnost generisanu mašinama. Kako zakon zaostaje za tehnologijom, biznisi sve češće traže rješenja izvan autorskih prava:
• Poslovne tajne za zaštitu vrijednih radova nastalih uz pomoć vještačke inteligencije.
• Ugovore o povjerljivosti radi obezbjeđivanja vlasništva i prava korišćenja.
• Ugovore koji eksplicitno određuju kontrolu nad rezultatima vještačke inteligencije, čak i kada se autorsko pravo ne može primijeniti.
Na duži rok, vlade će možda morati da osmisle nove oblike intelektualne svojine prilagođene vještačkoj inteligenciji. Do tada, kompanije će morati da se snalaze u fragmentisanom pejzažu gdje isti rezultat vještačke inteligencije može biti zaštićen u jednoj zemlji, a potpuno nezaštićen u drugoj.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR