Četvrtog decembra 1960. u Podgorici počelo je da radi odjeljenje za djecu ometenu u psihičkom razvoju u sklopu osnovne škole "Radojica Perović".
Tokom 1978. rađeno je na objedinjavanju Specijalne škole i Centra.
Prvog juna donešena je odluka o integraciji i od tog vremena ustanova radi pod nazivom Centar za obrazovanje i osposobljavanje "1. jun".
Bolji dani za Centar nastali su 1982. useljenjem u novosagrađenu zgradu izgrađenu uz pomoć Vlade i naroda SAD.
U januaru 2012. ustanova mijenja naziv u Resursni centar za obrazovanje i osposobljavanje "1. jun".
U okviru Resursnog centra rade: devetogodišnja osnovna škola za djecu sa intelektualnim smetnjama, srednja stručna škola za djecu sa intelektualnim smetnjama, odjeljenja za djecu sa umjerenim smetnjama u intelektualnom razvoju, odjeljenja za djecu sa smetnjama iz spektra autizma, produženi boravak, rana intervencija za djecu predškolskog uzrasta i internat.
O djeci se brinu i podučavaju ih defektolozi oligofrenolozi, logopedi, psiholozi, socijalni radnici, vaspitači, nastavnici, profesori, medicinske sestre i njegovateljice.
Pokretanje ove škole posebno je veliki izazov u edukativnom sistemu a glavnu ulogu ima nastavno osoblje koja je posebno obučeno za rad sa djecom sa smetnjama i poteškoćama u razvoju.
Iako u Crnoj Gori još ne postoji posebna obuka za fizičko vaspitanje djece sa smetnjama i poteškoćama u razvoju koje uključuje brojne sportske aktivnosti, nastavnici fizičkog vaspitanja u Resursnom centru "1. jun" Željki Giljen to je postala svakodnevica.
Giljen je dala intervju za Antenu M, a cilj nam je bio da saznamo nešto više o toj divnoj djeci, kojima je jednako kao i nama potrebna velika pažnja i ljubav.
ANTENA M: U Crnoj Gori posebna obuka za fizičko vaspitanje za djecu sa intelektualnim smetnjama ne postoji. Zahvaljujući nesebičnoj angažovanosti stvorili ste uslove da djeca iz vaše škole imaju redovne fizičke aktivnosti. Kako je krenuo put vaše edukacije za djecu sa smetnjama i poteškoćama u razvoju?
GILJEN: Nakon završenih studija na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje u Nikšiću imala sam priliku da pripravnički staž završim u OŠ "Sutjeska". Tu sam se prvi put srela sa inkluzijom.
Uz pomoć mentorke Marije Nišavić dublje sam analizirala problematiku i sticala prva iskustva.
Prijavila sam se na radno mjesto nastavnika fizičkog vaspitanja u RC "1. jun" puna entuzijazma i svjesna da imam još puno toga da naučim. Sve uopšteno što sam naučila na fakultetu prilagođavam svakom učeniku ponaosob.
Treba nam vremena, ljubavi i strpljenja dok se određeni elementi tehnike usvoje ali kad se to desi zadovoljstvo djece i svih nas u njihovoj okolini je nemjerljivo.
Kabinet mi je osim rekvizitima zatrpan literaturom.
Načine kako pristupiti svakom djetetu ponaosob sam naučila od svojih kolega - defektologa, psihologa, vaspitača dok od svojih učenika i njihovih roditelja svaki dan učim šta je borbenost, volja, želja, upornost.
ANTENA M: Koliko škola u Podgorici je obuhvaćeno programom Inkluzivno obrazovanje?
GILJEN: Sve osnovne i srednje škole u Podgorici su obuhvaćene.
Do prije nekoliko godina to je bila tabu tema na ovim prostorima. Srećom stvari su se promijenile u korist djece koja pohađaju ovu školu.
Greška je što pojedinci posmatraju djecu sa smetnjama i poteškoćama u razvoju kroz njihovu dijagnozu.
Oni su mnogo više od toga. U holu našeg centra možete vidjeti da su neki vrsni umjetnici, na specijalnim Olimpijadama da su izuzetni sportisti, na manifestacijama koje organizujemo oni su vrsni glumci, plesači.
Najbitnije je da su u svakodnevnici nepresušan izvor ljubavi i inspiracije.
ANTENA M: Koje su glavne karakteristike dobre motivacije u radu sa djecom sa intelektualnim smetnjama?
GILJEN: U svakom odjeljenju imamo učenike koji su potpuno različiti.
U nekim momentima mi se čini da držim pet različitih časova tokom jednog školskog časa.
Poenta je da se nastavna jedinica prilagodi svima. Sa naprednijim učenicima se cilj časa ispuni u cijelosti dok se ostalima prilagođava u skladu sa njihovim mogućnostima.
Tako se svi uključe u rad i izbjegava se mogućnost da pojedinac izgubi interesovanje uslijed razočaranja jer mu se nešto učini preteško. Presrećna sam kad na kraju svi zajedno postignemo cilj a to je uspješna fizička aktivnost.
Što se tiče motivacije dio učenika voli sportske aktivnosti same po sebi dok ostali reaguju na emocije koje nastavnik uloži u rad sa njima.
ANTENA M: Sa koliko učenika trenutno radite?
GILJEN: Radim sa učenicima od V do IX razreda osnovne škole za djecu sa lakim intelektualnim smetnjama i grupama sa smetnjama iz spektra autizma.
ANTENA M: Da li ste zadovoljni radom edukativnog sistema u Crnoj Gori? Jesu li dovoljni stručno osposobljeni da bi se mogli uključiti u proces edukacije djece sa posebnim potrebama?
GILJEN; Što se tiče Resursnog centra – trenutno su zaposleni najveći stručnjaci za rad sa djecom sa intelektualnim smetnjama koje ova država ima.
Deficitarni smo po pitanju defektologa i ostalih stručnjaka na nivou države zato što je sve više djece koja imaju neku smetnju ili poteškoću u učenju.
Kolektiv je mlad i radimo timski. Entuzijazam koji je svakodnevno prisutan u radu sa djecom nam pomaže da prevaziđemo probleme sa kojima se često susrećemo.
ANTENA M: S obzirom na to da radite sa djecom koja zahtijevaju ogromno strpljenje i brižnost, da li se nekada dese problemi između njih? Kako djeca reaguju jedni na druge?
GILJEN: Vrlo rijetko. Kod djece našeg centra je prisutan i mnogo veći nivo empatije nego u ostalim školama.
Često se tokom nastave dešava da učenik koji je uspješniji u izvođenju nekog elementa priđe onome koji ima problema sa savladavanjem te tehnike pa mu onda zajedničkim snagama pomognemo da uspije.
Sreća djece nakon tih situacija se ne može opisati riječima.
ANTENA M: Koji je sistem ocjenjivanja djece sa posebnim obrazovnim potrebama?
GILJEN: Predmetni nastavnik je u obavezi da učestvuje u izradi IROP-a (individualni razvojno obrazovni plan) zajedno sa defektologom, psihologom, pedagogom i roditeljima.
IROP se radi za svako dijete i svaki predmet. Tu se unose ciljevi i ishodi koji su prilagođeni mogućnostima svakog djeteta ponaosob.
Zatim se tokom klasifikacionih perioda ocijenjuje uspjeh sa kojim dijete izvodi zadato. Nekada se ciljevi ispune u potpunosti, nekada djelimično, nekada je potrebna asisencija nastavnika. Od tih aspekata zavisi koju ocjenu učenik dobija.
ANTENA M: Da li ste imali nekada pritužbe roditelja djece sa teškoćama u razvoju?
GILJEN: Za sada je jedina pritužba što bi i roditelji i djeca željeli da je u rasporedu časova više časova fizičkog vaspitanja.
ANTENA M: Za vaspitanje djece nijesu odgovorne samo ustanove i društvo. Glavni temelj je u porodici.
Kakav je odnos roditelja u takvim situacijama? Ostvarujete li s njima saradnju i uključujete li ih u neke projekte?
GILJEN: Interakcija sa roditeljima je svakodnevna. Projekata je bilo i biće. Moje iskustvo sa roditeljima je uglavnom dobro. Oni podnose ogromne žrtve da bi njihova djeca bila srećna i zadovoljna i na kraju krajeva najbolje poznaju svoju djecu i njihove mogućnosti.
ANTENA M: Da li je osobama sa posebnim potrebama posvećeno dovoljno društvene pažnje?
GILJEN: Mislim da nam je inkluzija donijela velike pomake kad je u pitanju vidljivost djece, omladine sa smetnjama u razvoju i problema sa kojima se njihove porodice srijeću.
Školovanje je obavezno za svu djecu. Otvaraju se dnevni centri. Veliki napredak je ostvaren posljednjih godina i to raduje sve nas. Sigurno je da treba nastaviti tim putem.
Razgovarala: Ana Ašanin
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR